Kada je u drugoj polovici osamdesetih godina objavio 'Lomaču taština', Tom Wolfe doista je bio jedan od američkih literarnih 'gospodara svemira', što je izraz kojima je ovaj autor ironično opisivao pohlepne bankare s Wall Streeta. Wolfe je prethodno, u šezdesetima i sedamdesetima, objavio više publicističkih knjiga koje su postale bestseleri, a usput i donijele nov pristup pisanju u novinarstvo, tzv. New Journalism, koji su definirali i tekstovi Huntera S. Thompsona, Joan Didion, Gaya Talesea i drugih. Wolfe je savršeno satirički obradio kaotični New York iz ere Ronalda Reagana, kada je pohlepa bila dobra, kako je to promovirao Gordon Gekko iz filma 'Wall Street' Olivera Stonea, ali pokazavši da beskrupuloznost i fanatično ganjanje vlastitog interesa nisu samo ograničeni na najbogatije, nego da su prisutni u svim slojevima i klasama društva.

'Lomača taština' je bila i ostala veliki društveni roman, panoramski prikaz velegrada u raspadanju, u kojem se gradonačelnika gađa teglom majoneze (što je scena kojom roman počinje), borci za ljudska prava prvenstveno se bore za svoj džep, a oni koji plivaju u novcu sve manje bogate smatraju smetnjom vlastitoj milijarderskoj idili.

Čini se da je 81-godišnji Wolfe imao slične namjere s romanom 'Back To Blood' (nakladnik Brown Little), samo što je za mjesto radnje izabrao Miami, a vrijeme je sadašnjica, no sudeći po kritikama, autora je pregazilo vrijeme. U 'Back To Blood' Wolfe prati dvoznamenkast broj likova, od gradonačelnika (koji je kubanskog porijekla), šefa policija (koji je crnac), pa sve do psihijatra (ujedno ovisnika o seksu), preprodavače droge i članove maloljetničkih bandi, medicinske sestre i ambiciozne mlade novinare.

Ovoga puta Wolfeova socijalna satira, tvrde američki kritičari, otkriva autora koji je pogubio konce – zaplet je loš, likovi su jednodimenzionalne karikature, a stil je nategnut i neuvjerljiv kada pokušava oponašati aktualni govor ulice. Za USA Today u ovom romanu nema 'niti jednog lika za koje bi čitatelj mogao povjerovati da doista postoje', dok Esquire ide još dalje i optužuje Wolfea da su mu svi likovi 'karikature, pretjerani stereotipi koji postoje samo kao refleksija na socijalni kontekst'. Pritom izgleda da nije mnogo značilo to što je Wolfe proveo nekoliko godina na ulicama Miamija, upoznavši brojne ljude koji su ga inspirirali za likove u romanu.

Za Washington Post je nepodnošljiva i dužina knjige od 722 stranice, koja podsjeća na 'loš skeč koji se nastavlja iako se ostalo bez materijala', dok New York Times piše da autor pati od 'staračkog voajerizma' i forsiranja 'predvidljivih preokreta'. Vjerojatno je najbolnija duga kritika u New Yorkeru, koja secira Wolfeove neuvjerljive rečenice i pokušaje kopiranja latinoengleskog slenga ('opet ta slova u italiku, dosadne repeticije, psovanje kao da se pati od Turetteova sindroma') te konstatira da 'svijet u kojem nitko nikad nije tih nije pravi svijet nego pozornica'.

Treba podsjetiti da je i prethodni Wolfeov roman, 'I Am Charlotte Simmons', dočekan 2004. godine od kritike na nož zbog neuvjerljivosti u prikazivanju studentskog života, pa se može zaključiti da bi se autor u sljedećoj knjizi – ako je bude – možda trebao posvetiti prikazu miljea koji bolje poznaje od razvratne studentarije ili latinokriminalaca s užarenog asfalta Miamija. Primjerice, svijet izdavaštva, novinarstva i književnosti, u kojem sigurno ne manjka beskrupuloznosti i ambicije u odnosu na Wall Street. Samo su novčani ulozi mnogo, mnogo manji.