Rođen 1951. u Zagrebu, Živorad Tomić u javnosti je najpoznatiji kao filmski kritičar. Studirao je komparativnu književnost i engleski jezik na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, te filmsku režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Sredinom sedamdesetih afirmirao se kao kritičar u časopisu 'Film', a kasnije je dugo godina radio kao urednik u filmskoj redakciji Hrvatske televizije.

Tijekom višedesetljetne karijere, svoje je kritike objavljivao u raznim medijima - izabrani eseji i kritike objavljeni su mu 2007. u knjizi 'Užitak gledanja: zapisi o svjetskom filmu'. Tomić o filmu piše i danas, a u razgovoru za naš časopis nam je, između ostaloga, otkrio kako nove tehnologije utječu na filmsku umjetnost, zašto u hrvatskoj kinematografiji nema više žanrovskih filmova, te kakvo je stanje u današnjem Hollywoodu.

Što vas je usmjerilo prema filmu u djetinjstvu i mladosti? Kako ste se uopće zaljubili u “sedmu umjetnost”? Postoji li neki trenutak u kojem ste shvatili da se u životu želite baviti filmom?

- Mislim da sam se oduvijek želio baviti filmom. Ali tamo negdje u sedmom, osmom razredu osnovne škole, u školi 'Vladimir Nazor' na Jordanovcu - tamo je bilo kino i tamo sam gledao, valjda drugi ili treći put, film Johna Forda 'Dva jahača' - tada mi je po prvi put nešto kliknulo u mozgu, da ovo nije obična stvar nego da je to nešto nevjerojatno. Shvatio sam da Ford uspijeva u jednom filmu u nekoliko minuta stvoriti tragičnu scenu, pa komičnu scenu, pa dramsku, i ta izmjena komedije i dramskog intenziteta mi je otvorila oči i shvatio sam da film nije nešto što se zbiva prirodnim putem, poput vodopada, nego tu ima neki mozak koji to stvara, i tad sam shvatio da je to redatelj. Do dana današnjeg mi je Ford najdraži i najbliži redatelj. Nisam dakle puno promijenio ukus od tinejdžerskog doba, ali što ga više proučavam čini mi se da sve manje o njemu znam.

Režijski potpisujete dva igrana filma. Oba su bila jako dobro primljena i među publikom i među kritikom. Jeste li zadovoljni svojom karijerom? Zašto niste snimili još filmova?

- Planirao sam snimiti puno više filmova, a nisam ih snimio zbog političkih zbivanja i ponajprije zbog privatnog života. Oženio sam se, imao dvoje male djece. Drugi film sam snimao dok su mi djeca bila mala i to je bilo strašno opterećenje i mojoj ženi i meni. Bio sam frustriran. Ali nisam zbog toga kanio prekidati snimati filmove. Treći film koji sam trebao raditi bio je američki, potpisan je ugovor s američkim producentima. Trebao je to biti kriminalistički film o putu droge od Istanbula do Baltika, u kojem su trebali glumiti dosta ozbiljni glumci i neke rock zvijezde. Tom producentu se jako svidjelo kako sam napravio 'Diplomu za smrt'.

Kad je saznao da je film koštao 500 tisuća dolara i da je snimljen za samo 25 dana, pomislio je 'ako mu dam pet milijuna dolara taj će napraviti film od 50 milijuna dolara'. Shvatio je da s malo sredstava mogu napraviti film. Računali su, ovo je režiser koji zna posao, ako film bude nešto bolji, ide u kina, a ako ne - ide na video. Međutim, u vrijeme kad je ugovor potpisan osamostalila se Hrvatska, a glavna stvar u tim ugovorima je osiguranje. Hrvatska još nije bila priznata država i nijedno osiguravajuće društvo nije željelo osigurati film u kojemu je koproducent iz države koja nije legitimno priznata. I tada je sve palo u vodu.

Bio je to vrlo ozbiljan projekt. Glavnu ulogu je trebao glumiti Sting, a uz njega netko za koga nikad nisam čuo, a tek kasnije sam saznao da je to bio Tupac Shakur. Poslije sam dobio nekoliko ponuda da režiram igrane filmove, ali to nije jednostavno. Film nije lagan posao za obitelj i za privatne odnose…

Osim toga, za vrijeme rata to je bio nesiguran posao - film baš nije cvao devedesetih u Hrvatskoj. Nisam se htio upustiti u taj rizik. Kasnije sam nastavio raditi na televiziji i pisati, i eto tako da sam do dana današnjeg snimio samo dva filma. I nije mi žao zbog toga.

(CIJELI INTERVJU ČITAJTE U NOVOM BROJU JET SET MAGAZINA, UPRAVO U PRODAJI)