PUBLICISTIKA

Aleksandar Dragaš - rokerski o rocku

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 08.02.2012 09:56
  • Objavljeno 08.02.2012 u 08:50
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Knjiga 'Rock 21. stoljeća' s podnaslovom '(Pan)generacijska glazba: od Arctic Monkeysa do Boba Dylana', izašla marom nakladnika VBZ-a, zbirka je novinskih tekstova koje je Aleksandar Dragaš objavio tijekom prvoga desetljeća drugoga milenija

To je barem donekle popunilo prazninu u publicistici o popularnoj glazbi koja je inače sve uočljivija, posebice kada je rock u pitanju. S obzirom da i dnevni i tjedni listovi sve više, potpuno i sasvim štetno štede tako da smanjuju ponajprije prostor namijenjen kulturi, a gdje se tradicionalno pojavljivala i rock kritika, još od šezdesetih godina prošloga stoljeća, sve se rjeđe javljaju kritičarski tekstovi o pop kulturi uopće.

Pisac ovih redaka, stjecajem duge novinske uredničke karijere, sjeća se samih početaka pisanja o popularnoj glazbi u nas, kada su prvi slučajnici u tome žanru počeli komentirati produkciju uglavnom festivalske zabavne glazbe te prosuđivati je osebujnim aršinom koji se izražavao u opisnoj ocjeni kao što je ono što će, a što pak neće ulaziti u uha tek osviještenih samoupravljača ili što će se uskoro zviždati po ulicama, a što neće.

Negdje početkom sedamdesetih, u neslužbenoj tiskovini ponajprije, pojavljuju se apsolutni začinjavci pop i rock kritike u ovome dijelu svijeta, a to su bili, nažalost obojica rano preminuli, Dražen Vrdoljak i Darko Glavan.

Aleksandar Dragaš
objavljuje nadahnute nekrologe baš njima u knjizi o kojoj je ovdje riječ, i to u sedmom odjeljku naslovljenu 'Date With Elvis: nekrolozi i sjećanja'. Prikladno literarno stilizirano zapisuje on retke divljenja i zahvalnosti svojim uzorima i učiteljima čije neosporno veliko kritičarsko djelo nasljeđuje i dostojno nastavlja te kao da ne prihvaća da ih više nema i kao da s njima na neki način vječne prijateljske metafizike i dalje komentira događaje na rock sceni.

U tom istome dijelu knjige piše o itekako živome Dylanu i njegovom luckastom pristupu Božiću na albumu 'Christmas In The Heart' pa kaže da najvažniji doživotni roker zamalo zvuči poput starog dobroćudnoga trinkera koji se i na Badnjak zapio u kvartovskoj birtiji pa, supijan i mamuran, skrušeno na Božić od familije traži oprost grijeha.

Dodaje još jednako metaforički, ne zaboravljajući na sociokontekst, da u doba recesije i krize, a koja nikako da prođe, ni nema smisla drukčiji božićni album, jer taj Dylanov zvuči poput posvete glazbenim stilovima iz doba velike depresije tridesetih. Valjda samo Dragaš zna kako, recimo, pomalo rokerskom sintaksom i nekom pankerskom metaforikom, on uspijeva, pišući primjerice o kantautoru Conoru Oberstu (Bright Eyes), skicirati u svega petnaestak redaka cijelu povijest turobnog općesvjetskog predosjećanja redovno skore apokalipse, pa spominje propast civilizacije Maja, srednjevjekovne epidemije kuge, uspon Hitlera i nacizma, kada je mnoge života ugasila apokalipsa u obličju crne smrti ili Auschwitza.

Možda, smatra on, zabavljeni sveopćim konzumerističkim rajem, stojimo pred još jednom takvom apokalipsom jer nafte je sve manje, terorizam je naš svagdan, kršćani i muslimani samo što nisu krenuli u opći pokolj, a što će tek biti kada Kina i Indija uskoro za sebe potraže crno zlato, a i to globalno zatopljenje sve više otapa ledenu kapu Zemlje i sve tako. Bog svega, bilježi on, postao je profit, a Marxa i Engelsa, poput katoličkih svetaca, samo što ne zazivaju njihovi zakleti vatikanski neprijatelji na čelu s Ratzingerom.

Da sada čovjek duboko uzme daha nakon takva katastrofična nabrajanja u recenziji rečenoga, šestoga albuma Cassadaga Conora Obersta. To, zapravo, kolumnističko drvlje i kamenje Dragaš je nanio u tekst s razumljivim opravdanjem, jer sve je to, kaže on, u fokusu rečenoga neodilanovca. Pišući pak o Damiru Avdiću, najgnjevnijem čovjeku Balkana, oboružanu samo električnom gitarom odvrnutom na jedanaest, kaže da se njegovi stihovi o mrtvim dušama i balkanskim zombijima usijecaju kao žilet u meso, dok rifovima sa scene može otpuhati legije današnjih teškometalnih i punk bendova koji pokraj njega zvuče poput dječje cike naspram vučjeg urlika. Ma, bravo, majstore! To su prave metafore primjerene temi i to je diskurs i literarno intuitivan i publicistički logičan.

Mladen Pobi

Mladen Pobi

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

I dobro je da se ne zatomljuje strast ni prema glazbi ni eros prema pisanju. Stoga je očekivati od ovoga autora još tekstova tipa Je li rock mrtav, što je u predmetnoj knjizi na mjestu nekakva pogovora, a, nadajmo se, ne i epiloga temi, a što može stajati i kao samostalan esej ili ogled. A rečeni bi se autor, sudeći po objavljenom, trebao češće ogledavati.

No da sve ne ostane na pohvalama, treba reći da ovom iznimno pismenu piscu u pojedinim tekstovima, što je vjerojatno danak brzini dnevne štampe, ipak treba malo pažljivije i pozornije lekture, a i korekture. Također bi knjizi dobro došao i uvelike bi to pridonijelo leksikološkom aspektu izdanja da je napravljen još barem indeks imena i pojmova i dodana bilješka o autoru te da je sadržaj, tj. kazalo napravljeno potpunije, tj. da se svaka jedinica može lako naći.

Također bi dobro došao i datirani popis fotografija, jer ovakva izdanja uvijek su budući izvor građe za nova izdanja, a autor fotografija Mladen Pobi dodana je vrijednost ovoj knjizi. Očito je da je taj fotoreporter pronašao pravu specijalizaciju i unutar nje subspecijalizaciju – pomalo osamostaljeni žanr rock fotografije. Inače, u fotogaleriji uz ovaj članak sve su fotografije objavljene crno-bijelo, što je stilski sasvim odgovarajuće bez obzira na tehnološko podrijetlo snimki.

Sve u svemu, 'Rock 21. stoljeća' je dobra i potrebna knjiga. Jer sve je to rock'n'roll.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi