Cate Blanchett briljira kao Lydia 'TÁR', ali to nije dovoljno

Za gledanje filma 'TÁR' prije svega vam je potrebno nešto što je moja baka nazivala zicflajš. Doslovno prevedeno, to znači 'meso za sjedenje' ilitiga dupe, a zapravo je riječ o strpljenju koje je potrebno da odsjedite dva i pol sata lamentacija redatelja i scenarista Todda Fielda o problematici povezanoj s pokretom #metoo i cancel-kulturi. Takvo je što teško i s remek-djelima Coppole, Kubricka i Tarkovskog, a ovaj film nije u toj kategoriji. Iako ih autor - ne stalno, ali primjetljivo - svako malo pokušava citirati i imitirati.

Osim zicflajša, potrebno vam je i jako puno dobronamjernosti. Film, naime, govori o padu slavne dirigentice i velike umjetnosti zbog optužbi za seksualno zlostavljanje i zloupotrebu moći i pritom se brutalno fura na to da je nepristran i objektivan. Nije nijedno - očigledno je da se prije svega izruguje efektima #metooa i cancel-kulture, i to vrlo nepošteno, ali mora mu se priznati da je barem pokušao stvoriti kakav-takav dijalog o tom problemu.

Prije svega, to je učinjeno kroz karakterizaciju i fenomenalno tumačenje lika Lydije Tar (kapa dolje Cate Blanchett, koja je tu uložila valjda sve što zna, umije, osjeća i zna pokazati, a to je mnogo). Lik slavne dirigentice prikazan je upečatljivo, karizmatično, snažno, sasvim je srasla s umjetnošću kojom se bavi, beskompromisna je, prodorna i osebujna. Na početku, kada je u jednoj (predugoj) sceni predstavlja poznati pisac i novinar 'New Yorkera', Adam Gopnik, nabrajanje svih njezinih postignuća, titula, nagrada i projekata već negdje napola počinje zvučati kao apsurdna parodija i takav je dojam pojačan kada u publici Field prikaže Lydijinu osobnu suradnicu Francescu (Noémie Merlant iz filma 'Portret djevojke u plamenu') kako usnicama doslovno prati riječi iz Gopnikova predstavljanja.

Tom litanijom o Lydijinim uspjesima uspostavljene su dvije stvari, dva elementa njezine kompleksne ličnosti. Ona je DOISTA talentirana, DOISTA genijalna, DOISTA velika i uspješna umjetnica, DOISTA karizmatična i DOISTA žena koja pomiče granice u umjetničkoj branši u kojoj prevladavaju muškarci (a u kojoj ne prevladavaju?). Lydia je, međutim - vidi se i po tom panegiriku koji je asistentica naučila napamet i očigledno napisala, ali i po njezinu nastupu u intervjuu koji slijedi - podosta zaljubljena sama u sebe, podosta arogantna, podosta nesolidarna prema kolegicama i kolegama te - u razlaganjima 'svoje' umjetnosti - podosta sklona praznom intelektualiziranju koje zvuči cool, ali ne znači ništa, odnosno, kao što bi Amerikanci rekli, podosta je full of shit. Drugim riječima, istodobno je velika, ostvarena umjetnica, ali i nadmena pozerica.

Film je lijepo omeđen po formi sličnim, ali po sadržaju i tonu potpuno drugačijim dijalozima. Na početku je to taj Gopnikov intervju, u kojem se Lydiju diže u nebesa i daje joj se prilika da to još malo 'podeblja' sama. Pri kraju su to ispitivanja zbog optužbi za seksualno zlostavljanje i zloupotrebu moći, u kojima se Lydiji daje prilika da se brani, ali i da otkrije svoje reakcionarne stavove, koji možda i nisu njezin općepolitički stav, ali su stvarni pokazatelj da ona misli kako joj je, zato što je velika umjetnica i moćna dirigentica, sve dopušteno.

Između te dvije 'međe' gledamo prizore iz Lydijina privatnog života, u kojem svoj brutalistički berlinski stan dijeli sa suprugom Sharon (njemačka glumica i zastupica zelenih u parlamentu, Nina Hoss) i kćeri Petrom (mlada glumica Mila Bogojevic). Sharon je koncertmajstorica u Berlinskoj filharmoniji, kojom Lydia trenutačno ravna, a brak im se očito ukiselio te došao do one faze gdje gotovo svaki razgovor vodi do analize partnerovih mana, pa tako i Sharon Lydiju optužuje da joj je svaki odnos, osim onog s kćeri, 'transakcijski'. Iskreno, nemam pojma što to točno znači u kontekstu međuljudskih odnosa, ali iz konteksta filma jasno je da nije dobro. Lydia, dakle, i u svojem privatnom životu pokazuje da su njezini iznimni umjetnički talenti i postignuća neraskidivo povezani s njezinim nezgodnim karakterom i narcizmom. No i ovdje je, u nekim zastrašujućim situacijama - impresivna. Kada se, rješavajući problem s osobom koja joj gnjavi kćer, predstavi kao Petrin otac pa i u nastavku te tirade, čovjek joj se mora barem malo diviti.

Cate Blanchett savršeno se snašla u toj ulozi i pravi ju je užitak gledati. Dapače, njezina izvedba, taj kompleksni karakter, te emocije, taj odnos prema glazbi - sve je to nešto zbog čega vrijedi pogledati film. No priča, koja je postavljena tako da izgleda kao ne sasvim razjašnjeni dijalog o tome jesu li gori oni koji zloupotrebljavaju svoju moć ili je gora cancel-kultura koja ih proziva - zapravo je vrlo jasno naklonjena ovome prvom. Jer, naime, kakvo je to uopće pitanje? Kakva je to uopće dilema? Cancel-kultura definitivno ima svojih mana, svojih ekscesa i besmislica, ali kako se uopće može pomisliti da je gora od onih koji čine zlodjela? Plus, ruganje identitetskoj kulturi mladih kroz banalne i jednodimenzionalne primjere mladih koji tvrde da ne mogu ozbiljno shvatiti Bacha zato što je bio mizogin strahovito je nepošteno. Ne možeš s jedne strane prikazati kompleksnu, impresivnu i ostvarenu osobu, a s druge strane dvominutnog statista sa zadatkom koji ima jedan jedini stav i onda pitati gledateljstvo na čijoj je strani. Todd Field radi upravo to. U više navrata i više situacija. Suprotstavlja Lydiju i takve likove.

I zato ovo nije dobar film. Ne zato što je reakcionaran i na strani MOŽDA neopravdano optuženih za zlostavljanje. Nego zato što se predstavlja kao da nije. I kao da u gledatelja želi pokrenuti ravnopravan, nepristran dijalog. A ne želi. Želi ga dovesti do zaključka da su veliki, talentirani, osebujni ljudi možda teški, možda grozni, možda i narcisoidni, ali svakako bolji od ostalih. I da im se u tom kontekstu trebaju praštati prijestupi ili barem njihov talent i doprinos umjetnosti odvojiti od njihovih grijeha i privatne persone. Dok se s druge strane onima suprotstavljenima njima ništa ne oprašta. Njih se samo predstavlja kao pravovjerne budale koje krivo razmišljaju o Bachu.