Dvije najčešće mjere koje se koriste i kojima se uspoređuju zemlje članice su stopa ugovaranja i stopa plaćanja.

Stopa ugovaranja govori o tome koliko je novca iz europske blagajne dodijeljeno ugovorima krajnjim korisnicima. Ovo možemo shvatiti kao podatke o tome koliko je novca raspoređeno na svoja krajnja odredišta, za koliko je novca donesena odluka kamo ide itd. Stopa ugovaranja nužan je preduvjet povlačenju novca i zapravo govori o perspektivi toga koliko ćemo u nekom budućem razdoblju zaista povući sredstava.

Stopa plaćanja govori o tome za koliko je toga Europska komisija priznala da je u nekoj zemlji zaista potrošeno i plaćeno iz fondova. To je prava mjera toga koliko smo iz fondova EU-a povukli po pravilima.

Sad da vidimo kako stojimo u Europi.

Uzimajući kao relevantan samo izvor javnih podataka za sve zemlje članice Europske komisije, prema podacima koji su obrađeni u EU do 30. rujna 2018., Hrvatska ima stopu ugovaranja od 58 posto, a stopu plaćanja od 14 posto. Prema stopi plaćanja, iza nas je samo Španjolska s 13 posto. U novcu, ovo znači da je od predviđenih 12,6 milijardi eura sredstava koja bi se dodijelila projektima Hrvatska odlučila o dodjeli 7,3 milijardi eura, a stvarno potrošila 1,8 milijardi eura.

Najuspješnije zemlje u povlačenju sredstava su Finska (50 posto), Luksemburg (40 posto) i Irska (39 posto). Neke zemlje, poput Mađarske, imaju drugačiju strategiju, pa ugovaraju značajno više nego što imaju sredstava na raspolaganju, znajući da neće sva sredstva u praksi biti iskorištena. Pa je tako Mađarska već ugovorila 101 posto od dostupne joj alokacije. Ovo načelno rade sve zemlje jer znaju da se neće izvesti sve aktivnosti u projektima, neke će cijene isporuka pasti, nešto se neće stići, neki troškovi neće biti potrošeni sukladno pravilima i slično.

Valja naglasiti da je ovaj rezultat za Hrvatsku kao najmlađu zemlju članicu razmjerno dobar, u odnosu na činjenicu da ove procese radi prvi put. I druge su zemlje članice u svojim prvim programima bile na začelju povlačenja sredstava u odnosu na tada iskusnije zemlje članice.

Što to čini zemlju sporom u povlačenju Unijinih sredstava?

Prvenstveno, najčešće se kasno kreće s provedbom programa, kasne reforme koje su često preduvjet da bi se novac mogao početi trošiti, dugo se pišu procedure, kasni se i s objavama natječaja, postupci se ponavljaju i tako dalje. Infrastrukturnim projektima pak dugo treba da postignu sve svoje preduvjete, kao što su riješeni imovinsko-pravni odnosi, pribavljene sve potrebne dozvole, obavljeni postupci nabave izvođača i slično. Institucijama dodatno načelno dugo treba da obrade prijave i da dodijele ugovore, a i korisnici često usporeno vode svoje projekte.

Tako se ovih naših 14 posto može dva ili tri puta uvećati već do kraja godine, kada veći projekti uzmu stvarnog maha u svom izvođenju. Valja biti pozitivan, jer još ima dosta vremena do kraja programa, odnosno roka plaćanja 2023. godine, a vrijeme će postati stvarni neprijatelj projektima po mojoj procjeni od 2021. godine, kada će se taj rok nazirati, kada se izvođenje radova neće više moći ubrzavati te kada će se početi miješati staro i novo razdoblje financiranja, pa će i ljudski resursi, kako u državi, tako i na strani korisnika i stručnih konzultanata, postati potencijalno nedostatni.

S druge strane, čak i kada apsorpcija fondova krene brže, na kraju se obično dogode neke pogreške. Javnost bi trebala razumjeti izraz 'financijske korekcije', a to je naziv zapravo za povrat sredstava EU-a koja najčešće korisnik projekta, ponekad i zemlja članica, mora napraviti nakon što je već potrošio sredstva.

Najčešće pogreške su nepravilnosti u postupcima provođenja javne nabave i nepravilnosti u ispravnom određivanju državnih potpora u cjelini. Stopa povrata u RH je oko 10 posto, najčešće zbog nepravilnosti u javnim nabavama, i trebala bi biti niža do kraja programa, a očekuje se i da je znanje korisnika raslo s iskustvom.

Konačno, prava mjera uspjeha povlačenja sredstava iz fondova je razvijenost zemlje, što možemo gledati kroz niz pojedinačnih mjera, kao što su stopa zaposlenosti ili BDP, jer ne smijemo zaboraviti da je svrha fondova EU-a to da razvijaju i na održiv način čine ravnomjernije bogatijima cijelo područje i stanovnike, kao dio Europske unije.