filmski osvrt zrinke pavlić

'Bilo jednom… u Hollywoodu' – Prepun sjajnih glumačkih pojava, ovo je Tarantinov uradak u kojem se uživa dok istodobno kolutate očima

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 16.08.2019 15:39
  • Objavljeno 16.08.2019 u 15:39
Brad Pitt u 'Bilo jednom u... Hollywoodu'

Brad Pitt u 'Bilo jednom u... Hollywoodu'

Izvor: Profimedia / Autor: nn

Prekrasan, ali predug, preopterećen potrebom da rehabilitira 'cool frajere' zlatnog doba Hollywooda, ali i prepun sjajnih glumačkih pojava, na čelu s DiCapriom i Pittom, presmiješan, ali i prebrutalan - 'Bilo jednom... u Hollywoodu' tipičan je film za Tarantinov recentni opus. Dvije trećine nostalgije za nekim drugim vremenima u filmskoj industriji i jedna trećina adolescentske fantazije u kojoj 'gadni momci sa srcem na pravom mjestu' rješavaju stvar po kratkom postupku, ovo je film u kojem se može jednako uživati, jednako kolutati očima na njegove iluzije i jednako zaspati nad njegovom razvučenošću

O, kako Quentin Tarantino obožava Sergija Leonea! Ne samo što mu je posvetio naslov svojeg najnovijeg filma, koji otvoreno aludira na čak dva Leoneova - 'Bilo jednom na Divljem Zapadu' i 'Bilo jednom u Americi' - nego i cijeli film zapravo govori o junacima iz Leoneovih filmova. Čvrstim, tvrdim, brojnim manama i ranama prošaranim momcima koji bi na kraju ipak riješili nepravdu, ma kako brutalno i nemilosrdno. Pogledajte kako smo ih nepravedno šutnuli i koliko su zbog toga patili - govori nam u prve dvije trećine svojeg filma Tarantino. Pogledajte i kako je divan i šaren bio svijet u kojem su još postojali, dodaje svojim predivnim, nostalgičnim prikazom samog kraja zlatnog doba Hollywooda. I pogledajte - na kraju, zadnjom trećinom i raspletom poručuje Tarantino - pogledajte kako bi sve ispalo bolje da ih nismo pustili da izumru! Jest, bilo bi brutalno, ali zar ne bi bilo totalno cool?

U priči koja očito na svoj način odražava Tarantinovu krizu srednjih godina upoznajemo Ricka Daltona (Leonardo DiCaprio), nekadašnju zvijezdu televizijske vestern-serije čija je popularnost pomalo na zalasku i koji je s nekadašnjeg statusa kaubojskog heroja spao na igranje sporednih uloga zlikovaca-epizodista u serijama novijeg datuma. Agent (Al Pacino) ga uvjerava da bi trebao otići u Rim snimati špageti-vesterne i tako povratiti nekadašnji status glavnog junaka (još jedna direktna posveta Sergiju Leoneu), ali Rick tome nije sklon. Hollywood je njegov dom - ondje u brdima nad gradom ima kuću koju je kupio dok mu je karijera još išla pravim putem, a ondje je i njegov najbolji prijatelj, dubler i osobni potrčko, Cliff Booth (Brad Pitt). Cliff je neslomljivi tough guy starog kova - nekada je bio vrsni kaskader, ne boji se nikoga i ničega, živi s oštrom kučkom (doslovno) Brandy koja živi i umire pod njegovom komandom, ratni je heroj (nedefiniranog rata) i prate ga mračne i nepotvrđene glasine da je ubio vlastitu suprugu. Rick i Cliff gotovo su simbiotski povezani - Rick se bez Cliffa ne može ni odvesti od kuće na posao, a Cliff bez Ricka nema ni posla ni karijere ni, čini se, razloga za postojanje.

Prve dvije trećine filma - koje traju dulje od većine filmova koje ste ikada pogledali - pratimo način na koji se Rick i Cliff nose s time da više nisu glavne face i da to vjerojatno više nikada neće biti, a pratimo i hollywoodski svijet koji se oko njih mijenja. Taj je svijet i dalje šaren, glamurozan, prepun radosti, glazbe, brzih vožnji po losangeleškim autocestama i lijepih djevojaka - ali sva ta ljepota sve je manje namijenjena njima. Cliff se s time nosi stoički - ne podnosi cviljenje, kao što i kaže svojoj ljubimici Brandy dok ova čeka da joj servira večeru iz konzerve, ali u njegovu odnosu prema predstavnicima novoga svijeta ipak se vidi i podsmijeh i agresija. Potonje je vidljivo u njegovu susretu s Bruceom Leeom, koji je u filmu (iako znamo da ga Tarantino obožava) prikazan kao teatralna karikatura. Cliff, naime, za okladu razbije Brucea k'o beba zvečku. Zaustavlja se na vrijeme, odnosno u trenutku kada mu je naređeno - čime pokazuje da ipak igra po pravilima i nije nekontrolirani divljak, no ipak pokazuje da i dalje ima ono što je potrebno da bi bio faca. Samo je, eto, svijet takav da njegovu vrstu face sve manje prepoznaje. A eto, tako je kako je, zaključuje Cliff, skida košulju i hvata se popravljanja antene na krovu prijateljeve kuće.

Brad Pitt, Quentin Tarantino, Margot Robbie i Leonardo DiCaprio

Brad Pitt, Quentin Tarantino, Margot Robbie i Leonardo DiCaprio

Izvor: EPA / Autor: HAYOUNG JEON

Rick se, međutim, sa svojim statusom zvijezde koja blijedi nosi bitno lošije. Funkcionalni je alkoholičar, očito je razorio pluća pretjeranim pušenjem, usamljen je, nije više toliko zgodan kao nekad, a i glumačke sposobnosti ga napuštaju. U sjajnoj sceni u kojoj se susreće s djevojčicom Trudi Fraser (Julia Butters), koja glumi u seriji u kojoj on igra još jednog epizodnog negativca, kroz razgovor o knjizi koju čita malenoj otkriva sve svoje dvojbe o sebi i poslu kojim se bavi. Djevojčica ga, osim toga, suočava s novom generacijom glumaca, predanih strogoj disciplini i metodi, pa poslije, nakon što zezne scenu koju je trebao snimiti, ima samotan emocionalni ispad u vlastitoj prikolici, razbijajući sve oko sebe i samom sebi u ogledalu prijeteći: 'Ne odradiš li ovo kako treba, prosut ću ti mozak!'

Tračak nade - ali pomalo i očaja - za Ricka je spoznaja da su se u kuću do njegove na danas već zloglasnom Cielo Driveu doselili Roman Polanski i Sharon Tate. 'Do uloge u filmu Romana Polanskog možda me dijelio samo jedan poziv na tulum uz bazen', s očajničkom nadom govori Cliffu, no ovaj nije naročito impresioniran. Njegovu pozornost mnogo više zaokuplja mlada hipijevka koju je već nekoliko puta viđao po gradu kako kopa po smeću i generalno se skiće s grupicom prijateljica. Kada je napokon pokupi dok djevojka autostopira, saznaje da ona živi u komuni s 'prijateljima' na starom filmskom ranču onkraj Los Angelesa, pa je odveze onamo i nepogrešivim njuhom čovjeka koji je prošao kroz sito i rešeto shvati da tu nešto ne štima. Najviše ga u tome smjeru razmišljanja pogurne razgovor s ostarjelim i slijepim vlasnikom ranča, kojeg poznaje od prije. Nas, gledatelje, pak, na opasnost upozori stalno spominjanje Charlieja među mladim pripadnicima komune. Charliejevo je prezime, naravno, Manson.

Najava za film 'Bilo jednom u Hollywoodu'

Izvor: Društvene mreže / Autor: YouTube

E, sad... Daljnje ulaženje u priču značilo bi i goleme spoilere pa ću to zaobići. Samo ću reći da se film ne završava onako kako bi gledatelji očekivali i da je to dio Tarantinove fantazije o tome kako bi 'pravi momci' starog kova riješili stvar. Spomenut ću i to da je Tarantinova fantazija, iako superzabavna, supernasilna i superfilmska, nevjerojatna mješavina tipične tinejdžerske (muške) fantazije i tipičan simptom (opet muške) krize srednjih godina. Spomenut ću i da je u toj, zadnjoj trećini filma koju nastojim ne spoilati, brutalnost kojom dva glavna (anti)junaka 'začepe gubicu glasnim i nasilnim kučkama' apsolutno šokantna te da se takva nasilnost prema ženskim likovima - pa makar i negativnima - rijetko viđa čak i u Tarantinovim filmovima. Spomenut ću i da se ženski likovi u ovom Tarantinovu filmu prikazuju više-manje kao djeca čak i kada to nisu, kao što je slučaj s odraslom Sharon Tate (Margot Robbie), koja je prikazana kao nevino, naivno i tašto stvorenje koje ne baš tako potajno ide gledati film u kojem glumi, uživajući u reakcijama publike i u gledalištu emulirajući svoje borilačke pokrete s velikog ekrana. Spomenut ću i to da se Tarantino jasno ogradio od bilo kakvog nepriličnog odnosa prema toj 'djeci', posebice u slučaju zgodne i maloljetne autostoperice iz Mansonova kulta, koja se otvoreno nudi Bradu Pittu, ali je on mudro odbija, govoreći da je prestar da bi išao u zatvor zbog p***e, ostavljajući time takav, nepriličan odnos 'novoj generaciji' hollywoođana, kao što je Roman Polanski iz susjedne kuće.

Drugim riječima, Tarantino idealizira mačo-tipove iz zlatnog doba Hollywooda, priznajući, doduše, da nisu bili bezgrešni i da su imali svojih slabosti, ali svejedno žaleći za tim vremenima i pokazujući nam što bi se zbilo da im nismo dopustili da izumru te prepustili Hollywood - pa onda valjda i svijet - novoj generaciji. Pritom je, kao i u nekoliko svojih zadnjih filmova, bespotrebno opširan i razvučen, i to na trenutke do besmislice i ubacivanja sasvim bespotrebnih scena, a kroz sve to mu itekako curi njegova vlastita kriza srednjih godina i osjećaj da nitko ne razumije njegovu mrakom sakrivenu, ali plemenitu dušu. Zbog toga bi vam se, kao i meni, moglo dogoditi da u kinu preko nekoliko puta zakolutate očima i dva-tri puta skoro zaspete te da se, posebice ako ste žena, stalno pomalo pitate što se dogodilo s Jackie Brown, Mladenkom iz Kill Billa, Umom Thurman iz Pulp Fictiona i ostalim fascinantnim ženskim likovima Quentina Tarantina - jer u ovom filmu kao da je sve žene pojelo njegovo nostalgično naricanje za pomalo curećom muškošću iz zlatnih vremena.

No unatoč svemu tome, ovo je prepoznatljivo autorski Tarantinov film koji će vam svojim fantazijama o nekim prošlim vremenima, duhovitošću, uzbudljivim vožnjama po ulicama Los Angelesa i sjajnim soundtrackom pružiti i dovoljno dobre zabave da nakon izlaska iz kina ne požalite plaćenu ulaznicu. Uz napomenu koja kaže da je i zlatno doba samog Tarantina očito na zalasku.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!