KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Čemu moralna panika oko iseljavanja? Samo neka zadnji ugasi svjetlo

Komentar

Vuk Perišić

Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 22.02.2017 10:09
  • Objavljeno 22.02.2017 u 10:09
Tužna Hrvatska iseljavanje tramvaj

Tužna Hrvatska iseljavanje tramvaj

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukić

Povodom egzodusa iz Hrvatske širi se moralna panika i zapomaže se u prazno, kaže tportalov komentator. Klika koja već više od četvrt stoljeća vlada zemljom, ističe, njeguje sustav vrijednosti koji građanima može ponuditi samo neukusne zanose, patnju i siromaštvo. Nema ničeg tragičnog u činjenici da će čak dvije stotine tisuća hrvatskih građana naći posao i živjeti bolje

Prema nekim procjenama, od pristupanja Europskoj uniji 2013. do danas iz Hrvatske se iselilo 200.000 ljudi. Precizan broj nemoguće je utvrditi jer je većina iseljenika bila dovoljno duhovita da ne odjavljuje prebivalište na policiji. 

Povodom tog iseljavanja širi se moralna panika i zapomaže se u prazno. Doista, ima nečeg žalosnog u tom egzodusu. Hrvatska podsjeća na pokvareni bojler koji beznadno curi.  No, na tu pojavu gleda se iz pogrešnog kuta odakle se ne vidi ono najvažnije. 

U potrazi za srećom

Svaki pojedini građanin koji se odselio iskoristio je blagodat slobode kretanja i slobode izbora da bi suvereno – a suverenost pojedinca jedina ima i smisao i stvarnu svrhu – upravljao svojom sudbinom. Svaki pojedini iseljenik želi živjeti bolje (zapravo ne želi gladovati) i u ime tog boljitka traga za optimalnim okolnostima u kojima će svoj život graditi po vlastitoj mjeri, u skladu sa svojim odlukama, sklonostima i potrebama. 

Živjet će u bogatijoj, demokratskoj zemlji u kojoj vladavina prava nije puka fraza. Ne samo da će biti zaposlen, nego će primati i pristojnu plaću dok se u Hrvatskoj ne može nadati bilo kakvom poslu. Moći će si priuštiti hranu i smještaj, čime će eksponencijalno porasti vjerojatnost da će biti sretniji ili, bolje rečeno, umanjit će se vjerojatnost da će biti nesretan. Sreća ponajprije ovisi o pojedincu samom, ali političke i ekonomske okolnosti mogu dramatski umanjiti prostor u kojem je čovjek može slobodno 'kovati'. 

Zato nema ničeg tragičnog u tom iseljavanju. Naprotiv, Hrvatska davno nije doživjela tako dobru vijest: čak dvije stotine tisuća njenih građana naći će posao i živjet će bolje! Nije li to središnji cilj svake uljuđene vladavine? Nije li to najvažnija ljudska težnja? Nije li neusporedivo važnije kako ljudi žive nego gdje žive? Ništa osim sreće pojedinca nije vrijedno ni truda ni pozornosti. 

Ne bismo li se potrazi za tom srećom trebali veseliti kao solidarna ljudska bića? Ne bismo li iseljenike trebali ispratiti s malom i zdravom dozom dobronamjerne zavisti? Nije li to zgodan povod da se zapitamo koliko smo sami sposobni za takvu, tešku ali hrabru i mudru odluku? 

Nije utopija nego manje zlo

Možda Hrvatska i nije tako beznadna kao što izgleda ako je, barem donedavno, u njoj živjelo dvije stotine tisuća hrabrih i pametnih ljudi. (Možda ih ima i više? Možda čitav milijun?) Ljudi željnih izazova koji će otkriti nove gradove i jezike, nove vidike i obzore, neke nove i drugačije ljude, neke nove i drugačije ljubavi. Neku novu šansu, neko novo samopoštovanje.  Hrvatska je imala dvije stotine tisuća prisebnih pojedinaca koji nisu nasjeli na uvredljive izmišljotine poput 'rodne grude' i 'domovine'.

Dvije stotine tisuća samosvjesnih građana koji u odricanju i žrtvovanju ne vide ništa negoli prijevaru pa kreću u potragu za slobodom, udobnošću, užitkom, ili barem plaćom koja nije ponižavajuća.  Mnogi u toj potrazi neće uspjeti, ali su – ako ništa drugo – pokušali; i doveli sebe u situaciju da im sudbina ovisi isključivo o njima, a ne o hirovima jedne političke klike. Jasno, nisu otišli u utopiju, ali su otišli u neusporedivo manje zlo. Spasili su se.

Ako ni od čega drugog spasili su se od svinjarije kakvo je najavljeno uvođenje opće vojne obveze. Budu li dovoljno inteligentni neće preuzimati nepotrebni rizik povratka.  Uostalom, i sâm život je jedno veliko, neprijateljsko i nepregledno inozemstvo, a svatko tko drži do svoga dostojanstva i svoje savjesti ionako je stranac gdje god se zatekao. 

Sve češći prizor u Slavoniji

Sve češći prizor u Slavoniji

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Mrkonjić

Ideologijom u ekonomske nevolje 

Sloboda kretanja bi u jednoj boljoj budućnosti mogla preobraziti države u robu koja kotira na tržištu kao svaka druga roba. One države koje pružaju loše usluge i skupo ih naplaćuju ubrzo bi opustjele i bankrotirale, onako kao što propadaju loši restorani. Između restorana i države ne bi smjelo biti suštinske razlike. Ili isporučuju kvalitetnu hranu i uslugu za prihvatljivu cijenu, ili pljačkaju građane previsokim porezima da bi ih zauzvrat trovali lošim uslugama i nepotrebnim javnim troškovima.

Kada su državama ideološke zablude važnije od ljudskih sudbina i ne zaslužuju drugo nego da budu prodane na javnoj dražbi. Budu li njihovi građani imali sreće, otkupit će ih druge, bolje države koje za razumnu cijenu jamče zaštitu ljudskih prava, demokratske slobode i poštenu tržišnu utakmicu.  Računica je jednostavna: iz nedemokratskih i ksenofobnih država čiji prioritet je 'punjenje proračuna' umjesto džepova njihovih građana odlazi se jer niti su sposobne niti su voljne stvarati preduvjete za ekonomsku konjunkturu. Naivno je očekivati bilo kakav napredak u društvu koje se, primjerice, stidi svoje antifašističke prošlosti.

Kada je netko – da ne spominjemo i druge opačine koje je nemoguće nabrojiti – dovoljno glup da se odriče antifašizma (ili ga licemjerno podnosi), svakako je nesposoban uspostaviti racionalan i učinkovit ekonomski poredak.  Kroz takve domovine čak i očajni izbjeglice s Bliskog istoka samo prolaze, ne bi li se dokopali neke udobnije tvorevine. Onima koji ne vide očitu i izravnu uzročno-posljedičnu vezu između državotvorne ideologije, s jedne, i ekonomskih nevolja, nezaposlenosti i iseljavanja, s druge strane, ostaje utjeha da su njihovi 'krševi goli' bolji no 'cvijetna polja kud se tuđin kreće', kako bi rekao Aleksa Šantić u onoj slaboumnoj pjesmi 'Ostajte ovdje'. 

Neukusni zakoni i siromaštvo

Društvo je sposobno za napredak upravo onoliko koliko je otvoreno i privlačno za doseljenike, onoliko koliko uživa u svojoj raznolikosti i koliko je odano demokratskim i racionalnim vrijednostima. Klika koja već više od četvrt stoljeća vlada Hrvatskom njeguje potpuno drugačiji sustav vrijednosti. Štoviše, njime se ponosi, ali zato građanima može ponuditi samo neukusne zakone, patnju i siromaštvo. 

Računica je, ponovimo, jednostavna. Želi li dobro hrvatskom društvu, želi li da se ljudi prestanu iseljavati – a tvrdi da želi – vladajuća klika trebala bi odustati od vlastite ideologije, od sebe same, napose od svetinja koje promiče, od pokvarenog bojlera kojeg je nemoguće popraviti. Treba ga zamijeniti. 

Takav spasonosni iskorak zasad nije vjerojatan pa nam ostaje da se podsjetimo starog vica o iseljavanju: 'Neka posljednji isključi svjetlo'. Ovaj put posljednji bi mogao konačno uključiti svjetlo.