Nakon točno 99.450 metara hoda sjeli smo na zidić na plaži u Selinama. Sat je pokazivao da je do kraja ostalo još 138 metara.

Stali smo da pričekamo one koji su zaostali pa da zajedno uđemo u cilj, a možda smo stali i jer negdje u dubini nismo ni željeli da Highlander završi. Kad su se svi skupili, Elvis, Željko, Luis, Kristof, Irena i ja smo poredani kao Smogovci krenuli u tih zadnjih stotinjak metara, a dogovor je bio da ćemo u cilj na kraju utrčati, pa makar se raspali od muke.

Iako premoreni i načeti od bolova, žuljeva i napora, nitko se nije raspao, već smo u cilj ušli uz ovacije onih koji su stigli prije nas. Takav je duh Highlandera – pljesak svakome tko uspješno odradi svaki dan, ruka onome koji se poskliznuo, pomoć onome koji se prvi put susreće s postavljanjem šatora.

U cilju – euforija. Svi se međusobno grle i čestitaju si, lupaju se zadnji žigovi u putovnice koje smo dobili na startu, dodjeljuju se priznanja i značke, fotkanje, selfiji… Odnekud se pojavio i Aljo, koji me zagrlio i viknuo: 'Pa rekao sam ti da ćeš ti to odraditi!'

Jeste li se ikad čudili onima koji bježe u planine?

Koliko puta ste naletjeli na objave prijatelja ili poznatih s nekog planinarenja i pitali ste se: čemu pentranje po gudurama kad doma imate sve što vam treba? E, ja sam bio jedan od tih, a čudio sam se čak i vlastitoj polusestri koja je neki svoj mir i užitak nalazila pod oblacima u Hrvatskoj, Sloveniji i šire.

Nisam vidio prevelik smisao u takvom vidu fizičkog napora kad na raspolaganju imaš barem pet zanimljivijih aktivnosti koje ti odmah padnu na pamet. A i uvijek me mučilo ono: popneš se na neki vrh i što onda? Ha, ništa, spuštaš se…

Za Highlander sam prvi put čuo preko spomenutog Alje - Aljoše Vojnovića, ikone SHNL-a koja se nakon nogometne karijere bacila u poduzetničke vode i danas je jedan od ključnih ljudi u toj organizaciji. Na nekoj od kava koje smo pili i tijekom intervjua koji smo radili spominjao mi je koncept Highlandera, ekipnog planinarenja na lokacijama diljem svijeta, i svaki put bi, onako usput, rekao: 'Daj se prijavi!'

Kampiranje, spavanje u šatorima i vrećama bilo mi je napeto kao klincu. S godinama postaneš sve komotniji; voliš toplo, suho i skuhano, začahuriš se u tu neku zonu komfora i iz nje, što si stariji, jako teško izlaziš. Bilo da je riječ o kavi s istim ljudima svakog jutra, nogometu na iste dane svakog tjedna, poslu ili bilo čemu drugome na što smo navikli, s godinama nesvjesno postajemo robovi navika kojih se teško rješavamo.

Valjda je to ta famozna kriza srednjih godina koja te uhvati kad prijeđeš čarobnih 40. Počneš razmišljati o tome što si sve propustio u životu, što si sve mogao pametnije, a uhvati te tu i tamo strah da ćeš propustiti još nešto. Pa kad se sve to zbroji i dodaš tome malo avanturističkog duha, koji si uvijek imao, nađeš se u situaciji da u pet ujutro voziš prema Senju na start petodnevne pješačke avanture po Velebitu i pitaš se: 'Dobro, jesi li ti normalan?'

Solidna fizička forma, redovno bavljenje sportom i relativno zdrav život su jedno, ali hodanje po kamenjaru 100 kilometara s ruksakom od 15 kilograma (do toga ćemo doći), što se povremeno pretvara u blagi alpinizam, sasvim je druga aktivnost. Ako ništa drugo, nikad je nisam pokušao u životu osim jednodnevnog uspona do Puntijarke, ručka i povratka kući. A ni to nisam napravio barem pet godina.

Povratka više nema

No povratka više nije bilo. Mislim, jest, ali kad si se već odlučio na to i zadnji dan (uvijek zadnji dan) mahnito skupljao opremu, odustati od čitave operacije bilo bi izrazito 'nesportski'. Čak i kad se sjetiš da prvi dan moraš prijeći 'samo' 34 kilometra od Zavižana do odmorišta Skorpovac. A to je tek trećina puta.

Sve to vrtjelo mi se po glavi dok se bus uspinjao prema Zavižanu na kojem smo obavili registraciju, pokupili hranu za prvi dan, skinuli mapu u aplikaciju, zakoračili na legendarnu Premužićevu stazu i krenuli prema, khm, Starigrad Paklenici. Udaljenoj stotinu kilometara. Preko čitavog Velebita.

Nije za pohvalu, ali na Velebitu pješice u životu nisam bio. Samo sam slušao i čitao priče s najvećeg hrvatskog planinskog lanca te je on za mene bio tek granica između zime i ljeta. Gledao bih ga s autoceste ili s magistrale, a često i s plaže na Ižu; ukazivao se pomalo mistično u daljini iza Ugljana i izazivao strahopoštovanje.

'Distance: one kilometer. Time: fourteen minutes…', prodrmao me iz tih misli glas Siri kad mi je priopćila da sam prošao prvi kilometar. Još 99, sitnica.

No kako su se kilometri počeli gomilati, sve više na njih počinješ zaboravljati. Kao i na neke svakodnevne stvari jer signal mobitela sve češće nemaš i ne gnjave te stalno notifikacije. Gledanje u ekran mobitela, kompjutora ili televizora ubrzo zamijeni gledanje u Hajdučke i Rožanske kukove, a srce prvi put preskoči kad izađeš na Buljmu i ispred sebe vidiš čitav sjeverni Jadran. Vade se mobiteli i kamere, slika se na sve strane.

I tu padaju neka prva poznanstva. Mi, kojima je ovo prvi put na Velebitu, u čudu gledamo oko sebe pa se tako pogledi sretnu s Liz iz Južnoafričke Republike, njezinom prijateljicom iz SAD-a, Ivom iz Njemačke ili Goranom iz Zagreba, a 'veterani' poput Tomislava spremno nude da te slikaju da se ne mučiš selfijima. Što se mene ticalo, Highlander je mogao završiti tog trenutka, nakon samo par sati, jer sve dotad prijeđeno, a već sam se triput preznojio, vrijedilo je tog veličanstvenog prizora. No bio je to tek sam početak…

'Bez brige, ovaj pogled čeka vas sljedećih sat i pol', kaže Tomislav, a na ovaj Highlander došao je dva dana nakon što je na Blidinju prehodao 50 kilometara. Poveo je i 9-mjesečnog lagotto romagnola imena Loto (nadimak Vuneni) te će on ubrzo postati maskota čitave ekipe.

Kada je počela padati noć tog prvog dana, bili smo čak tri, četiri sata udaljeni od Skorpovca, a ramena su otpadala. Sve češće se čulo: 'Koliko još imamo?' od nekoga u grupi, a situaciju je popravljao tek Elvis, 'ludi' Beograđanin, koji je lupetao viceve i onda umro od jada i smijeha na one ispred sebe kad su shvatili da su se preračunali i da ipak imamo 600 metara više do kraja nego što smo mislili.

Instant rezanci kao restoran s Michelinovom zvjezdicom

Kad smo negdje poslije 22 sata, nakon skoro 13 sati hoda, došli do skloništa, tijelo više nisam osjećao. Stopala su bila tvrda, leđa su otpadala, a osobito 'trapezi', koji su se upalili od ruksaka i doslovno gorjeli. Ruke ne možeš dići iznad ramena, a moraš još postaviti šator…

'Treći dan ćeš biti mrtav, taj je najgori. Nakon toga si lagan', odzvanjale su mi Aljine riječi u glavi. Kakav treći dan, čovječe, mrtav sam nakon ova 34 kilometra. Neću dočekati treći dan…

Situaciju su malo popravile Iva i Alberta, velikodušno ponudivši da na kuhalu skuhaju večeru. Fini-mini juha, instant noodlesi i Lino Lada na žlicu za desert možda ne zvuče spektakularno, ali su u tom trenutku bili kao restoran s Michelinovom zvjezdicom. Sve to uz vatru pa red smijeha, red brufena i zaboraviš i na bolove i na sve.

A zaboraviš i na to da bi kod kuće sad legao u krevet, uzeo telefon u ruke i besciljno skrolao dok ti se oči ne sklope. Na Skorpovcu signala nema pa ti mobitel ni za što ne služi. Ni tebi ni nikome pa se ljudi, gle čuda, druže oko vatre kao u dobra stara vremena. Slušaju što jedni drugima pričaju, ne gledaju jednim okom u ekran i – ništa im ne fali.

Ni šator nije baš kao soba. Ruksak i ja smo jedva stali unutra, ispod rebara mi je neki kamen pa spavam ukoso, ali iako sve boli, osjećaj je nekako dobar. Prvi dan, najduži, preživjeli smo. S idejom da će sljedećeg dana na Baškim Oštarijama biti topli obrok na žlicu utoneš u san…

Sjećate li se one kišurine koja je prošlog tjedna potopila pola Hrvatske? E, to je nas u šatorima zadesilo na Oštarijama. Tek što sam zabio zadnji klin i potrpao stvari u šator, nebo se otvorilo i krenuo je prolom oblaka koji je trajao negdje od 13 do 21 sat. Bez prestanka je kiša lijevala do te mjere da je na livadi, gdje je bio dio Highlandera, voda narasla do koljena i odnijela ljudima apsolutno sve.

Lako što je odnijela, ali je i natopila kišom pa je 40-ak ljudi moralo odustati. Kako je moj šator od 39 eura preživio potpuno suh, doduše na drugoj lokaciji, nitko ne zna, ali pripisat ću to svojoj ingenioznoj ideji da ga postavim na blagoj padini računajući na to da će se voda slijevati ispod njega. Spavaš na blagom padu, ali si – suh.

U svom tom kaosu i očaju mnogih niotkuda su se pojavili ljudi iz seoskog domaćinstva Butina. Oni su na stol postavili sve domaće delicije koje vam mogu pasti na pamet; od beskvasnog kruha do bakinog džema od šljiva, što su Highlanderi počistili kao da sutra ne postoji.

A za mene je izgledalo kao da ne postoji jer me koljeno počelo ozbiljno gnjaviti. Taj dan nije bio težak, brzo smo došli do Baških Oštarija, ali zadnjih par kilometara nešto me uhvatilo. Sljedećeg jutra, kad sam izašao iz šatora, nisam mogao normalno hodati.

Nikad me u životu koljeno nije boljelo, ali 40 godina u kombinaciji s 50 prehodanih kilometara u dva dana s ruksakom na leđima rekli su svoje. Pred nama je bio najteži dan, s ogromnim usponima prema Panosu, i krenuti u tu borbu s načetim koljenom činilo se besmislenim.

Odustajanje nije opcija

Linija manjeg otpora, kojom si možda i prečesto išao u životu, značila bi pakiranje stvari, odustajanje i prolaženje svih kontrolnih točaka u autu s organizatorima, što su mi, kao novinaru, i ponudili. Značilo bi to spavanje u normalnim krevetima, korištenje normalnih WC-a, tekuće vode i svih ostalih blagodati civilizacije.

Do hard shit filozofija značila je stiskanje zubi, gutanje brufena, podvezivanje koljena i slušanje Kikijeva savjeta, koji je samo u prolazu rekao: 'Ma daj, pa nećeš sad odustati. Nije ti ništa oteklo, dobar si.'

Odustajanje jednostavno nije bila opcija i nastaviti Highlander bila mi je jedna od boljih odluka u novijoj povijesti.

Ključnim će se pokazati radikalno olakšavanje ruksaka. Imao sam taj luksuz da sam Alji i ekipi mogao ostaviti višak stvari pa sam izbacio pola toga. Toplija trenirka, toplija jakna, tri majice, powerbank, kamera i oprema za nju… Tih četiri, pet kilograma manje bili su spas. Dosta su ti dvije majice, jer se ionako nemaš gdje oprati pet dana, tri para čarapa, tajice, fleece, buff, šilterica. Ne kukaj, nije zima.

Ne bih si oprostio da sam se pokupio na Baškim Oštarijama, jer ono što sam doživio i proživio u sljedeća tri dana pamtit ću zauvijek. Taj treći dan i 18 kilometara do podnožja Panosa iscijedili su iz mene zadnje atome snage, ali za osjećaj da sam to uspio savladati sva ta patnja se isplatila.

Od Baških Oštarija do Panosa imali smo nešto više od 1000 metara uspona i to ne blagog, nego ozbiljno strmog. Bez štapova nemate šanse i svaki put kad mislite da više ne možete, natjerate se još taj jedan metar, jer će vas Velebit nagraditi nekim čudesnim prizorom.

Uspon iz Raminog korita bio je strahovito težak, ali smo se onda takvi napaćeni na samom vrhu izvalili na travu, uživali u pogledu i od jada se smijali jedni drugima. Znate one trenutke u kojima jednostavno sve bude smiješno, što god netko rekao… E, točno tako.

Fotografije to ne mogu dočarati

Ono što Velebit nudi u svakom trenutku teško je riječima opisati, a ne mogu dočarati ni fotografije. S jedne strane pred vama je čitav zadarski arhipelag, koji predvečer polako tone u zalazak sunca, a s druge se nad vas nadvijaju bijele stijene, za koje imate dojam da će vas u svakom trenutku gurnuti u to more.

Onda uđete u šumu, koja na momente djeluje kao prašuma, pa izađete na novu čistinu, na kojoj se najednom osjećate kao likovi iz 'Gospodara prstenova'. Svaki izlazak iz šume novo je iznenađenje, baš kao i ono kad smo se premoreni, malo i promrzli, okupili oko vatre u kampu na Panosu. Pojavio se neki lik s handpanom, koji inače ne volim, ali je ovaj put zvučao briljantno, a razbježali su se i oblaci i pojavile se zvijezde. A one na Velebitu, vjerujte, izgledaju spektakularno.

'Ajmo gore na Panos, morate to vidjeti', govori nam Tomek dok pakira sebe i Vunenog za polazak iz kampa. Dvije minute uzbrdo od kampa je vrh Panos, na kojem već skoro 35 godina napuštena stoji radarska baza bivše JNA. Pogled koji se pruža s njega doslovno ostavlja bez daha i neshvatljivo je to da nitko u ovoj državi nije shvatio da na toj lokaciji, do koje postoji i cesta, možda ne bi bilo zgorega napraviti neki vidikovac, restoran ili čak mali hotel ili planinarski dom.

Ovako je to odurna ruševina iz koje su kolekcionari lakih i teških metala počupali sve što su mogli unovčiti, a njezinim podzemnim tunelima (koji su prohodni!) caruju zmije, gušteri i ostali višenožni organizmi.

Jutarnji odlazak na Panos napunio je sve baterije iako tijelo četvrti dan Highlandera radi manje-više samo na adrenalin. Vodu piješ u ogromnim količinama, jedeš u hodu ili u pauzama, a na meniju je uglavnom slatko jer ti to daje energiju. Bolove više ni ne osjećaš ili ne doživljavaš jer su svi osjeti zaokupljeni onime što je oko tebe.

Ako postoji nešto, a nabrojao sam već toliko stvari, zbog čega se isplati čitava ova priča, onda je to dolazak u dolinu Velikog Rujna. Jeste li ikad vidjeli divlje konje na dva metra od sebe? Njih pet, deset ili dvadeset? Ja nisam dok nisu najednom izletjeli pred nas. Kiki i ekipa koja je otišla ispred nas vidjela ih je čitavo krdo, a nas kao da su pričekali njih pet, šest. Pozirali su i onda su, doslovno kao u filmu, odgalopirali u zalazak sunca.

Ti divlji konji zapravo su poludivlji. Navodno se zna čiji su i pola godine su prepušteni sami sebi, a u hladnijim mjesecima navodno ih se pokupi i odvodi na toplo. U toj dolini ih je na desetke; smeđi, crni, sivi, bijeli i od njih u toj divljoj ljepoti Velebita zaista zastaje dah.

Ako sve dotad nije, Paklenica će vas ostaviti bez daha

Isto kao što zastaje dok se zadnjeg dana spuštate kroz Paklenicu. Kao da ovo što je Velebit ponudio nije bilo dovoljno, Paklenica je svijet za sebe. Stijene su drukčije boje, šuma drukčije miriši i energija je drukčija jer znaš da si par sati od cilja. Osobito nakon što se kod planinarskog doma Paklenica okupaš u prirodnom bazenu hladne izvorske vode. Jako hladne vode.

Zadnji kilometri protječu kroz kanjon Paklenice, a on se toliko nadvije iznad tebe da ne možeš dovoljno dići glavu kako bi vidio vrh. Boje su nerealne, a dojam pojačavaju i penjači, kojima je Paklenica top destinacija za treninge.

Polako izlazimo iz Paklenice i susrećemo se s parkinzima, raskrižjima, semaforima… Signal je postojan na mobitelu i vraćamo se u civilizaciju, htjeli mi to ili ne. Sjedamo na zidić na plaži u Selinama i trčimo prema cilju.

Otrčali smo tako i nazad u realnost, svakodnevicu koja zna biti naporna, glasna, teška. Naravno, i jako lijepa, ali nije baš svaki dan kao na Panosu, u Velikom Rujnu ili Paklenici.

Dok sam se vozio prema Senju, pustio me adrenalin i počeo hvatati užasan umor. Nevjerojatno je to kako se tijelo prilagodi na uvjete. Kad zna da mora dalje po gudurama Velebita, umora i zamora nema jer – nema izbora.

I tako, gledajući umorno kroz prozor, sjetio sam se Chrisa McCandlessa i filma 'Into The Wild'. Chris je bio američki avanturist koji je ostavio 'normalan' život jer se u njemu nije snašao i odlučio je živjeti u divljini. Soundtrack u filmu briljantno je otpjevao Eddie Vedder pa sam se sjetio stihova:

'There's a big, a big hard sun

Beating on the big people

In the big hard world.'

Ne savjetujem vam baš eskapizam koji je McCandlessa natjerao u vukojebinu u Aljasci, u kojoj je umro od gladi, ali preporučujem vam da se nekad malo odmorite od big hard worlda na ovaj način. Izađite iz zone komfora, udahnite svijet oko sebe.

Živimo u čudnim vremenima, koja se strašno brzo mijenjaju, iz dana u dan, a imam dojam da uopće na to nismo spremni. Tempo je sve brži, tehnologija rapidno napreduje i nekad nismo ni svjesni toga pod kakvim stresom živimo svaki dan. Ovisni smo o mobitelima, robujemo navikama, bojimo se nešto promijeniti, a stalno ganjamo nešto bolje i nešto više.

A stvarno nam ne treba puno. Nekad je dovoljan pogled s Panosa. Nekad zvijezde uz logorsku vatru. Nekad samo zvuk tišine u šumi. Otiđite sami, kao što sam ja. Bit će tu neki drugi Elvis, Kiki, Tomek i Vuneni, iako sam siguran da ćete sve njih sresti gore.

A bit ćete malo i sami sa sobom. Nije ni to loše…