filmski osvrt zrinke pavlić

'Ad astra' - potraga za smislom, počelom, samim sobom, ali i puna paradoksa

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 28.09.2019 16:20
  • Objavljeno 28.09.2019 u 16:20
tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Ambiciozni film Jamesa Graya o potrazi jednog čovjeka za vlastitim počelima u nepreglednosti svemira zanimljiva je, duboka i meditativna studija o (be)smislu, izgubljenosti čovječanstva i izgubljenoj ljudskosti, o teretu muškosti i o ravnodušnosti svemira. No film je istodobno ispresjecan priglupim i bespotrebnim svemirsko-opernim klišejima te akcijskim sekvencama koje ga, paradoksalno, čine dosadnijim.

U jednom šaljivom eseju s kraja prošlog tisućljeća američki se humorist Dave Barry požalio na bespotrebnu složenost romana 'Braća Karamazovi' Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. U redu, napisao je, probio sam se ja kroz sve te stranice. Bilo je i zanimljivih trenutaka. Likovi su katkad bili intrigantni. Ali ako me pitate o čemu govori ta knjiga, morat ću vam reći sljedeće: autor bi si uštedio hrpu muke i neprospavanih noći da je jednostavno napisao poantu: 'Dragi čitatelju? Što ti misliš, ima li Boga? Ja fakat nemam pojma, majke mi! Srdačno, Fjodor Mihajlovič'.

Naravno, riječ je o šali. Klasični roman F.M. Dostojevskog definitivno nije manje vrijedan zato što se njegova poanta svodi na to, jedno suštinsko pitanje, a uostalom, poanta umjetnosti i jest to da nam na estetski zanimljiv način prikaže ljudsko stanje dok se čovjek bori upravo s takvim, duboko filozofskim i životnim pitanjima. No dok sam gledala film 'Ad astra' američkog redatelja Jamesa Graya, u preko nekoliko sam se trenutaka sjetila upravo te humoreske Davea Barryja. Ne zato što 'Ad astra' nalikuje 'Braći Karamazovima'. Ona im možda nalikuje po postavljanju nekih sličnih pitanja. No sjetila sam se te šale zato što je 'Ad astra' u smislu postavljanja takvih, temeljnih pitanja, za razliku od 'Braće Karamazova', nevjerojatno nesuptilna.

Gdje je onaj koji nas je stvorio? Zašto nas je napustio? Zašto nas je ostavio da se s golemim i nedokučivim, ravnodušnim svemirom borimo sami? Zašto nam se ne javlja? Zašto smo lišeni njegove ljubavi, mudrosti i brige? I zašto njegovu blizinu i postojanje osjećamo samo onda kad se čini kao da nas pokušava uništiti? Gdje li je uopće? Postoji li uopće?

Ne moram vam, naravno, uopće objašnjavati tko je 'on'. Nije to baš skroz doslovno učinio ni Gray jer za glavnog junaka nije uzeo pustinjaka u halji od kostrijeti koji po pustopoljinama traga za dokazima Božje milosti ili nemilosti, ali bio je zapravo vrlo blizu. Glavni mu je junak astronaut Roy McBride, onoliko stoički i isposnički discipliniran koliko može biti tehnološki naprednija verzija isposnika, čovjek čiji broj otkucaja srca ne prelazi 80 čak ni kada se sa goleme svemirske antene sunovrati na Zemlju. Roy je potomak legende - sin prvog čovjeka koji se otisnuo na svemirsku ekspediciju na rub Sunčeva sustava ne bi li odande istražio mogućnost postojanja inteligentnog života u galaktičkom susjedstvu. No Roy nije samo to. Roy je odrastao u potomka koji je ponos i dika svojega oca. On je čovjek u čije je svakodnevno funkcioniranje, odnos prema životu i poslu ugrađen sam vrhunac ljudske civilizacije. Roy je, usput budi rečeno, nevjerojatno nesretan.

Foršpan za 'Ad astru'

Izvor: Društvene mreže / Autor: YouTube

Na samom početku filma, kada ga snažni energetski udar sa samog ruba Sunčeva sustava izbaci s te nesretne svemirske antene, a usput i izazove katastrofu po cijeloj Zemlji - Roy saznaje da 'velike mange' iz američkog svemirskog programa misle da je te udare izazvao njegov otac. Iako se za The Gospodina Oca sumnja da je zajedno sa svojom letjelicom nestao negdje oko Neptuna prije puno, puno godina - dok je Roy još bio dijete - genijalci sa Zemlje sada su posumnjali da je on ipak 'tu negdje', da se skriva negdje u Neptunovoj okolici i da već nečime što je uvrtio u glavu prijeti svem životu u našem dijelu svemira. Roya zato šalju na Mars - mjesto koje je u, kako film naznčava, 'u bližoj budućnosti' najudaljenije mjesto koje su ljudi uspjeli kolonizirati. Odande se Roy treba obratiti ocu svome i kod njega se založiti za opstanak ljudskog roda. Ili, ako to želimo jednostavnije objasniti, da prestane s tim energetskim vatrometom koji ispaljuje jer inače ne bu dobro.

Roy odlazi na Mars, moli Tateka da mu se javi, od sebe da barem kakav glas da je ovdje i da čuje, ali - štanga! Već kad ga žele poslati natrag na Zemlju, Roy odluči da to ne može tako pa lijepo na svoju ruku krene u daljnju potragu za ocem.

I tak. U dva sata i nešto sitno trajanja filma James Gray će nas počastiti mnogim bogatstvima takve Royeve potrage, počevši sa slikama svemira koji, za razliku od onih u većini SF filmova, nisu spektakularne viste, nego pomalo zastrašujuće slike nepregledne, mračne praznine, preko kratkih ficleka distopijske vizije ljudskog devastiranja obližnjeg svemira kroz komercijalizaciju i ratničku pohlepu za resursima, a završivši na Royevim monolozima, u kojima ovaj uglavnom lamentira o svojem osjećaju napuštenosti, izoliranosti i o svojem - pa, recimo to tako - gubitku vjere.

  • +1

Ad Astra

Izvor: Profimedia / Autor: 20th Century Fox / The Hollywood Archive

Unatoč krajnjoj nesuptilnosti, koja, iskreno rečeno, ne mora baš uvijek biti ni nedostatak, od svega je toga snimljen zanimljiv, meditativan film, u kojem se i glavni junak (svaka čast Bradu Pittu, očito je da je u ovu ulogu dao sve što ima), a i brojni oni koje susreće na putu dotiču niza onih gore spomenutih, temeljnih pitanja, dodajući i još pokoje vlastito. Od Royevih suputnika, tu bih i kao glumce i kao likove posebno istaknula Ruth Negga kao Helen Lantos i Tommyja Leeja Jonesa kao The Tateka, a iako su mnogi hvalili i izvedbu Donalda Sutherlanda kao nekadašnjeg suborca Royeva oca, ja iskreno moram priznati da mi njegova uloga u filmu nije sasvim jasna (osim što mehanički Royu predaje jedan važan dio informacija koji je mogao nabaviti i nekako drugačije).

Najgora mana ovog filma, međutim, leži u tome što je vrlo očito da su autori negdje pri njegovu sastavljanju zaključili da bi sve to promišljanje smisla, besmisla i čovjekova položaja u kozmosu moglo biti predosadno ako ne ubacimo malo akcije, pa je onda akcija ubačena - na totalno imbecilan način. Neki bi to mogli shvatiti kao spoiler pa ću izbjeći podrobnije opise, ali reći ću samo da mi je moment sa svemirskim primatom bio potpuni WTF-trenutak i da u ovaj film paše otprilike jednako kao i plesni intermezzo. I to nije jedini takav trenutak. Filmu možda jest trebalo neke akcije, radnje, zapleta koji bi uklopili svu tu filozofiju, ali ono što je odabrano da bi je utjelovilo - definitivno nije to. A bez ikakve akcije... pa, recimo to ovako - ostao bi jedan zanimljiv video-podcast, ali ne baš film.

Uza sve to rečeno, 'Ad astra' ipak jest film koji valja pogledati. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog toga što nudi svoju viziju svemira u kojem čovjek obitava, zbog toga što se možda najkonkretnije od svih filnova sa sličnom 'dragi čitatelju...' temom (Odiseja, Blade Runner, Apokalipsa danas, Drvo života) pozabavio prirodom muškosti u ljudskoj civilizaciji i njezinom pogubnom, gotovo razornom snagom za samu bit čovječanstva, al i zbog toga što na kraju nudi pomalo neočekivan odgovor na pitanje iz poruke koja u šaljivom eseju počinje s 'dragi čitatelju...'. Sudeći po statističkim podacima, većini se Zemljina stanovništva ta poruka zapravo i ne bi trebala svidjeti, ali s druge strane... Nije uopće tako crna kao nepregledni svemir kroz koji je Roy, da bi do nje došao, projezdio.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!