ŠTO ČITAM

Đurđica Čilić: Najmanje vidi onaj koji je zagledan samo u svoje, vlastito i dobro poznato

07.05.2020 u 12:30

Bionic
Reading

Polonistica i profesorica poljske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Đurđica Čilić nedavno je u izdanju Disputa objavila zbirku priča i crtica 'Fafarikul', a koje je, prije nego ih je ukoričila, objavljivala na Facebooku. Tim povodom Čilić nam je govorila o knjigama, koje sve trenutno čita te koje su je obilježile kroz život, nasmijale i rasplakale

Knjiga koju trenutno čitam

Trenutno čitam nekoliko polonističkih knjiga i studija paralelno jer dovršavam svoju knjigu o poljskim pjesnicima 'Tri lica autora. Miłosz, Różewicz, Herbert'. Književnopovijesna i književnoteorijska literatura u koju sam uronjena ima i prave knjige-perle čiji su autori izvrsni interpretatori književnosti i istovremeno odlični pripovjedači, zato je to posao u kojem uživam i koji jako dugo traje. Iščitavam i biografije Czesława Miłosza i Zbigniewa Herberta, koje je napisao poljski biograf i polonist Andrzej Franaszek. Te opsežne biografije istovremeno su, uvjetno rečeno, studije o Poljskoj, ali i o Europi 20. stoljeća jer su dvojica pjesnika i kao intelektualci i kao autori prerastali granice vlastite zemlje i vlastitog jezika. I vlastite identitete i kulturu promišljali su i doživljavali puno šire nego što bi im dopuštao uski, monoreligijski i mononacionalni rakurs. Uostalom, obojica su rođena i formirana na pograničju različitih jezika, tradicija i kultura. A životne putanje, ma koliko različite, vodile su ih prema širim, složenijim perspektivama u kojima se ljudsko zajedništvo izdiže ponad restriktivnih nacionalnih veza. Najmanje vidi onaj koji je zagledan samo u svoje, vlastito i dobro poznato.

Knjiga koja mi je promijenila život

Bila je to slikovnica kojoj ne znam naslov jer sam je očerupala prije nego što sam naučila čitati. Imala je osam stranica, na svakoj je bila velika ilustracija i dva retka teksta napisana velikim štampanim slovima. Roditelji su mi je čitali pa sam upamtila cijeli tekst i, znajući na kojoj stranici se što događa, učila čitati. Nakon što sam stekla primarnu pismenost, tj. znala prepoznavati i pisati slova život mi se promijenio prvi put. Drugi put se promijenio kad sam spoznala da postoji i sekundarna pismenost, tj. razumijevanje napisanog. Na to se kasnije nadogradila vještina prepoznavanja ironije, alegorije, metafore, jezika laži, obmane. Ta sposobnost, koju još usavršavam, nadalje mi obogaćuje i mijenja život.

Knjiga koju bih voljela da sam napisala

Uvijek su mi draže tuđe knjige jer me zanimaju tuđi načini, rakursi, unutarnji svjetovi, imaginacija. Knjige koje su mi najviše značile drukčije su od svega što bih bila u stanju napisati, pa čak i kako bih bila u stanju misliti. Umanjilo bi mi ih u očima moje vlastito autorstvo.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

Nekoliko ih je i vjerojatno su važne mnogima koji su se jezično i kulturno formirali na balkanskom prostoru. U osnovnoj školi to je bio J. D. Salingerov 'Lovac u žitu', na početku gimnazije 'Zločin i kazna' i 'Idiot' F. M. Dostojevskog, na kraju gimnazije Andrićeva 'Travnička hronika' i 'Na Drini ćuprija', u međuvremenu Meša Selimović, Abdulah Sidran, Danilo Kiš, pogotovo njegove 'Grobnica za Borisa Davidoviča', 'Mansarda', 'Bašta, pepeo'. Na studiju Krležina poezija, drame i eseji, drame Milana Begovića, poezija Danijela Dragojevića, pogotovo njegove pjesme u prozi i konačno – poljska književnost: Witold Gombrowicz, Bruno Schulz, Wisława Szymborska.

Preko antologije kratkih priča 'Poštari lakog sna', koju je uredio Krešimir Bagić za Quroumovu biblioteku, otkrila sam Stanislava Habjana i još nekoliko autora koji su pisali ranije, osamdesetih, a koji su u mojim očima spašavali Zagreb jer je sve ukazivalo na to da je upravo taj Zagreb na koji sam zakasnila – Zagreb osamdesetih – bio puno bolji grad od Zagreba devedesetih – čijom sam stanovnicom postala. To potonuće Zagreba ne povezujem sa svojim dolaskom, mislim da je već uvelike tonuo kad sam ja stigla.

Od autora za koje sam osvijestila da su svjetonazorno utjecali na mene fer je navesti Giorgia Agambena, Jacquesa Ellula, Michela Foucaulta, Rolanda Barthesa, Erica Hobsbawma i ovdje gotovo nepoznatog Poljaka, Stanisława Brzozowskog.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Zdravko Malić, polonist, profesor koji je utemeljio studij polonistike na Filozofskom fakultetu, objavio je 1977. knjigu pjesama u prozi 'U drugom nekom gradu'. Za tu sam knjigu saznala s trideset godina zakašnjenja od Irene Lukšić. Malo koja knjiga napisana na našem jeziku tako je divna i tako nepročitana. Govorila sam o njoj na dvama književnim skupovima, objavila dva članka u zborniku. Rado bih da sam mogla učiniti više. Nadam se da neće ostati neprepoznata književna i dokumentarna vrijednost dnevnika Zdravka Malića, dvosveščane knjige koju je Disput objavio pod naslovima 'Stazom pored druma' i 'Noć bez sna'. Obje su teške, doslovno i metaforički, ali vrijedne svjedokinje o autentičnoj, složenoj intelektualnoj figuri kakva je bio Zdravko Malić, ali i o njegovim najmanje trima talentima: da društvo i vrijeme u kojem živi promatra s distance, da svoje eskapističke izlete usmjeri prema drugim autorima, drugim umjetnostima te da o njima misli i piše i, što je posebno dragocjeno, da o svemu tome piše jako dobro.

Knjiga zbog koje sam promijenila mišljenje o nečemu

Eseji Zbigniewa Herberta. Prije njih mislila sam da me kiparska, likovna, arhitektonska umjetnost zanimaju samo na razini dojma, gledala sam umjetnička djela okom suženim na vlastitu impresiju. Čitajući Herbertove esejističke zbirke 'Labirint na moru' i 'Barbarin u vrtu', otkrila sam pasiju kojom autor promatra, doživljava, proučava i tumači umjetnička djela. Shvatila sam da je njegov način, za razliku od mog, oplemenjujući. Jer ako stanete pred umjetničko djelo kao neznalice i emocionalni ignoranti, onda u njemu vidite samo ono što znate otprije. Ali ako pristupite umjetničkom djelu ponizno, zainteresirano, otvoreno, studiozno, onda vam ono daje ono što sami nemate, ukratko – popravlja vas.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Imala sam kao vrlo mala slikovnicu s dvjema Andersenovim pričama. Prva je bila 'Djevojčica sa šibicama', a druga 'Princeza na zrnu graška'. 'Djevojčicu sa šibicama' čitala sam stalno iznova i svaki put plakala, a 'Princeza' mi je sa svojim modricama od graška, unatoč perinama i madracima, bila iritantna. Ilustrator slikovnice nije imao neki raskošan talent pa su obje junakinje bile prikazane slično: imale su svijetlu put i riđu kosu. Jedna je međutim skončala smrznuta i gladna, druga se udala za princa. Nije bilo nikakve suštinske razlike među njima, osim klasne. Prva je bila siromašna i ničija, a druga pripadnica aristokracije. Naravno, nisam se rodila klasno osviještena, ali vjerojatno ta dječja reakcija na dvije jako različite priče otkriva potencijal moje buduće socijalne osjetljivosti, koja me do danas ranjava, ali nije mi žao.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

U opsežnoj zbirci priča sarajevskog pisca Darija Džamonje 'Ako ti jave da sam pao' života je onoliko koliko života uopće u knjigu može stati. Kad nju čitam, smijem se plačući i plačem smijući se. Sve je tamo: ljudski viškovi i manjkovi, jad i ushit, poraz i uzlet, ali i otkriće: bijeda činjenice da smo smrtni neznatna je pred raskošnom mogućnošću da za života napravimo nešto što životu daje iluziju smislenosti, a čovjeku varku da za sobom ostavlja nešto dugog, posthumnog trajanja. U Džamonjinom slučaju ovo zadnje čak i nije iluzija. Malo je što danas tako živo kao priče tog pokojnog pisca.

Knjiga koju sam poklonila

Knjiga je dar koji najviše volim primiti i dar koji najčešće dajem. Poklonila sam na stotine knjiga dragim ljudima, rijetko one koje sama nisam pročitala. Nikad mi nije žao davati novac za knjige i pomno ih biram, a kad ih poklanjam nekom, to je trenutak u kojem se i za tu knjigu i za tu osobu dodatno vežem. Nekad se skoro manično držim neke autorice ili autora i onda jedno vrijeme poklanjam samo njihove knjige. Zadnjih godina to mi se dogodilo s knjigama Elene Ferrante i Semezdina Mehmedinovića. Najmanje sam dvadeset kućnih biblioteka dragih mi osoba obogatila knjigama tih autora.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitala

'Balade Petrice Kerempuha'. Zapravo ne znam je li me sram. Da zaista jest, sad bih to prešutjela i navela bih neki manje zvučan naslov. A opet, da sam stvarno bila osjetila nedostatak te lektire u formiranju mene kao čitateljice, valjda bih je pročitala. Ali ne samo da nisam pročitala 'Balade', nego nisam ni sekundarnu literaturu o njima. Nemam pojma o čemu se radi u toj knjizi. A ne znam ni što bih mislila o toj drugoj činjenici da nisam imala ni sitnoprevarantski, ali ipak ljudski poriv pročitati kratak sadržaj djela negdje na internetu. U svoju obranu mogu reći da i dalje aktivno čitam i da će 'Balade' jednom doći na red.

Đurđica Čilić rođena je 1975. godine u Livnu, u BiH, odrasla u Vitezu. Docentica je na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i izvodi kolegije iz poljske književnosti, prevođenja i teorije književnosti. Godine 2010. obranila je doktorski rad pod naslovom 'Oblikovanje autora u poeziji Czesława Miłosza i Tadeusza Różewicza'. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, književne recenzije te prevodi s poljskog jezika, posebice poeziju.

Disput joj je ove godine objavio zbirku priča i crtica 'Fafarikul' koja se, kaže izdavač, može čitati kao zapis lažnih sjećanja, katalog nenapisanih pisama, arhiv istrgnutih posveta, album skica za portrete iscrtan riječima. Kako god, zajedničko im je to da neuvijeno i bespoštedno govore o slabostima, prije svega onima autorice, ali i 'o strahovima, manjkovima, pogreškama i krivim skretanjima koje bi većina čitatelja mogla prepoznati kao svoje'.