priča o industrogradnji

Izgradili su pola Zagreba, a danas su zaboravljeni: 'Bili smo al pari svjetskim firmama'

14.10.2025 u 09:21

Bionic
Reading

Iako su nekoć gradili diljem svijeta, od privatizacije Industrogradnja je postala zaboravljena. Imovina je rasprodana, a preostali živući radnici već 15 godina čekaju neisplaćene plaće. Za to vrijeme institucije šute

Hoteli, bolnice, vojne baze, stambena i turistička naselja; od Bagdada do Moskve, odnosno od Poljske do Njemačke - sve je to nekoć gradilo oko 12.000 zaposlenika Industrogradnje.

Procjenjuje se kako je ova tvrtka od 1946. do 1996. izgradila polovicu svih stanova u Zagrebu. Njihovih ruku djela su i Duga Uvala, hotel I, hotel Karlobag, ali i apartmansko naselje Punta Verudela, koje je izgrađeno za samo 122 dana, što je svjetski rekord u brzini gradnje. U njihovom portfelju nalazi se i Ruska akademija znanosti, ali i moskovski hotel Palace.

"Naš projektni biro imao je preko sto diplomiranih inženjera. Tehnološki i znanjem bili smo al pari svjetskim firmama", prisjetio se za HRT bivši član Uprave Tomislav Madžar.

A onda je došla privatizacija...

Industrogradnja je bila ustrojena po uzoru na švedsku konkurenciju, tvrtku Skanska. Posjedovali su dio izgrađenih hotela i apartmanskih naselja, ali i imali vlastitu tvornicu betona, opeke, stolarije i plastike te ogromno zemljište u Velikoj Gorici.

"Milijuni dolara stizali su u domovinu, a Industrogradnja je u ratnim godinama bila jedini pravi izvor deviznog priljeva", rekao je Osman Dedić, bivši direktor predstavništva u Moskvi.

Ali, stigla je privatizacija, a s njom ljudi kojima je umjesto brze gradnje bila važnija brza zarada. Cijene dionica su se umjetno smanjivale, imovina se rasprodavala. Mali dioničari pokretali su tužbe, ali sudovi su bili spori i inertni.

"Podnosili smo kaznene prijave, ali nikada nismo dobili odgovor. Privatizacija je vođena kroz rupe u zakonu, uz podršku politike", svjedoči Madžar.

Od giganata do 'nula'

Radnici su imali bolje ponude za posao, ali su ih odbili. Ostali su, iako su plaće počele kasniti, a projekti propadati. Na kraju su ostali samo goli zidovi. 

"Sjećam se, ugovorio sam posao u Kazanju, vrijedan 11 milijuna dolara. Uzeo sam 600 tisuća avansa, a Josip Galinec je odmah tražio 300 tisuća da mu prebacim u Hrvatsku. On je praktički uzimao kompletnu dobit unaprijed", prisjeća se Dedić.

Radnici su preko noći proglašavani "nulama". Ostajali su bez plaća i otpremnina. Institucije i dalje šute o propasti ovog građevinskog giganta, a preostali živući radnici već 15 godina čekaju svoje neisplaćene plaće.