Amerikanac je kao 22-godišnjak kupio motocikl koji će desetljećima kasnije postati jedan od najpoželjnijih Ducatija u povijesti. Nije mogao znati koliko će jednoga dana vrijediti, ali čak i da jest, teško je vjerovati da bi išta napravio drukčije.

Vozio ga je na posao. Putovao njime. Kampirao. Jurio zavojitim kalifornijskim cestama. Čak se i utrkivao.

Rezultat je gotovo nevjerojatan - njegov Ducati 750 Super Sport iz 1974. prešao je više od 100.000 milja, odnosno više od 160.000 kilometara.

Riječ je o motociklu koji bi mnogi današnji kolekcionari najradije zaključali u klimatiziranu garažu i više nikada ne izveli na cestu.

Hale je napravio upravo suprotno.

Imao je 22 godine i morao ga je imati

Sve je počelo 1975. godine.

Hale je tada imao 22 godine i živio u kalifornijskom gradiću Selmi. Nakon nesreće njegov Norton Commando 850 Mark II više nije bio u najboljem stanju pa je tražio novi motocikl.

Jednog jutra ispred lokalnog Ducatijeva zastupnika ugledao je potpuno novi 750 Super Sport. Još važnije - čuo ga je.

Motocikl ga je toliko osvojio da ga je odlučio kupiti. Postojao je samo jedan problem - trgovac ga nije želio prodati.

Ducati je stajao u stražnjem dijelu radionice, a Hale je vikendima dolazio u trgovinu i mjesecima nagovarao vlasnika da se predomisli. Na kraju je uspio.

U travnju 1975. potpisao je kredit i za motocikl platio 3600 dolara, oko 400 dolara više od tadašnje maloprodajne cijene. Na brojaču je bilo samo 17 milja.

Hale tada nije kupio običan motocikl.

Ducati 750 Super Sport nastao je na temeljima stroja kojim je Paul Smart 1972. pobijedio na legendarnoj utrci Imola 200. Motocikl je projektirao Fabio Taglioni, jedan od najvažnijih Ducatijevih inženjera, a 750 SS bio je praktički cestovna verzija trkaćeg stroja.

Proizveden je samo 401 primjerak modela iz 1974. godine, a tek ih je 88 završilo u Sjedinjenim Državama.

Hale je dobio jedan od njih.

I počeo ga koristiti kao da je Honda za odlazak na posao.

Na posao, na putovanja - pa ravno na trkaću stazu

Upravo to ovaj Ducati odvaja od gotovo svih drugih preživjelih primjeraka.

Hale ga nije kupio kao investiciju.

Godinama mu je bio jedino prijevozno sredstvo. Dok je živio u San Leandru i radio u Berkeleyju, pet dana tjedno vozio ga je na posao - po kiši i suncu.

S njim je odlazio u Yosemite, Kings Canyon i Big Sur, putovao Kalifornijom, Nevadom i Oregonom te odlazio na motociklističke utrke.

Ali nije mu bilo dovoljno samo gledati druge kako se utrkuju.

Početkom 1980-ih svojim je 750 SS-om nastupao u utrkama Formula Twins i 750 Production. Vozio ga je na Laguna Seci i Sears Pointu.

Dakle isti motocikl koji ga je tijekom tjedna vozio na posao vikendom je završavao na trkaćoj stazi.

Kilometri su se gomilali takvom brzinom da je 1987. prvi brzinomjer prestao raditi nakon 71.000 kilometara. Kasnije je ugrađen drugi, a zbog razdoblja u kojima kilometraža nije bila bilježena točan ukupan broj više nije moguće utvrditi.

Hale je siguran u jedno - granicu od 100.000 milja, odnosno 160.934 kilometra, motocikl je odavno premašio.

Otvorili su motor nakon 160.000 km

Možda najimpresivniji dio priče otkriven je kada je Ducati početkom 2000-ih temeljito obnovljen.

Hale je tijekom godina vrlo pedantno održavao motocikl. Motorno ulje mijenjao je svakih 1000 milja, odnosno približno 1600 kilometara, podešavao ventile i većinu poslova radio sam.

Naravno, motocikl koji je prošao toliko kilometara nije ostao potpuno netaknut.

Tijekom života dobio je nekoliko kompleta klipnih prstenova, više puta mijenjane su vodilice ventila, a tijekom velike obnove zamijenjeni su pojedini ležajevi i dijelovi mjenjača. Mijenjani su i neki dijelovi kočnica, ovjesa i električnog sustava.

No jedno otkriće posebno je iznenadilo.

Nakon više od 100.000 milja intenzivne vožnje kompletna radilica i dalje je bila upotrebljiva.

Hale je pritom odolio iskušenju da tijekom obnove napravi velike zahvate kojima bi povećao snagu motora.

Razlog je bio jednostavan - nakon toliko godina počeo je previše cijeniti njegovu pouzdanost da bi dirao ono što funkcionira.

Danas ih kolekcionari gotovo skrivaju od svijeta

Vrijeme je u međuvremenu potpuno promijenilo način na koji se gleda na Ducati 750 SS.

Motocikl koji je Hale sedamdesetih kupio na kredit i potom njime svakodnevno odlazio na posao postao je jedan od svetih gralova među kolekcionarima Ducatija.

Već 2015. Hale je govorio da je originalni 750 SS na aukciji u Las Vegasu prodan za više od 100.000 dolara.

Većina preživjelih primjeraka danas živi životom potpuno suprotnim od njegova Ducatija. Pažljivo se čuvaju u privatnim kolekcijama i muzejima, a njihova originalnost i mala kilometraža mogu snažno utjecati na vrijednost.

Haleov primjerak nije imao takav život. I upravo je zbog toga možda još zanimljiviji.

Jedan je vlasnik s njim proveo desetljeća. Vozio ga je na posao i godišnje odmore, kroz kišu i sunce, po planinama i autocestama. Utrkivao se s njim, sam ga održavao i ponovno sastavljao. Do 2015. još ga je redovito vozio.

Tek 2021. odlučio se rastati od motocikla koji je bio uz njega praktički cijeli odrasli život.

Njegov 750 SS tada je imao dokumentiranu povijest gotovo pola stoljeća kod istog vlasnika i više od 160.000 kilometara iza sebe.

Danas bi mnogi vlasnik ovakvog Ducatija dobro razmislio prije nego što bi ga izveo na kišu.

Keith Hale nikada nije razmišljao na taj način.

Za njega najbolji način da uživa u jednom od najposebnijih motocikala ikada napravljenih nije bio gledati ga u garaži.

Bio je - voziti ga.

I zato njegov Ducati možda nije proveo život kakav bi mu danas poželio kolekcionar.

Ali teško je zamisliti da je mogao imati bolji.