Pitanje odgovarajuće dobi za odlazak u mirovinu jedno je od onih koja su u fokusu medija i javnosti kako stručnjaci i političari svako malo pokušavaju pronaći ravnotežu između državnih prihoda i izdataka za adekvatne mirovine. S produljenjem životnog vijeka mnoge se države muče s manjkom raspoloživih prihoda za isplate mirovina i pitanja mirovinskih reformi neprestano se vraćaju na dnevni red aktualne politike.

U tim raspravama među najvažnijim podacima nalaze se zakonska dob za odlazak u mirovinu i očekivano trajanje života jer se temeljem njih procjenjuje koliko bi građani pojedine države mogli provesti u mirovini. Posljednji dostupni podaci Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organisation for Economic Co-operation and Development) pokazuju da najviše vremena u mirovini provode Francuzi.

U prosjeku, francuske umirovljenice u mirovini provedu 26,9, a tamošnji umirovljenici 22,7 godina, najviše među četrdesetak zemalja članica OECD-a za koje se prate podaci. Statistika OECD-a ide na ruku onima koji južnu Europu opisuju kao regiju lagodnijeg života, posebno za stariju dob, jer se Francuskoj među četiri države s najduljim očekivanim trajanjem mirovina za žene pridružuju Španjolska (26,6 godina), Grčka (26,4) i Italija (25,7).

Slična situacija je i kod muškaraca koji u svim promatranim državama imaju kraći očekivani penzionerski vijek od žena. Među navedenim mediteranskim državama, na drugu poziciju probili su se penzioneri iz Luksemburga (s očekivanim trajanjem mirovine od 22,3 godine), a na petu oni iz susjedne Belgije (21,1).

Za razliku od radnika iz spomenutih država, oni iz Koreje, Meksika ili Čilea ne mogu se nadati toliko dugotrajnoj mirovini. Korejske umirovljenice, primjerice, imaju očekivano trajanje mirovine čak deset i pol godina kraće od njihovih francuskih vršnjakinja, a tek dvije, tri godine duljim umirovljeničkim danima mogu se nadati penzionerke u Meksiku i Čileu. Slične su razlike i među muškarcima. Meksički i korejski umirovljenici imaju očekivano trajanje mirovine kraće od 13 godina, a brojke nisu puno bolje ni u Čileu, u kojem se prosjek kreće oko 14,7 godina.

Od država za koje OECD vodi statistiku najmanja razlika u očekivanom trajanju mirovina između žena i muškaraca je u Indoneziji (2,2 godine), Luksemburgu (2,7) te Švedskoj i Ujedinjenoj Kraljevini (3,3). Najveća razlika pak postoji u Rusiji, u kojoj će umirovljenice u prosjeku imati 7,5 godina dulju mirovinu u odnosu na penzionere, a blizu te brojke su Litva i Mađarska, u kojima je razlika sedam godina.

Spomenute brojke važne su državama koje pokušavaju uspostaviti mirovinske sustave u kojima će penzioneri primati mirovine nužne za odgovarajući životni standard. Analiza koju je prošle godine objavio Svjetski ekonomski forum upozorava da je manjak u ušteđevini potrebnoj za isplatu mirovina samo u osam velikih ekonomija (Australiji, Kanadi, Kini, Indiji, Japanu, Nizozemskoj, Ujedinjenoj Kraljevini i Sjedinjenim Američkim Državama) 2015. godine iznosio čak 70 bilijuna dolara. Do 2050. godine taj bi se raskorak mogao popeti na čak 400 bilijuna ako se u međuvremenu ne poduzmu potrebne mjere.

Koliko je pitanje mirovinske reforme komplicirano, upravo ovih dana pokazuje situacija u Francuskoj, u kojoj predsjednik Emmanuel Macron nailazi na vrlo snažan otpor javnosti u svojem pokušaju da prilagodi tamošnji mirovinski sustav novim izazovima. Macron je samo posljednji u nizu francuskih predsjednika koji su pokušali reformirati tamošnji mirovinski sustav i na tome lomili zube.

Kad je Otto von Bismarck krajem 19. stoljeća prvi put u državnu politiku uveo isplatu mirovina starijima, prosječno očekivano trajanje života u Prusiji bilo je 45 godina. Njegovi današnji politički nasljednici moraju se boriti s problemima financiranja takvih sustava i primjećuje se da sve više država nastoji odgovornost za prihode pod stare dane prebaciti na građane i potaknuti ih na štednju.

No u doba kad se poslovi često mijenjaju i kad je sve manje primjera da netko cijelu profesionalnu karijeru provede kod jednog poslodavca, kontrola nad raznim mirovinskim shemama, stupovima, planovima, doprinosima i svime povezanim s time postaje sve teža i nerijetko je problem utvrditi koliko je netko uplaćivao kroz doprinose ili štedio za mirovinu. U međuvremenu, dok se ne uvede malo reda u mirovinske sustave (ako je tako nešto uopće moguće), zaposlenima u Koreji ili Čileu možda ne bi bilo zgoreg razmisliti o selidbi u Francusku ili Španjolsku. Zbog klime, dakako.