Drama Ivice Ivanca Odmor za umorne jahače ili Don Juanov smijeh, već klasično djelo hrvatske dramske književnosti, doživjelo je veoma neobično uprizorenje. Dogodila se praizvedba nakon hrvatske praizvedbe (1960, režija Mladen Škiljan) u Gavelli i 2011. u Hrvatskom kazalištu u Mađarskoj, tj. u Pečuhu. Djelo je postavljeno na scenu u suradnji s Narodnim pozorištem iz Tuzle, a redateljica je Nina Kleflin iz Zagreba, kojoj je to prva režija u Mađarskoj, ali već četvrta u Tuzli. Inače, suradnja teatara iz Pečuha i Tuzle već se ustalila, a posebno je zanimljivo da su u ovoj predstavi, uvjetno rečeno, protagonist i antagonist mladi ravnatelji pečuškog i tuzlanskog teatra Slaven Vidaković kao Don Juan i Armin Ćatić kao Sganarelle. Njihova mladost i prijateljstvo, derivirano možda iz činjenice da su Pečuh i Tuzla gradovi prijatelji, važan je faktor u suradnji njihovih kuća, a i nastanku posljednjeg Don Huana pod rečenim naslovom. Naime, da mali teatri ostvare zamjerne kazališne pothvate, osnovni je preduvjet suradnja i ujedinjavanje kazališnih snaga na zajedničkom projektu. Naime, mali teatri obično i djeluju u malim sredinama pa se prava ansambl predstava ne može dovoljno puta odigrati ako se i publike ne zbroje.

A sama činjenica da je takva trilateralna suradnja u trianglu aktera iz Hrvatske, Mađarske te Bosne i Hercegovine uspjela i da je premijera u Pečuhu bila 18. svibnja, a u Tuzli je 23. svibnja, nemali je kuriozitet u ovom dijelu svijeta, gdje države baš i ne hite u suradnje bilo kakve vrste. S obzirom da će predstave vidjeti Hrvati u Mađarskoj, a i Mađari, pa bosanskohercegovačka skupina naroda, a i neki drugi, zanimljivo je pitanje hoće li i Hrvati iz Hrvatske ikad vidjeti ovu predstavu svoga klasika na gostovanju. To bi bilo zanimljivo već i zbog toga što se mnogi vjerojatno rado sjećaju dvostruke predstave 'Don Juana' u Teatru &td, Molliereova i Ivančeva, u režiji Boška Violića, kada su Don Juana i Sganarella igrali naizmjence Rade Šerbedžija i nedavno preminuli velikan hrvatskoga glumišta Ivica Vidović.

Ansambl koji je iznio ovu predstavu: Slaven Vidaković (Don Juan), Armin Ćatić (Sganarelle), Ivana Perkunić (Donna Elvira, Donna Marija), Elvira Aljukić (Sobarica, Krčmarica), Midhat Kušljugić (Krčmar, Čovjek u crnome, Starac) i Milenko Iliktarević (Don Carlos), učinio je to toliko stilski kompaktno da se već na premijeri iskazala iznimna uigranost. To je, dakako, posljedica toga što su glumci iz Tuzle bili u Pečuhu za cijelo vrijeme priprema i svakodnevno zajedno živjeli u građenju predstave do situacije ključ u ruke. A našli su pravi ključ.

Naime, Don Juan velik je i složen motiv dramske književnosti, motiv kojim su se pozabavili mnogi i različiti autori počevši od Tirsa de Moline, Byrona, Molierea, Mozarta, pa do filozofskih pristupa kao što su Kierkegaardov i Camusov. Ivica Ivanac naslovio je pak svoje djelo 'Odmor za umorne jahače ili Don Juanov osmijeh' i nastavio niz koji još jednom dramski veoma originalno razlaže sindrom donhuanizma u suzvučju s globalnim egzistencijalnim promišljanjima. Znanu priču o gospodaru i slugi, koji su u ovom viđenju i više i manje od toga, pitanja o dvojcu pitalaca na temu gdje im je ići, domišljanja o tome što im je činiti nakon čina, koji je cilj obljube i ima li uopće sve to ikakva smisla, rješava se jednostavno tako da se uvijek ide dalje. Tome je suglasan i citat Jana Kotta u kazališnoj cedulji: 'Don Juan nije nevjeran, on nije vjeran svojim ljubavnicama, već svojoj žudnji. Svaki put novoj.' I to se u viđenju ovoga djela Ivice Ivanca, u pronađenu kazališnome ključu sustavno potvrđuje, a Don Juan i njegov sluga Sganarelle lice su i naličje jedan drugoga, tako da se povremeno i pretapaju, jer lik Don Juana kao da ima bezbroj alotropskih modifikacija.

Razlike su među njima nerijetko gotovo formalne naravi. Dok Don Juan zavodi Donnu Elviru, Sganarelle je već zaveo njenu sobaricu vještinom koja nimalo ne zaostaje za gospodarevom. I već brusi pete i požuruje Don Juana da idu dalje, u novu avanturu, u nove ljubavne pobjede, u otkrivanje neotkrivenog, u potragu za izgubljenim smislom svega postojećega, osim samog traženja ljubavnoga apsoluta.

Don Juanovo zavođenje, dakle, uspješnost je bez mana, nezaustavljivo za zavedenicu i za njega samoga. Ali tu negdje leži i sva njegova tragika, jer on ne smije nikada zastati ni za tren. To je njegovo prokletstvo kojim mu se osvećuje Nepoznat Netko. Dva mlada glumca, dva ravnatelja teatara, Vidaković & Ćatić, takvu sudbinu svojih junaka uspijevaju predano prekaliti u kazališnu čaroliju glumstva i suigre.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će drugi dio publike, onaj tuzlanski, doživjeti Don Juana iz hrvatsko-mađarsko-bosanskohercegovačkih teatarskih retorti.