Svjetski skandal Panama Papers, u kojem je otkriven sadržaj iz više od 11 milijuna dokumenata jedne panamske odvjetničke kuće, i koji je dosad rezultirao u ostavci jednog premijera, tek bi u nadolazećim mjesecima i godinama trebao pokazati svoje prave efekte. Prema dosad objavljenim informacijama, u skandal izbjegavanja plaćanja poreza korištenjem porezne oaze u Panami upleteno je i više desetaka političara, visokih državnika i njima bliskih osoba diljem svijeta, poput ruskog predsjednika Vladimira Putina i britanskog premijera Davida Camerona, a lista svih upletenih gotovo je nepregledna
Na listi se, pomalo iznenađujuće s obzirom na to koliku ulogu u stvaranju bogatstva u svijetu imaju Sjedinjene Američke Države (SAD), nalazi vrlo malo američkih građana. Neki to tumače time da američki bogataši, kako bi zametnuli novčani trag poreznicima, jednostavno koriste druge porezne oaze, poput Kajmanskog Otočja ili Britanskih Djevičanskih Otoka. Mogućnosti za skrivanje od poreznih vlasti također ima sasvim dovoljno i u samom zakonodavstvu SAD-a. Drugi pak upozoravaju da je dosad objavljen tek manji dio sadržaja iz dokumenata panamske tvrtke Mossack Fonseca, a čija je arhiva od posljednjih četrdesetak godina kroz anonimne izvore dospjela u ruke novinara.
No upravo je SAD odličan primjer za to koliko je duboka isprepletenost politike i ekonomije i koliko su nepregledne i teško dokučive veze biznismena i političara u današnjoj globalnoj mreži. Nije dugo trebalo da se, nakon što su objavljene prve informacije o panamskom poreznom skandalu, nađu poveznice s naizgled sasvim sporednim ugovorom koji su SAD i Panama potpisali prije nekoliko godina i koji je, tvrde upućeni, američkim korporacijama olakšao bijeg od poreznih vlasti.
Kritični Bernie Sanders
Radi se o sporazumu o slobodnoj trgovini koji nosi službeni naziv 'Sporazum o promociji trgovine između Paname i SAD-a'. Ugovor je ispregovarala vlada tadašnjeg predsjednika Georgea Busha. Potpisan je 2007., no na snagu je stupio tek krajem 2012., nakon što su u 2011. predsjednik SAD-a Barack Obama i njegova tadašnja državna tajnica Hillary Clinton stvorili pritisak kako bi se ubrzao početak primjene triju sličnih sporazuma, među kojima je bio i taj s Panamom.
Iako je sporazum na kraju odobren i počeo se primjenjivati, prije te odluke nije nedostajalo otpora i prigovora sadržaju tog dokumenta. Jedan od glavnih i glasnih kritičara bio je američki senator Bernie Sanders, sadašnji konkurent Hillary Clinton u nominaciji za predsjedničkog kandidata demokratske stranke za predstojeće izbore. Glavno pitanje koje se postavljalo kao prepreka sklapanju sporazuma bilo je ono koliko sporazum može stvarno unaprijediti američku trgovinu.
Bruto domaći proizvod (BDP) Paname je 2011. iznosio 33 milijarde dolara, tek 0,2 posto iznosa američkog BDP-a. Istovremeno su Obama i Clinton zagovarali sporazum tvrdeći da će njegovo sklapanje američkim tvrtkama donijeti nove prilike za prodaju proizvoda i usluga na panamskom tržištu zbog čega bi ugovor trebao pridonijeti rastu zapošljavanja u SAD-u.
Amerikanci otvaraju brojne podružnice u svijetu
Uz relativnu beznačajnost za američku ekonomiju kritičari sporazuma isticali su i da će on olakšati američkim korporacijama skrivanje prihoda u Panami koja je već i tada bila poznata kao porezna oaza. Glavnina raznih mehanizama kojima američke kompanije izbjegavaju plaćanje poreza u SAD-u vrti se oko koncepta da se porez na zaradu koju one ostvare u inozemstvu može naplatiti tek kad se ta dobit vrati u SAD, odnosno kad se ona pripiše matičnim kompanijama sa sjedištem u Americi. Tamošnje tvrtke zbog toga otvaraju brojne podružnice u svijetu, a posebno unutar pravnih sustava koji imaju niske ili nepostojeće poreze na dobit kompanija. Raznim transakcijama među tim međunarodnim podružnicama tada nastoje prividno smanjiti svoju zaradu kako bi smanjile i poreznu obavezu.
Jedna od stavki sporazuma o slobodnoj trgovini između Paname i SAD-a bila je i ona koja je onemogućavala američkim vlastima da nametnu gornji limit iznosa koji se smije prebaciti u transakcijama između američke kompanije i njezine podružnice u Panami. Takvo ograničavanje jedan je od glavnih alata u borbi protiv pranja novca.
Kritičari su isticali i to da bi, temeljem sporazuma, američke kompanije u budućnosti imale pravo tužiti američke vlasti u slučaju da one naknadno pokušaju donijeti zakone kojima bi se ograničila njihova zarada, odnosno povećale porezne obaveze. Ta se mogućnost temelji na kontroverznom sustavu arbitražnih sudova koji se nalaze izvan pravnih sustava pojedinih država, a rješavaju sporove između globalnih korporacija i država. Taj je sustav posljednjih godina posebno dospio u fokus javnosti zbog toga što je dijelom dvaju velikih trgovinskih sporazuma: između SAD-a i zemalja koje okružuju Tihi ocean (tzv. TPP, Trans-Pacific Partnership) te SAD-a i EU-a, (tzv. TTIP, Transatlantic Trade and Investment Partnership).
Građanske organizacije digle se na noge
Panamsko-američkom sporazumu protivile su se mnoge građanske organizacije koje su tvrdile da je Panama ionako već država koja zadovoljava sva tri uvjeta za postojanje porezne oaze: ima vrlo nisku ili nultu stopu poreza na prihod korporacija, ima vrlo stroge zakone o bankovnoj tajni te ima povijest nesuradnje s drugim državama u razmjeni informacija u poreznim procesima. Bez mogućnosti nametanja limita u transakcijama između SAD-a i Paname samo bi se još olakšalo zamagljivanje traga novcu, tvrdili su.
SAD i Panama otprilike su u isto vrijeme potpisali i dodatni sporazum kojem je svrha bila olakšavanje izmjene informacija između te dvije države u slučajevima porezne utaje. No kritičari su isticali kako američke vlasti, prema tom ugovoru, mogu od Paname tražiti podatke samo u slučajevima kad već znaju da neki američki državljanin taji prihode od poreznika. Taj dodatni ugovor, prema njihovom tumačenju, nije napravio ništa da bi se lakše pronašli i procesuirali oni koji izbjegavaju plaćanje poreza dok im je sporazum o slobodnoj trgovini još dodatno olakšao bijeg od poreznika.
Naravno da se ne može tvrditi da je američka vlada sporazum o slobodnoj trgovini s Panamom sklopila s namjerom kako bi se omogućilo i olakšalo bilo korporacijama, bilo pojedincima da izbjegavaju plaćanje poreza u SAD-u. No Sjedinjene Države posljednjih se godina sve više spominju kao vlast koja nije baš previše voljna stvarno se uhvatiti ukoštac s poreznom evazijom svojih građana i kompanija.
Američke korporacije vole Irsku i Nizozemsku
Panama Papers samo su najnoviji skandal kojim je na svjetlo dana isplivalo more novih dokaza o tome koliko pojedinci i korporacije koriste dostupne mehanizme kako bi platili što manje poreza. Već se godinama zna za mehanizam kojim kroz osnivanje podružnica u Irskoj i Nizozemskoj američke korporacije minimiziraju porezne obveze, a prije godinu i pol ista grupa istraživačkih novinara koja je objavila najnovije dokumente panamske odvjetničke kuće Mossack Fonseca, otkrila je kako velike svjetske korporacije izbjegavaju poreze osnivajući podružnice u Luksemburgu
No svaki pokušaj američkih vlasti da počnu pospremati porezni nered države dovodi do pobune tamošnjih bogataša i vlasnika kompanija koji automatski prijete premještanjem sjedišta kompanija u države s povoljnijim pravnim sustavima. Ne treba isključiti ni vrlo veliku prisnost lobista u Washingtonu te političara koji donose zakone, zbog čega u konačnici ni ne iznenađuje previše to što SAD potpisuje sporazume o slobodnoj trgovini poput ovoga s Panamom. SAD se tako nalaze u vrlo nezgodnom položaju u kojem zaoštravanje poreznog tretmana korporacija zagovara relativno malo ljudi i institucija s utjecajem na politiku u Washingtonu. A da bi se to promijenilo, vjerojatno će trebati još koji skandal.
