Izjava Željke Markić, da bi radije ostavila djecu 'u dobro organiziranom domu koji vode ljudi ispunjeni ljubavlju i nastoje im nadoknaditi obitelj do onog trenutka kad će ih se dati muškarcu i ženi koji ih žele posvojiti, nego ih davala homoseksualnom paru', uzburkala je hrvatsku javnost, a nas potaknula na istraživanje.

Premda u Hrvatskoj imamo 22 ustanove za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, od čega su 14 ustanova kojima je osnivač RH, dva SOS Dječja sela Leklenik i Ladimirevci, šest vjerskih zajednica i udruga koje skrbe o djeci izvan vlastite obitelji i tri obiteljska doma, kapaciteti su uglavnom popunjeni, unatoč tome što je, kako reče pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić, u Hrvatskoj upravo u tijeku proces deinstitucionalizacije skrbi o djeci.

'Osnovni je cilj toga procesa smanjiti smještanje djece u institucije te povećati mogućnosti za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi u drugim oblicima skrbi, na primjer, kod udomitelja, kako bi djeca rasla i razvijala se u obiteljskoj sredini i kako bi se izbjegle moguće negativne posljedice institucionalizacije.

No unatoč nastojanjima stručnjaka i udruga civilnog društva na popularizaciji udomiteljstva, i dalje u nas nema dovoljno udomiteljskih obitelji. Nadamo se da će donošenje novog Zakona o udomiteljstvu, koji se očekuje u prvom kvartalu 2014., dovesti do promjena koje bi mogle potaknuti veću zainteresiranost ljudi za ovu humanu djelatnost, a i za njezino što kvalitetnije obavljanje, uz odgovarajuću stručnu podršku i educiranje ljudi koji se njome bave', napominje pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić.

U Domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, prema podacima Ureda pravobraniteljice za djecu, krajem prošle godine bilo je smješteno 1.046 djece i mladih, od čega se 80,78 posto djece nalazilo na stalnom smještaju, koji traje u prosjeku više od tri godine. Od tog je broja čak 219 djece mlađe od sedam godina. Temeljem Zakona o socijalnoj skrbi tijekom 2012. u Dom je smješteno 284 odnosno 73,8 posto djece i mladih, a te se odluke o smještaju neredovito preispituju pa, zbog raznih razloga, u ustanovama i udomiteljskim obiteljima borave i djeca koja imaju ispunjene sve zakonske pretpostavke za posvojenje. Udomiteljska skrb i dalje je neravnomjerno zastupljena u Hrvatskoj, a gotovo uopće ne postoji u Dubrovačko-neretvanskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj županiji.

2.500 djece svjedočilo nasilju

No iako želimo da djeca odrastaju u zdravim i sretnim obiteljima, bez obzira na spol bračnih partnera, u mnogim slučajevima nije tako. Pijani maloljetnici u noćnim izlascima, zlostavljana i zanemarivana djeca u obiteljima, nasilje među vršnjacima u školskim klupama, ali i prema učiteljima, i još mnogi primjeri seksualnog nasilja nad djecom, nisu tek statistike i naslovi iz crnih kronika.

Kako upozorava ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, u Hrvatskoj još uvijek imamo puno faktora rizika koji vode k zanemarivanju djece i obiteljskom nasilju, kao što su financijski problemi u kojima se gubitkom zaposlenja nađu obitelji ili pak zbog financijske situacije roditelji rade po nekoliko poslova, a često je prisutan rizik alkoholizam roditelja, kao i dostupnost oružja.

'Nemamo dovoljno stručnjaka, psihologa, koji će već u vrtićkoj dobi prepoznati rizične obitelji i rizičnu djecu kako bi spriječili da rizična djeca u adolescentnoj dobi postanu nasilna. Naime, dijete koje je agresivno u vrtićkoj dobi ima dva do pet puta veći rizik da bude agresivno u adolescentnoj. Djeca koja su zlostavljana u vlastitoj obitelji, kao i djeca koja su svjedoci nasilja u obitelji, češće su u riziku da budu ili počinitelji ili ponovno žrtve nasilja', kazala je ravnateljica Poliklinike, institucije čiji je rad Vijeće Europe predstavilo kao primjer dobre prakse drugim europskim zemljama. Naime, u deset godina rada kroz Polikliniku je prošlo 2.500 djece koja su svjedočila nasilju i tisuću djece koja su seksualno zlostavljana te je veliko pitanje što bi bilo s tom djecom da im nije pružena pomoć kroz ovu zagrebačku instituciju.

'Struka je u posljednjih 10 do 15 godina napravila dosta u smjeru prepoznavanja djece koja su izložena nasilju, znamo i uzroke, no još uvijek nije dovoljno napravljeno u području intervencije i ranog prepoznavanja pa, iako institucije danas puno bolje surađuju, na državi je da pokrene inicijative za ranu prevenciju i intervenciju', upozorava prof. dr. sc. Buljan Flander. Dodaje da su djeca danas, uz već poznate oblike nasilja, izložena i jednoj novoj pojavi vršnjačkog nasilja - putem interneta i mobilnih uređaja.

'Tijekom 2012. primili smo 295 prijava nasilnog i zanemarujućeg ponašanja prema djeci, kao i nasilja kojem su djeca svjedočila, što je osam posto više nego u 2011. Od toga su se 232 prijave odnosile na nasilje, a 63 na zanemarivanje skrbi o djeci.

Od 232 prijave zbog nasilja nad djecom, 108 se odnosilo na nasilje u obitelji, 68 na nasilje u odgojno-obrazovnim ustanovama, a pet na nasilje u drugim ustanovama. Preostala 51 prijava odnosila se na nasilje na drugim mjestima te nasilje putem interneta i mobitela. Prema prijavama, 521 dijete bilo je izloženo nekom obliku nasilja. U odnosu na prethodno razdoblje povećan je broj prijava nasilja u obitelji i odgojno-obrazovnim institucijama, a broj prijava nasilja u domovima i ostalim institucijama smanjio se', stoji u izvješću Ureda pravobraniteljice za djecu. Mila Jelavić objašnjava da se njihovu Uredu prijavljuju samo oni slučajevi u kojima institucije nisu poduzele sve što su bile dužne učiniti za zaštitu djeteta, a ne svi slučajevi nasilja.

Policijska statistika, primjerice pokazuje da je u prošloj godini u Hrvatskoj prijavljeno 2.562 kaznena djela na štetu djece, među kojima je 622 slučaja nasilničkog ponašanja u obitelji, 197 slučajeva tjelesnog ozljeđivanja, 339 slučajeva spolnog iskorištavanja i zlostavljanja.

Batine i dalje 'odgojna metoda'

'Također iz prijava te osobnih i telefonskih kontakata o povredama prava djece uočavamo da je tjelesno kažnjavanje djece i dalje prisutno u društvu kao 'metoda odgoja'. U međunarodnom Epidemiološkom istraživanju zlostavljanja i zanemarivanje djece (BECAN), čiji je cilj bio procijeniti izloženost nasilju djece u dobi od 11 do 16 godina u obitelji i među vršnjacima, u kojem je sudjelovalo 3.644 učenika 5. i 7. razreda osnovne škole i 2. razreda srednje škole te 2.808 njihovih roditelja, utvrđeno je da je 41 posto djece doživjelo neki oblik tjelesnog kažnjavanja', navodi pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić.