Svaki put kad na HTV-u pogledam dodjelu nekakve medijske nagrade, nakon toga zaključim da sam očito najveći mazohist u državi. Doista si je teško objasniti zašto bi si to netko učinio, posebice nakon što već ima iskustva s tom domaćom varijantom 'glamuroznih priredbi', na kojima čak ni izvođači zaduženi za zabavu ne izgledaju kao da im je drago što su tamo. No eto, ipak sam jučer pogledala dodjelu nagrada 'Zlatni Studio' kojima su časopis 'Studio' i njegovi čitatelji počastili televizijska, filmska, kazališna i glazbena ostvarenja iz prošle godine. I, kao i svaki put kad odgledam takvu jednu dodjelu nagrada, na kraju sam se neko vrijeme pitala zašto radije nisam izašla van strugat' led sa šoferšajbe i bacat si ga u oči.

Da ne ispadne da samo mrgudam i njurgam, ima nekih elemenata po kojima je to čudo bilo čak i bolje od ostalih prijenosa dodjela nagrada koje nam HTV s vremena na vrijeme servira kao supervažan sadržaj nacionalnog (be)značaja. Vjerojatno i sami uvidjevši da su takve dodjele, bez obzira je li riječ o Oscarima ili Prvom Kopitu na stočnom sajmu Gornjeg Kravovca, uglavnom dosadne - skratili su priču pa su dobar dio nagrada dodijelili prije, na svečanosti ih samo pročitavši. No to bi otprilike bilo sve što se tiče pohvala.

Duboko ukopani u nostalgiju, autori su priredbu koncipirali kao put kroz šezdesete, sedamdesete, osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća - što su sve godine tijekom kojih je izlazio tjednik 'Studio'. Vjerojatno se tako htjelo naglasiti da 'Studio' ima ohohohoooo tradicije za sobom, ali efekt koji je doista postignut bio je onaj u kojem se nariče nad prošlim vremenima zato što se u sadašnjosti više nikako ne uspijeva dosegnuti standard koji je postojao prije dvadeset, trideset i četrdeset godina. S tim su se zapravo super uklopili u studio 'Anton Marti' Hrvtske radiotelevizije, na kojoj se isto neprekidno gusla o 'Velom mistu', "Gruntovčanima', Antonu Martiju i inim junačkim postignućima iz prošlosti, dok se u sadašnjosti teško pronalazi nešto što bi po današnjim standardima postiglo jednak legendarni status. Bilo je, doduše, lijepo vidjeti i čuti neke legende kao što su Gabi Novak, Radojka Šverko, Jimmy Stanić ili Oliver Mlakar, no isto je tako u zabavnom dijelu programa 'Zlatnog Studija' bilo i onih legendi koje su vidljivo (ili čujno) izgubile svoje nekadašnje sposobnosti, ali nije da su HTV-ovci znali dovesti nekog novoga tko bi ih zamijenio.

Same laureate neću previše komentirati. Prema nekim izborima, kao što je, primjerice, Andrija Jarak ispred Zrinke Grancarić ili 'Crno-bijeli svijet' ispred 'Novina', vidljivo je da je riječ o masovnom, a ne istančanom ukusu i to je u redu, jer se nagrada dodjeljuje na temelju glasova čitatelja. Zanimljiva mi je bila i sama činjenica da se dodjela nagrada održala u HTV-ovu studiju, zbog čega sam se zapitala misle li možda onda sljedećih godina na isti način angažirati RTL i Novu ili HTV cvate kao posebna ruža u 'Studijevu' srcu, a interesantna je - no ovaj put u pozitivnom smislu - bila i inkluzivnost među voditeljima, gdje su HRT-ovci na svoju pozornicu pripustili i face s drugih televizija, primjerice Antoniju Blaće i Petra Perežu. No ono što me u cijelom prijenosu najviše dirnulo, i to do grohota bio je videoperformans koji je pratio dodjelu nagrada. Takvo nešto još doista nikada nisam vidjela. I pritom to ne mislim kao kompliment.

O čemu je točno bila riječ? Na pozornici studija 'Anton Marti', iza svih glavnih voditeljskih i glazbenih aktera, stajao je jedan videozid. Svaki put kad bi se dodjeljivala pojedina nagrada, do tog bi videozida došetala djevojka u neobičnoj baletnoj haljinici i postavila kipić nagrade na određeno mjesto na zidu. To mjesto na koje je trebalo postaviti nagradu određivali su pak ljudi posebno snimljeni za tu prigodu, a koji su na tom zidu dizali noge, plazili jezik, izvijali se i nisam sad sigurna je li možda tko i dubio na glavi jer nisam baš pogledala svaku sekundu, no uglavnom, bila je riječ o blagim tjelesnim vratolomijama, I onda je, kao, bilo jako originalno i duhovito, postaviti nagradu točno na mjesto gdje bi vrh jezika, štikle i glave dodirivao rub videozida, pa bi onda ispalo da nagrada stoji na jeziku, štikli ili glavi. 

Osim što je cijelo to tjelesanje po videozidu nevjerojatno odvraćalo pozornost od samog sadržaja, odnosno od ljudi koji su dolazili po nagrade, bilo je i krajnje neukusno. Pretpostavljam da su tvorci te ideje mislili da su jako inventivni, originalni i maštoviti, ali izvedba im nije izgledala tako, nego kao besmisleno cirkusiranje bez jasne svrhe, a o tome da se na momente sve činilo kao upristojena i odjevena varijanta točaka iz striptiz-klubova bolje da i ne govorim. Da je netko takvim bizarnim momentom začinio bilo koju od velikih svjetskih nagrada - Oscare, Zlatne palme u Cannesu, Grammy, Emmy, BAFTU ili bilo što, drugi bi se dan jamačno od smijeha previjao čitav svijet. Nagrada 'Zlatni Studio', srećom, nije toliko važna ni popularna, pa postoji velika vjerojatnost da će taj vizualni antispektakl svi koji su ga vidjeli (nas petstotinjak) već za tjedan dana zaboraviti.