KAZALIŠNI ZABORAV

Festivalska jugonostalgija kao opravdanje za repertoare

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 17.06.2011 11:10
  • Objavljeno 17.06.2011 u 11:10
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Kako god se činilo, i kako god se propovijedalo, jugonostalgija je toliko in u Hrvatskoj da je zaista teško ne priznati kako je riječ o revitalizaciji trenda koji, zapravo, nikad nije ni prestao

Prije je bilo bolje, naravno, jer 'dok je bilo Tita, bilo je i šita'. Da se i ne spominje ono neprolazno o ruci kojoj je bolje na pici nego na strojnici. Jugonostalgija ipak je više nostalgija nego što je jugo, ona nastavlja uobičajeni niz žalopojki za osobnim boljim i hrabrijim vremenima i bez, ili čak i bez, predznaka koji taj prefiks nosi, dakle bez ideologije i bez socijalističkih ili socijalnih i nacionalnih ili nacionalističkih eksperimenata, koliko god se neki od njih iz današnje perspektive činili opravdanima, pa čak i uspjelima. Ostali, očekivano, opovrgavaju tezu, i diskusija se nastavlja.

S većom ili manjom dubinom, težinom i argumentacijom.Od mainstreama bi se očekivalo da se ne služi sitnom retorikom, obraćanjem pažnje na detalje ili kopanjem po dubinama, pogotovo ne prošlim. Ali to kopanje ponekad je isplativo, u slučaju kazališta pogotovo. I zato imamo obrnutu situaciju u onome što se naziva oficijelnim hrvatskim glumištem – njegov najreprezentativniji dio u stanju je surađivati s kazališnim scenama susjedst(a)va, dok svi ostali nisu. Nije riječ o nemogućnosti da se radi zajedno, takvih primjera ima, iako ne previše, nego o hinjenoj neželji da se vidi preko granice. Ili barem bliskih granica južnih i istočnih. Hrvatsko glumište ponekad i pogleda suvremeno na te strane, pa se Dukovski, Koljada, braća Presnjakov, Glowacki i slični ipak nađu na repertoaru, ali kratko i, uglavnom, jednokratno. Izuzetak nije ni Biljana Srbljanović, koju jednu nije moguće zaobići kad se prema jugu i istoku pogleda malo pažljivije, ali opet sa željom da se gotovo ništa ne nađe.

'Harold i Maude' s Milenom Dravić

Pa kad već hrvatsko glumište ne surađuje, osim u rijetkim slučajevima, a njih se zaista može nabrojati na prste jedne ruke, onda se barem festivali trude popraviti taj zbroj kulturološkog reciprociteta na radost publike. Srbijanske i bosanskohercegovačke produkcije ovdje uvijek dobro polaze, bez obzira je li riječ o, na primjer, Mihanovićevoj 'Žabi' ili Krležinim 'Glembajevima'. Ovogodišnji Dani satire pokazuju da je i 'Otac na službenom putu' dio kolektivnog sjećanja baš kao i 'Balkanski špijun' kojeg je u Satiričkom kazalištu Kerempuh prije nekoliko godina postavio Mustafa Nadarević. Tekst Abdulaha Sidrana, kojem uopće ne smeta što ga je u film pretočio Emir ili kako-se-već-sad-zove Kusturica, pokazao se na najsrednjostrujaškijoj i najpopulističkijoj kazališnoj fešti u Zagrebu potpunim hitom, za koji se doslovno tražila ulaznica više. I nije baš jasno tko je tu manje 'kriv' – Sidran, za kojeg nitko u Hrvatskoj nije čuo u posljednja dva desetljeća; Frljić, koji bi, barem ovdje, trebao biti izvan srednjostrujaškog kanona; ili pak Kusturica, čiji su filmovi, nerijetko (i) zbog njegovih osobnih stavova ovdje gotovo proskribirani. Pa nije valjda da je riječ o Ateljeu 212, jednom od beogradskih kazališta koje je na svoj, više ili manje pošten način, preživjelo posljednjih dvadesetak godina?

Domaće kazalište, kao i njegova publika, i dalje se pravi slabovidno. Kad gostuju srbijanska kazališta, čak i ako je riječ o tekstovima njihovih autora, dvorana je u pravilu (pre)puna. Ako je pritom u podjeli pokoja od nekadašnjih filmskih, televizijskih ili kazališnih zvijezda, a ponekad je zaista teško to razdvojiti, onda uopće više nije važna kvaliteta teksta, režije ili bilo čega drugog. I to je sasvim razumljivo, ljudi jednostavno vole vidjeti Milenu Dravić ili Vlastimira Đuzu Stojiljkovića, ili pak Dragana Nikolića, Miodraga Krivokapića, Voju Brajovića... Čini se da je riječ o kvalitetnoj kulturnoj suradnji, ali nije. Na primjer, osim spomenute Biljane Srbljanović, nijedan suvremeni tekst koji dolazi iz Srbije ili od autora ili autorice s 'tih strana' nje postavljen u hrvatskim kazalištima. Ali nije samo u njima problem. Sudeći po domaćim repertoarima, ništa se kvalitetno ne piše ni u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Sloveniji, Crnoj Gori... Ne samo da se ništa ne piše, nego, osim ono malo Dušana Kovačevića, ništa nije ni napisano, pa ne može niti biti postavljeno. Jer mi nemamo iste probleme kao i ostali u regiji. Mi smo, vjerojatno, nešto drugo.

Na nesreću, na ovogodišnjim Danima satire otkazano je gostovanje Narodnog pozorišta iz Sarajeva s obradom Brešanove 'Predstave Hamleta su selu Mrduša Donja'. Da je predstava odigrana, zajedno s Frljićevom režijom 'Oca...' i Milenom Dravić u predstavi 'Harold i Maude' Beogradskog dramskog pozorišta, bio bi to lijep primjer kako jugonostalgija nije samo stvar prošlosti nego i sadašnjosti. Jer, naravno nije riječ samo o jugo niti samo o nostalgiji. Čak i ako poklonstvo zvijezdama ne traži suvremeni uzrok, činjenica da je Frljić postavio tekst o vremenu Rezolucije Informbiroa danas, a da Sarajlije i dalje muči, najblaže rečeno, spoj socrealizma i umjetnosti, govori o zajedničkoj potki, koju se domaći repertoari, a to znači kazališne uprave, sustavno trude izbjeći. Atelje 212 imao je 'snage' cijelu sezonu nazvati 'N(EX)T YU'. Hrvatsko kazalište se danas, u svojoj uljuđenoj fazi, pak pravi da ne zna da je bilo nešto između 'Graničara' i 'Anđela Babilona'.

O tome koliko domaći repertoari brinu za suvremenost, piše se i previše često. Koliko pak brinu za prošlost, ne može se jasnije vidjeti nego iz usporedbe repertoara i festivalskih gostovanja. Za povijest se, naime, ionako brinu drugi, koje onda zovemo na festivale. Da i publika malo uživa javno... Kad već privatno gušta, u sjećanju ili digitalno, na 'Maratonce...', 'Pozorište u kući', 'Top listu nadrealista' ili, Gospode pomiluj, 'Oslobođenje Skoplja'.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi