Od samih početaka svemirskih istraživanja, znanstvenici su razmišljali o korištenju minijaturnih nuklearnih reaktora za napajanje letjelica, ali pokazalo se da taj izvor energije sa sobom nosi prevelike rizike, među kojima je najveći moguće radioaktivno zagađenje atmosfere ili čak ekosustava na Zemlji.

Primjerice, sovjetski inženjeri su u svemir slali nuklearne reaktore još tijekom sedamdesetih godina, sve dok 1978. tijekom havarije satelita Kosmos 954 nije iscurio radioaktivni otpad koji je kontaminirao velika područja srećom nenaseljene sjeverne Kanade.

Dio svemirskih letjelica i satelita danas se napaja radioizotopskim baterijama s plutonijem, ali se u međuvremenu ustalila alternativna tehnologija napajanja sunčevom energijom, pa je većina uređaja koje su ljudi poslali u svemir opremljena glomaznim solarnim panelima. Neki stručnjaci međutim vjeruju da fisijska nuklearna energija nudi brojne prednosti i da u njoj leži budućnost svemirskih istraživanja.

Prije svega, ta tehnologija nudi trajno napajanje relativno velike snage neovisno o dostupnosti jake i izravne sunčeve svjetlosti, pa može osigurati energiju i u najmračnijim dijelovima Sunčeva sustava ili u trenucima kad se letjelica nađe u sjeni nekog planeta. Nadalje, solarni paneli imaju kraći vijek trajanja, s vremenom gube učinkovitost i podložni su oštećenjima kad ih primjerice pogode mikrometeoriti ili dijelovi svemirskog otpada. Isto tako, mikroreaktori su puno kompaktniji od solara, pa mogu osloboditi dodatni prostor za znanstvene instrumente ili naprednije pogonske tehnologije, odnosno omogućiti provedbu potpuno novih ideja u dizajnu svemirskih letjelica.

Nekolicina tvrtki počela je posljednjih godina ponovno razvijati svemirske nuklearne reaktore, a među njima je i američki startup Atomos Space koji je nedavno predstavio svoj koncept. Planirana testna svemirska letjelica Neutrino Space Nuclear Pathfinder trebala bi se napajati energijom iz fisijskog reaktora male snage (100 W), a riječ je o prvoj fazi istraživanja s konačnim ciljem razvoja 'svemirskog tegljača na nuklearni pogon' koji bi satelite smještao u predviđene orbite nakon lansiranja.

'Svemirska nuklearna energija može se koristiti na razne načine. Mnogi ljudi rade na tim stvarima, zapravo od pedesetih godina prošlog stoljeća. Ima toliko nevjerojatnih koncepata koji bi mogli funkcionirati, ali nikada nisu dobili pravu priliku', rekao je Lucas Beveridge iz Atomos Spacea.

Zahvaljujući napretku tehnologije, stručnjaci iz tvrtke vjeruju da bi njihov reaktor mogao ispunjavati sve zahtjeve sigurnosti. Primjerice, planiraju nuklearno gorivo s nisko obogaćenim uranijem slati u svemir u dva odvojena punjenja kako ni teoretski ne bi moglo doći do pokretanja fisijske reakcije sve dok se reaktor ne sastavi na predviđenom mjestu u svemiru. S takvim pristupom do nuklearne reakcije ne bi došlo čak ni ako raketa koja nosi letjelicu eksplodira ili doživi bilo kakvu havariju.

'To bi eliminiralo svaki mogući rizik. Fizički bi bilo nemoguće da se slučajno postigne kritična masa', rekao je Beveridge. 'Ako imate sve reaktorsko gorivo na jednom mjestu, to je u biti reaktor čak i ako ga ne uključite. Ali ako držite gorivo u odvojenim punjenjima, onda to zapravo nije reaktor sve dok ne bude u orbiti', dodao je. Iz Atomos Spacea nadaju se da bi njihova demonstracijska misija Neutrino mogla biti realizirana u roku od četiri do pet godina. A to bi bio tek početni korak prema puno ambicioznijim ciljevima.

'Jedini način na koji će se moći proizvoditi energija i pogonsko gorivo na površini Marsa je nuklearni reaktor', rekla je direktorica tvrtke Vanessa Clark. 'A ako pogledate mnoge stvari koje NASA želi napraviti na površini Mjeseca, trajanje noći na Mjesecu je 14 zemaljskih dana. Solarni paneli i baterije stvarno ne bi bili učinkoviti', navodi Clark, te zaključuje: 'Bilo kakva trajna postaja na Mjesecu morala bi biti opremljena nuklearnom tehnologijom za napajanje'.