Nakon dvije godine nagađanja, tračeva i dubinskih snimanja u četvrtak je konačno potvrđeno da će turski konglomerat Yildirim od Ine i PPD-a preuzeti većinski udio u Petrokemiji - jedinoj velikoj hrvatskoj petrokemijskoj tvrtki koja se bavi proizvodnjom mineralnih gnojiva i čiji su pogoni toliko veliki da sami potroše petinu plina utrošenog u našoj zemlji
Da je Petrokemija u problemima zbog rekordno visokih cijena plina, to nije nikakva tajna i život im nije bio lak ni prije ruske invazije na Ukrajinu koja je započela globalnu energetsku krizu.
Samo prije tri mjeseca šef Petrokemije Davor Žmegač za Bloomberg TV izjavio je da su problemi počeli još od potresa, krize opskrbnih lanaca i poskupljenja plina te da im uopće nije ekonomski isplativo poslovati jer im mjesečni računi za plin dosežu sto milijuna eura.
Što će sad napraviti novi turski vlasnici, kako će optimizirati proizvodnju i hoće li domaći poljoprivrednici moći i dalje računati na domaća gnojiva bez kojih nema sjetve ni uroda, još se ne zna, no dobra je vijest to da Yildirim ima bogato iskustvo u svim proizvodnim procesima koji se traže u Kutini.
Turci su od Ine i PPD-a preuzeli tvrtku Terra mineralna gnojiva, partnersko društvo koje je u vlasništvo Petrokemije ušlo 2018. dokapitalizacijom od 300 milijuna kuna, od kojih su Ina i PPD uplatili po pola, za što su dobili 54 posto dionica Petrokemije. Koliko su Ina i PPD zaradili na prodaji Turcima, nije poznato ni objavljeno.
Iako Petrokemija radi s godišnjim prihodom od oko 300 milijuna eura i ima 1250 zaposlenih, ona će biti tek manji dio Yildirim Holdinga, čiji godišnji prihod iznosi oko dvije milijarde eura te zapošljava više od 16.000 ljudi. Iznos godišnjeg prihoda od dvije milijarde eura objavljen je na turskim poslovnim servisima i nije službena brojka.
Yildirim svake godine objavi raskošan godišnji izvještaj na stotinjak stranica, no u njemu nema konkretnih brojki o ukupnim prihodima i dobiti ili gubitku.
No zato barem detaljno objašnjavaju o tome čime se sve bave i gdje su sve prisutni. Yildirim je stroj s pet motora - rudarstvom, upravljanjem lukama, petrokemijom, energijom te logistikom i brodarstvom. Najveći udio godišnjeg prihoda ostvare rudarenjem (31 posto) pa na lukama (24 posto), petrokemiji (14 posto), po deset posto prihoda otpada na logistiku te energiju, a preostalih deset posto na sve ostale biznise.
Kolika je njihova globalna prisutnost, najbolje ilustrira karta iz godišnjeg izvještaja - tvrtka koju je 1963. kao građevinski obrt osnovao Garip Yildirim od 2005. naovamo najbrže je rastuća turska industrijska grupa. Njezini su vlasnici sinovi Garipa Yildirima, Ali Riza i Robert, koji su se u međunarodnu trgovinu i izvan granice Turske upustili 1993. godine uvozeći ugljen iz Rusije.
Prije 15 godina odradili su prvu stranu akviziciju preuzevši metalsku tvrtku VARGÖN ALLOYS u Švedskoj, a danas imaju tvrtke u 53 zemlje na pet kontinenata.
Čovjek zadužen za Petrokemiju vjerojatno je bio Ali Odabaş, direktor tvrtke Gemlik Gübre, najvećeg turskog proizvođača umjetnih gnojiva, trećeg najvećeg trgovca kemikalijama u toj zemlji s tvornicom koja se prostire na milijun kvadratnih metara.
Imaju više od tisuću kupaca te su lani prodali 724.000 tona gnojiva, od čega je 245.000 tona otišlo u izvoz. Proizvodni kapaciteti svih vrsta gnojiva godišnje im premašuju dva milijuna tona, a Petrokemija je 2020. proizvela milijun tona gnojiva. S obzirom na to da je Petrokemijin proizvodni kapacitet respektabilan u odnosu na onaj turskog vlasnika, mogu se očekivati ozbiljna ulaganja u Kutinu i nastavak poslovanja. Kakvi će biti prvi koraci turskih vlasnika i kako će teći integracija u Yildirim grupu, uskoro ćemo vidjeti, no Petrokemija bi mogla biti pred renesansom, pogotovo ako se njene pogone spoji na jeftiniji plin koji novi šefovi već vjerojatno traže ili drže kao as u rukavu.
