KOLUMNA DARKA POLŠEKA

Kvarenje demokracije

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 14.05.2012 12:08
  • Objavljeno 14.05.2012 u 11:00
kino europa

kino europa

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Jakuš

Čemu nas uče pred- i post-revolucionarni Francuzi? Naši domaći 'subverzivni' filozofi mogli bi, recimo, od Montesquieua naučiti kako demokracija treba izbjeći dvije krajnosti: duh nejednakosti, ali i duh krajnje jednakosti, koji vodi despotizmu s teškim posljedicama

'Načelo demokracije', kaže Montesquieu u svojoj knjizi O duhu zakona, ili o odnosu koje zakoni moraju imati s uspostavom vlasti, običajima, klimom, vjerom, trgovinom itd., 'ne kvari se samo kada iščezne duh jednakosti, već i onda kada zavlada duh krajnje jednakosti, kada svako želi biti jednak onima koje bira. Tada narod ne može podnositi čak ni onu vlast kojoj je ukazao povjerenje; on želi sve raditi sam, odlučivati umjesto parlamenta, vršiti vlast umjesto magistrata, i ukinuti sve suce.' Te je riječi pravnik, Charles-Louis de Secondat, napisao pedeset godina prije one velike revolucije, iz 1789, u poglavlju o tome kako se kvari demokracija. Rečenica međutim zvuči vrlo moderno i aktualno: i danas se često, pogotovo u nerazvijenim demokracijama, demokratski zahtjev za jednakošću tumači na sličan način. Najčešće kopiranjem marksističkog stava prema kojem su načela jednakosti, bratstva i slobode 'samo formalna', 'čisto ideološka': riječ je naprotiv o tome da se ostvari 'ona sadržajna' demokracija.

Kvaritelji i pokvareni

Zašto duh 'krajnje', ekstremne, jednakosti Montesquieu smatra kvarenjem demokracije? Zato, kaže on, što tada nestaje poštovanja prema bilo kakvim institucijama: 'Narod želi obavljati funkcije magistrata — one se, dakle, više ne poštuju. Odluke Senata više nemaju nikakvu težinu: prema senatorima više nitko nema obzira. Uskoro će svi zavoljeti ovu raspojasanost. Više neće biti morala, ljubavi prema radu, najzad — nestat će bilo kakve vrline.' Kako to nestaje 'vrlina'? Jedan je način ulagivanje narodu, kaže Montesquieu: ‘U tu nesreću narod pada kada oni u koje se pouzdaje, u želji da prikriju vlastitu iskvarenost, nastoje iskvariti cijeli narod.’ Primjerice, da prikriju svoje grijehe, političari narodu govore o njegovoj veličini; da prikriju vlastitu gramzivost, oni ga korumpiraju u cijelosti. Potom će se, kaže Montesquieu, pokvarenost povećati i među onima koji kvare druge, baš kao i među onima koji su već bili pokvareni.

Kao da je znao kako će se to zbivati kod nas: prvu fazu, veličanja hrvatske povijesti, pratio je privatizacijski transfer u ruke vlasti najbližeg ‘stališa’. Tu je fazu vrlo brzo zamijenila druga – vrlo blagonaklona distribucija proračuna (‘jedan tebi, jedan tebi, dva meni’), koji je ionako počivao na stranim kreditima.

‘Narod će razdijeliti sve državne prihode’, nastavlja Montesquieu, ‘i kada svojoj lijenosti pridoda i vođenje poslova, poželjet će svom siromaštvu pridružiti razonodu koju pribavlja luksuz. Utonuo u luksuz, narod će se moći ustremiti još jedino na državnu blagajnu.’ Ne znam jesu li naši izabrani predstavnici ‘lijeni’ u vođenju poslova (ta nam faza razgradnje demokracije čini se tek slijedi), ali svima je jasno da je tzv. državni sektor preskup i neefikasan. Netko će reći – to je isto. Ali za ilustraciju ove faze raspadanja demokracije zapravo je bolji primjer – Grčka. Kako izabranim političarima, koji su ‘već nadišli’ fazu sifoniranja proračuna, još može biti u interesu da srede stvari onako kako bi trebalo kad za to više nemaju ni novca, a ni mandat? Preostaje im samo da zajedno s narodom – ‘protestiraju’. Zapravo se čudim i mnogo ozbiljnijim narodima, poput Francuza, koje je razmjerno lako bilo kupiti demagoškom idejom ‘Bilo je dosta štednje!’

Korupcija očekivanjima

Montesquieu je ilustrirajući ovu fazu raspadanja demokracije ustvari previdio jedan mnogo značajniji izvor korupcije, o kojem priča njegov nastavljač, francuski postrevolucionarni mislilac Alexis de Tocqueville. Riječ je o korupciji očekivanjima: ako vlast navikne ‘narod’ na to da novac lako stiže u džepove te da će ona sve probleme rješavati potezom pera, administrirati i arbitrirati kao da je autokratska, nakon nekog će vremena narod očekivati da i dalje bude tako. Ako ga institucije nisu navikle da sam rješava probleme, nego da će se problemi ‘već nekako riješiti’, onda će narod, razumljivo, imati velika očekivanja od vlasti. Institucije, povijest njihova sklapanja i funkcioniranja, oblikuju karakter naroda. Ako je vlast narodu poručivala: ‘mi ćemo se za vas uvijek brinuti’, onda je logično da narod to od nje i dalje očekuje. Naprotiv, ako je, kako i priliči demokratskim sustavima, narod svjestan da je sam donosio odluke te da je u prvome redu sam kriv što ima vlast kakvu i zaslužuje, onda će mu biti lakše promijeniti svoje navade. Mi, naravno, pripadamo onim prvima.

Ova faza raspadanja demokracije, faza administrativne ravnodušnosti, kažem, još nije stigla do nas. Ali ona nije jako udaljena. Oduvijek me čudilo to kako većina građana Hrvatske misli da dvadesetak ljudi u Vladi može riješiti ‘sve probleme’, a da pri bilo kojem političkom izboru ta ista većina ‘drži figu v žepu’, kao da je riječ o problemu te dvadesetorice u Vladi, o ‘njihovom’, a ne o ‘našem problemu’. (Znam to iz osobnog iskustva. Prisjećam se jedne epizode kada sam i sam bio ‘pri vlasti’. Izjavivši kako bi bilo logično očekivati sudjelovanje svojih kolega - intelektualaca - kojih se moj prijedlog ticao, jedan je kolega javno reagirao riječima: ‘Što cmizdriš, ako nisi sposoban sam riješiti problem, zašto si uopće prihvatio taj posao’.) Ukratko, kad stvari krenu nizbrdo (a posve je očito da se naše stanje može opisati upravo tim riječima), bez sudjelovanja dobronamjernih ljudi koji će u svakom političkome izboru vidjeti i ‘svoj građanski zadatak’, svoju demokratsku obavezu, vrlo će se brzo dogoditi da će i izabrana vlast odustati čak i od pokušaja popravka loših običaja.


Čvrsta ruka malih tirana

Ali to nije kraj priče. Jer prema Montesquieu, čini se da je i ta faza ‘opće korupcije’ - političke, ne samo ekonomske, neminovna. ‘U takvom stanju rodit će se mali tirani koji boluju od svih mana jednog jedinog tiranina. Sve što je ostalo od slobode, uskoro će postati nepodnošljivo; pojavit će se jedan tiranin, i narod će izgubiti sve: čak i koristi od svoje iskvarenosti.’

Premda su ove Montesquieuove riječi proročke, povijest je često pokazala kako kvarenje demokracije, od krađe proračunskog novca do političke kupovine, od inflacije do nezaposlenosti, od zahtjeva da se odmah riješe svi problemi nejednakosti, do odustajanja građana da sami pridonesu rješavanju problema, rađa potrebu za ‘čvrstom rukom’, za nekim barbarskim rješenjem koje će ukinuti ‘previše slobode’ i svakome odrediti gdje mu je mjesto.

Zanimljivost ove priče jest u tome da takav razvoj događaja Montesquieu pripisuje zahtjevu za ‘ekstremnom jednakosti’. Demokracija, zaključuje Montesquieu raspravu o kvarenju demokracije, treba izbjeći dvije krajnosti: duh nejednakosti, koji je vodi k aristokraciji ili vladavini jednog čovjeka, i duh krajnje jednakosti, koji je opet vodi despotizmu jednog čovjeka; ovaj put despotizmu s krvavim posljedicama.

Prolazim neki dan kraj kina Europa i primjećujem skupinu ‘subverzivnih filozofa’ u živoj raspravi uz kavu. Lijep je dan, oko njihova stola motaju se zgodne cure, a piće im donose konobarice iz privatnog sektora. Kako pokrenuti revoluciju? Možda tako da i one sjednu za njihov stol?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi