Nestabilnosti uzrokovane velikom dužničkom krizom pojedinih zemalja članica stavljaju pred vodstvo Europske unije nove izazove kako bi se zajednica 'sjedinjenih europskih država' uspjela održati, piše u najnovijem blogu na web stranici Project syndicatea milijarder i financijski stručnjak George Soros.

Pad Sovjetskog Saveza i ujedinjenje Njemačke osnažili su političku volju za jačanjem Europske zajednice u nadi da će integrirano funkcioniranje donijeti brojne ekonomske i političke koristi.

Potpisivanjem Ugovora o Europskoj uniji, poznatijeg kao Ugovor iz Maastrichta, te uvođenjem eura kako nacionalne valute, proces europske integracije dosegnuo je svoj vrhunac.

George Soros, ugledni mađarsko-američki financijski stručnjak i predsjednik tvrtke Soros Fund Managment, smatra kako je euro zapravo nepotpuna valuta. Za nacionalnu valutu EU postoji središnja banka ali ne postoji središnja riznica

'Tvorci eura zanemarili su nedostatke koje euro ima kao valuta, vjerujući da financijska tržišta mogu sama rješavati i ispravljati svoje nedostatke, a pravila su prilagodili rješavanju problema javnog sektora, iako su se i ovdje previše oslanjali na moć državne samokontrole', kaže Soros.

No ključni problemi koji razaraju cjelokupnu stabilnost Unije nastaju upravo u privatnom sektoru i na financijskim tržištima. Konvergencija kamatnih stopa uzrokuje sve veću ekonomsku divergenciju, a praksa jeftinog kreditiranja i širenje nezdravih financijskih instrumenata uzrokovali su značajnu nestabilnost financijskih tržišta.

Financijska kriza pokrenula je proces dezintegracije, prisiljavajući zemlje članice da se s nastalim problemima bore individualno i zamijene svoje kredite za kredite koji su propali, što je dovelo u pitanje vrijednost europskih državnih obveznica.

Premija rizika se proširila te je u eurozoni nastala podjela na zemlje koje kreditiraju i na zemlje koje pozajmljuju sredstva. Pod ovakvim uvjetima, došlo je do sve veće divergencije između zemalja eurozone.

Dužničke zemlje su pod teretom svojih obaveza sve više tonule, dok su vjerovničke zemlje (zemlje s viškom sredstava) i dalje bilježile rast i razvoj.

Njemačka, koja je razvojem krize i sve veće dezintegracije unutar Unije promijenila stav te postala najveći protivnik transfera unutar Unije, kao najjači kreditor bila je u mogućnosti određivati uvjete posuđivanja na tržištu te svojim postupcima utjecati na solventnosti dužničkih zemalja.

Kancelarka Angela Merkel protivila se zajedničkim jamstvima EU, navodeći kako svaka država zasebno treba voditi brigu o svojim institucijama. Upravo ova divergencija između zemalja dovela je do današnje krize s kojom se suočava eurozona.

Integracija, koja se danas pretvorila u dezintegraciju, promijenila je i ulogu političkog vodstva EU, kojemu je danas, zbog premalog manevarskog prostora, moguće jedino obraniti status quo u kojem se EU nalazi.

Nepostojanje alternative za takav status tjera financijske vlasti da posežu za raznim očajnim mjerama kako bi, u nedostatku rješenja, barem kupili vrijeme.

Soros smatra kako ni ovo nije pravo rješenje jer u situaciji u kojoj se danas nalazi EU i vrijeme radi protiv nje.

Navodeći primjer Grčke, Soros kaže kako je za nju ali i cijelu eurozonu, nužno uvođenje plana B jer su posljedice koje grčka dužnička kriza može ostaviti na cijelu Uniju nesagledive.

Uz Grčku, i Portugal i Irska predstavljaju veliku opasnost za eurozonu, stoga je jačanje eurozone i njeno ograđivanje nužno potrebno kao preduvjet buduće stabilnosti. Potrebno jačanje eurozone će najvjerojatnije zahtijevati veće korištenje euro-obveznica i korištenje euro-depozita kao instrumenta osiguranja

Kao zaključak, Soros navodi kako 'generiranje političke volje za uspostavljanjem i provođenjem plana B zahtijeva vraćanje na načela kojima su se vodili osnivači Europske unije, te shvaćanje kako je bolje prihvatiti alternativna rješenja nego se pobožno držati propalih aranžmana statusa quo'.