SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Srpski obračun kod MUP-a

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 10.11.2012 13:08
  • Objavljeno 10.11.2012 u 13:08
Aleksandar Vučić i Ivica Dačić

Aleksandar Vučić i Ivica Dačić

Izvor: Sipa Press / Autor: Aleksandar Plavevski

Ovaj nadasve sumnjivi 'srbijanski Watergate', za razliku od onog hrvatskog, podjednako blesavo nazvanog, počeo je ukazivati na stvarne namjere organizatora skandala. Hrvatski slučaj barem je jasan i razvidan: zna se zašto, tko i s kime je povezan, pak je taj 'izlistopad' (kako ga je nazvao Ivica Đikić) operacija sasvim logična i kriminalistički opravdana – što god Karamarko i R.P.S.I. Ivan Tolj o tome sada govorili

Ovaj srbijanski slučaj, međutim, djeluje prljavo, politikantski, jeftino i uopće aljkavo-balkanski; Schlamperei, ukratko. Evo zašto.

Nakon što je Aleksandar Vučić, najbolji Šešeljev učenik, na sva usta i s odgovarajućom hinjenom indignacijom, njemu svojstvenom, izvikao strašnu aferu 'prisluškivanja najviših državnih funkcionara' (predsjednika Nikolića i njega), a tu su deraču pojačali njemu skloni tabloidi, neizbježno su se pojavila logična pitanja: a gdje su dokazi? Naime, jasno je da nikakvog 'prisluškivanja' tu bilo nije, jer da jeste - pojavili bi se barem neki papiri, a još bolje i snimke i prijepisi prisluškivanih razgovora. Toga nema, pa se priča svela na ispise (listinge) komunikacija ostvarenih s Vučićeva mobitela i na njega; 'prisluškivanje' Nikolića (na koje se gorko žalio) nestalo je iz opticaja.

Tu se odmah pojavio naredni, neizbježni također, problem: a da gdje je nalog za izuzimanje ispisa od srbijanskog Telekoma i da tko ga je potpisao? Znakovito je da je Vučić smjesta bio optužio Upravu kriminalističke policije, dakle njezina načelnika Rodoljuba Milovića koji jedini ima pravo izdati takav nalog. Načelnik Milović, inače policajac briljantne karijere i nespornoga poštenja, odmah je zatražio da mu se pokaže nalog s njegovim potpisom, da bi kasnije cijelu Vučićevu kampanju nazvao 'junačkim napadom s leđa'. Ispalo je, međutim, da nitko nije u stanju pokazati taj kritični nalog: nema ga u Kriminalističkoj policiji, ali ga nema ni u Telekomu Srbije, gdje je nezamislivo da se zagubi, jer te papire Telekom čuva kao oči u glavi, zbog mogućih kazneno-pravnih problema koji bi iz presretanja i ispisa komunikacija mogli nastati. Nalog je, dakle, pojela maca.

Aleksandar Vučić onda je svečano obećao na Facebooku da će 'do kraja tjedna' razotkriti mrežu 'šokantnih laži koje stižu iz MUP-a i (što je zanimljivije; M.V.) iz Vlade'. Ovi redovi pišu se u petak, tako da nije svaka nada izgubljena...

Sva je prilika da je ovdje riječ o nečemu drugome: o ambiciji Vučića i Nikolića da se iza leđa Ivice Dačića, premijera i ministra unutarnjih poslova, svojega koalicionog partnera i saveznika, domognu ključnih operativnih pozicija u vrhu MUP-a, dakle u Kriminalističkoj policiji koja je po prirodi stvari nosilac na sva usta obećane 'borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala'. Do sada je UKP to radila dosta učinkovito – u granicama mogućnosti, dakako – ali poštujući zakon i pravila policijske vještine. Istina da je bilo trvenja i kreševa s tužiteljstvima, ali to je uobičajeno oduvijek: tužitelji zamjeraju policiji da im ne daje dovoljno na sudu obranjivih dokaza, a policajci odvraćaju da tužitelji plodove policijskoga truda olako odbacuju u ladicu jer da 'nema mjesta kaznenom progonu' i točka; i jedni i drugi u pravu su, nažalost. Nije baš jasno zašto Vučić i njegovi hoće staviti svoje kopito i u Kriminalističku policiju, ali se dade naslutiti da nisu najsigurniji da će svoja velika obećanja ispuniti do kraja. To bi bio cilj.

Metoda koju je Vučić odabrao, pak, do kraja je šešeljevsko-radikalska, jer – čini se – oni za drugu ne znaju: izmisliti aferu, izvikati je na sva usta uz prateće užasavanje, dobaciti je vlastitim tabloidima na dalju egzegezu i onda izvući iz mutne vode kakav-takav ulov. Nakon toga se afera zaboravi i nitko se više ne sjeća što to bi. Sjetimo se svibanjskih izbora, kada su Nikolić i Vučić trijumfalno dovukli pred Parlament vreću nekih papira za koje su – opet odgovarajuće indignirano – tvrdili da su to 'pokradeni glasovi'. Poslije je ispalo da je riječ o nekim već uredno prebrojanim glasačkim listićima iz Pančeva koje je pretjerano marljiva čistačica našla na podu i bacila. Naravno da su Vučić i Nikolić taj blesavi cirkus smjesta zaboravili – čim su dobili izbore. Radikalsko-šešeljevski pristup agitaciji i propagandi (promidžbi) formulirao je veoma hladnokrvno još njihov guru i uzor Vojislav Šešelj, rekavši da su 'laž i kleveta legitimna sredstva političke borbe' i da što mi hoćemo? Što mačka omaci, to miševe lovi, lijepo veli narod. Bilo bi pretjerano očekivati sada od na brzinu sklepane 'proeuropske' Srpske napredne stranke da tek tako zaboravi poučke svojega učitelja; oni, kukala im majka, za drugo još ne znaju.

Od svega toga Upravi kriminalističke policije (i još nekim organizacijskim jedinicama MUP-a) neće biti nimalo lakše. Ivicu Dačića, ministra unutarnjih poslova i još premijera pritom, eskalacija ove priče našla je u Rimu, na kongresu Interpola. Kao da je tek tada (prije par dana) zapravo skužio o čemu je tu riječ: da mu koalicijski partner radi o ključnim pozicijama u policiji. Nije se očitovao izravno o temi, ali se očekuje da hoće – istom kad stigne iz Bruxellesa gdje ima čvenk s Hashimom Thacijem, uz uobičajeni problem rukovanja, dakako.

Biti će veoma teško opravdati najavljene smjene u vrhu MUP i UKP: ravnatelj policije Milorad Veljović jeste pred mirovinom, što ga ne može spriječiti da se još jednom kandidira za petogodišnji mandat, jer se pokazao odličnim profesionalcem i politički koliko-toliko neovisnim igračem. Načelnik UKP Roćko Milović legenda je u struci, lice neprijeporno u svakome pogledu: on i Darko Senić iz Kriminalističke policije PU beogradske sami su, bez uobičajenog filmskog cirkusa sa interventnim oklopnicima i Hecklerima, uhapsili notornog gangstera Željka Milovanovića, ubojicu Ive Pukanića i Nike Franjića. Otkrili su ga i locirali klasičnim kriminalističkim metodama, bez primjene tehničkih pomagala (Milovanović je o tome sve znao, pak se telefonima služio nije). Najuriti ili smijeniti takve ljude nije lako, niti će to policija primiti bez rogoborenja i prosvjeda; ipak je o zanatskim pitanjima riječ.

Naravno da se ravnatelj Veljović može naći u mirovini bez mnogo priče; da se načelnik Milović (mlad čovjek) može probuditi u Kuršumliji (ne želite niti znati gdje je to) u svojstvu inspektora za javni red i mir, iako ima čin generala policije, kao što se desilo načelniku Policijske uprave beogradske Milanu Obradoviću 2004. godine. Možda i zaglavi pritvor ni kriv ni dužan (kao Obradović prije njega). Sve je to moguće – i gore od toga – ako se politika vodi pukom silom i po crti aferaških poduhvata i avantura oslonjenih na medijski tabloidni cirkus.

Sada čekamo da Aleksandar Vučić podastre obećane dokaze od kojih će 'nebo pasti na Srbiju', kako su to voljeli reći njegovi prethodnici iz Koštuničine stranke, uzalud se nadajući da će Legija Ulemek nešto reći na suđenju za atentat na premijera Đinđića. Nije rekao ništa osim gomile bedastoća, da vas podsjetim.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!