Najavljen je deseti zagrebački Pride, a onda je pažnju javnosti privukla najava kako će se prvi puta Povorka ponosa LGBTIQ osoba održati i u Splitu. Mjesecima e javnost pitala kako će proći prosvjedni marš gejeva i lezbijki u konzervativnom Splitu, a odgovor kojem se moglo svjedočiti prošle subote šokirao je mnoge.

Iz užasavajućeg homofobnog divljanja u Splitu došla je barem jedna pozitivna stvar, a to je veliki izraz građanske solidarnosti s LGBT zajednicom. Mnogi hrvatski građani, obični ljudi ili javne osobe, ovih dana su izrazili svoju osudu homofobije te najavili da će ravnopravnost svojih gej prijatelja, susjeda, kolega podržati i dolaskom na Zagreb Pride, koji je zakazan za 18. lipnja u 14 sati, kada će se na Trgu žrtava fašizma okupiti, najavljuju organizatori, najviše ljudi za najveću Povorku ponosa.

Razgovarali smo s desetak ljudi koji će ove subote marširati u zagrebačkoj Povorci ponosa. Neki će to napraviti prvi puta, a neki su već stari prajdaši koji se pojavljuju godinama. Neki su gej, a neki nisu, neki rade, a neki studiraju. Riječ je o običnim građanima Republike Hrvatske koji se bore za ljubav i ravnopravnost sebe i bližnjeg svog. Zamolili smo ih da nam otkriju svoje razloge dolaska, a one koji su na Prideu bili i prije, upitali smo da se prisjete kako im je bilo prvi put.

Na ta pitanja odgovarali su student Filozofskog Marco Farina, feministkinja Barbara Matejčić, programer Josip Bakić, tattoo umjetnica Ivona Štefan, vlasnik informatičke tvrtke Stjepan Pavlek, studenti PMF-a Marko Juričić i Zoran Marinković, studentica prava i pjevačica Dora Benc, inžinjer Valentin Cerovečki, diplomirana novinarka Martina Budimir i instruktorica joge Gordana Tihomirović.

Zašto dolazite ove subote na Zagreb Pride?

Ivona Štefan

Smatram da je Pride potreban, jer bez obzira što se održava samo jednom u godini, ukazuje na postojanje LGBTIQ (lezbijskih, gej, biseksualnih, transrodnih, interseksualnih i queer) osoba u društvu te opasnosti i nelagode s kojima se susrećemo svaki dan. Iako smo sastavni dio društva, to isto društvo nas stavlja kao manjinu na svoje krajnje margine i nameće heteronormativnost kao nešto jedino i isključivo normalno. Pride to i na taj jedan dan u godini, mijenja! Tako će biti i ove subote. Kada me pitaju zašto idem na Pride, ne smatraš li to provokacijom, zanima me koga može provocirati kolona šarenih nasmijanih ljudi, baloni i dobar koncert na kraju povorke? Mi samo pozivamo na ljubav i ne tražimo ništa više, osim pravo da živimo kako bi svaka osoba u 21. stoljeću, bez obzira na spol, nacionalnost, rasu, vjeru, seksualnost trebala živjeti - slobodno! Pride je potreban, izađimo na ulice i ako ne osiguramo ''odmah'' sebi sva prava koja zaslužujemo, olakšajmo život barem generacijama koje dolaze iza nas, jer - budućnost je naša!

Stjepan Pavlek

Zašto dolazim na Pride? Pa tko bi propustio priliku da jednom šetnjom promijeni svijet!

Puno je važnih razloga zbog kojih idem na Pride: zato što je heteronormativnost opresivna prema svima – djeci, ženama, muškarcima - jer im nameće uloge i okvire bilo im udobno u njima ili ne, zato što želim da se različitosti iskazuju bez straha i da budu prihvaćene, a ne samo eventualno tolerirane, zato što svako održavanje Pridea smanjuje razinu netrpeljivosti i ignorancije, zato što je Pride neophodan test hrvatskog društva, zato što mi je najprirodnija stvar na svijetu da se ljudi vole u svim kombinacijama i nikada neću shvatiti što to točno drugima u tome smeta, zato što se osjećam dobro u toj povorci… A nakon splitskog Pridea, na ovaj zagrebački idem i s dodatnim motivom: opredjeljujući se time za prajdovsku Hrvatsku, a kontra mentaliteta razjarenih muškarčina s uzdignutom desnicom.

Dora Benc

Mislim da je važno da što više ljudi prisustvuje Prideu, bez obzira na svoju orijentaciju, pa čak i bez obzira na svoj stav o tome bi li se ili se ne bi gej parade trebale održavati. Ono sto se prošlog vikenda dogodilo u Splitu nije bio izraz mržnje prema Prideu, nego mržnje prema ljudima, prema svojim bližnjima koji su od vas drugačiji, ali i prema samima sebi. Mislim da je za sve nas došlo vrijeme da odaberemo na kojoj ćemo strani biti, jer strane postoje. Loša je neutralnost poput one naše premijerke, koja 'osuđuje nasilje', ali izbjegava prepoznati da se radi o konstantnom nasilju jedne strane prema drugoj. I to je u Splitu kulminiralo pa se morala oglasiti, nažalost ne da postojeću užasnu situaciju ne mijenja, već je ohrabruje.

Mogla bih sada nabacati milijun i jednu floskulu zašto je Pride bitan i zašto uporno dolazim na Pride i najradije bih rekla sve one već prožvakane naučene fraze koje sam stekla tijekom ovih par godina intenzivnog bavljenja aktivizmom. Ali reći ću samo jednu stvar - dolazim na Prideove jer volim osjećaj sudjelovanja u nečem snažnom, velikom, pozitivnom, nečem što mijenja svijest i svijet na bolje.

Marko Juričić

Ne zanima me toliko aktivizam, nego me zanima taj osjećaj slobode, koji strejt parovi imaju svaki dan. Taj osjećaj je njima toliko poznat da im se čini banalan, a meni je to luksuz koji si mogu priuštiti samo za vrijeme Zagreb Pridea - hodati zajedno s dečkom, u Povorci ponosa, držeći se za ruke.

Marco Farina

Nakon četiri Pridea, sve sam uvjereniji u važnost povorke ponosa u životu svakog pedera ili lezbijke kojem je barem donekle stalo do sebe i do ostatke LGBTIQ populacije. Nema smisla nabrajati silne razloge zbog kojih je tome tako, osim simboličkog značaja za nas i za 'obične građane' Zagreba i Hrvatske ili divnog osjećaja zajedništva tijekom marša ulicama našeg grada, mislim da je najvažnije naglasiti to da se Prideom jednom godišnje u centar javnog diskursa postavlja tema položaja i prava naše zajednice te se potiču refleksije i rasprave o bitnim temama poput nasilja, diskriminacije, borbe za ravnopravnost.

Martina Budimir

Dosad nikada nisam bila na Prideu, ali zbog ovih fašističkih ispada u Splitu odlučila sam podržati gay zajednicu jer mi je strašno da se nešto takvo događa u mojoj zemlji.

Približava se deseta zagrebačka Povorka ponosa, moja četvrta. Prvi put potpuno sam oslobođen straha i tjeskobe, a ispunjen osjećajem ponosa i slobode. Kako se možeš osjećati ponosno zbog nečega što ti je urođeno, na što nemaš utjecaja? – pitaju se mnogi. Odgovor je sasvim banalan. Ne čini me fakt homoseksualnosti ponosnim nego me ponosnim čini kako se nosim sa svojim pederlukom. Svaka homoseksualna osoba ima pred sobom izbor. Biti poniženi homoseksualac u svoja četiri zida svodeći svoju seksualnost, tu bitnu ljudsku karakteristiku, samo na seks ili biti ponosan peder koristeći seksualnost kao važnu odrednicu vlastitog identiteta kao reakciju na sadašnji opresivni društveni trenutak. Rosa Parks je na zadnjem sjedalu autobusa, tamo gdje ju je u svoja četiri zida smjestila rasistička bijela većina, bila ponižena crnkinja, odlukom da sjedne na prednje sjedalo postala je ponosna i oslobođena pripadnica društva.

Valent Cerovečki

Smeta me iživljavanje jačih nad slabijima i drugačijima. Želim dati svoju potporu borbi za prava istospolnih zajednica, a i srednji prst homofobnim budalama u facu nije na odmet.

Josip Bakić

Pratim Zagreb Pride od 2002. godine, dok sam još bio duboko sakriven u svom ormaru i dobro se sjećam kako je nakon te prve povorke tema seksualnog identiteta odjednom iz tabua prešla, makar na kratko, u glavnu temu razgovora na svim razinama, od kafića do državnog vrha. Sramim se priznati da sam bio čak iznenađen pozitivnim reakcijama mnogih ljudi. I znao sam onda da Pride moram podržavati bez ikakve zadrške, jer vjerujem da će kroz ostvarivanje prava na javnost LGBT osoba sve više ljudi pronaći snagu u zajedništvu, i hrabrosti da se 'outaju' svojim prijateljima i rodbini i time izravno doprinesu promjeni svijesti koja u našem društvu, nažalost, još vlada o toj temi. Ponosan sam što mogu i ove subote dati svoj doprinos toj promjeni!

Prisjetite se kako vam je bilo prvi put na Povorci ponosa?

Prvog Pridea sjećam se kao da je bio jučer. Sjećam se osjećaja koji su se miješali. Strah, uzbuđenje, nedodirljivost, hrabrost, ponos. Sve u jednom. Već pri samom okupljanju prije povorke, nestao je strah i nastupili su samo hrabrost, ponos i onaj isti osjećaj nedodirljivosti, koji je svaki ružni komentar neprijateljskog dijela okoline činio jačim. Čim sam postala svjesna svoje seksualnosti i stanja svojih prava u državi u kojoj živim, nije nikad bilo upitno da li trebam prisustvovati Prideu i tako pokazati da sam 'tu' i da sam samo jedna normalna osoba koja zaslužuje osnovno ljudsko pravo – na ljubav. Pravo biti voljena, pravo na ljubav, a da ista nije ugrožena, samo zato što ne pripada stereotipima i normativima koje nameće društvo u kojem sam se rodila i živim.

Josip Bakić

Prvi pride na koji sam otišao bio je onaj u Ljubljani, 2008. godine. S par prijatelja i s ljudima koje sam upoznao kroz razne aktivnosti koje je te godine organizirao Zagreb Pride, otputovao sam vlakom u Sloveniju i na Prešerenovom trgu, prvi put u svom životu, stao na jednu javnu, otvorenu površinu kao ponosni peder! No ljubljanski pride drukčiji je od našeg, to je bilo očito već na prvi pogled. Morali smo se dobro osvrnuti oko sebe ne bi li ugledali nekog policajca zaduženog da čuva trg, a slično je bilo i u povorci. Dva tjedna kasnije, na zagrebačkom prideu, puno drukčija slika - već približavajući se Trgu Maršala Tita mogli ste lako uočiti desetak parkiranih 'marica' i specijalnu policiju, tzv. 'kornjače', na svakom uglu. Ta povećana policijska prisutnost i mnogo veća napetost u zraku cijelo su iskustvo činili još snažnijim, većim doživljajem. Meni je taj moj prvi zagrebački pride zato i bio puno važniji, bio je moj istinski prvi pride, jer osim što je to grad u kojem živim svoj život, tu je taj kordon gusto zbijenih specijalaca oko nas bio nedvojbeni znak da je ovdje povorka važnija i potrebnija. Osjećaj zajedništva s ljudima koji su bili u povorci sa mnom, uzbuđenje, ponos, pa i strah, sve se to miješalo u jedno iskustvo koje se s malo čime moglo mjeriti. Nikad nisam za sebe smatrao da sam bolestan ili nemoralan zato što sam gay, ali taj dan u toj povorci sam se prvi put osjećao slobodan pritiska tih etiketa, tek tada sam prvi put istinski ustao protiv njih. Jer politička izjava unutar neka svoja četiri zida je oksimoron.

Marco Farina

Iako je sve bilo spremno već 2007. – od 'outanja' doma i shvaćanja važnosti podržavanja pridea sudjelovanjem, do prisutnosti u Zagrebu – moj se prajdovski debi dogodio tek 2008. godine. Unatoč nervozi i neopisivom uzbuđenju, sve je prošlo u najboljem redu: povorka je bila iznenađujuće mirna, prolaznici također. Pokušavam se sjetiti nekog izgreda ili već uobičajenih neustrašivih branitelja obitelji s pjenom na ustima, ali mi apsolutno ništa ne pada na pamet. Rekao bih da je sve u svemu moj prvi Pride bio gotovo monoton. Iako me to donekle razočaralo, s današnje perspektive smatram pozitivnim i taj aspekt jer mi je kasnije (pogotovo povodom prošlogodišnjeg potpuno nabrijavajućeg iskustva) to dopustilo da uživam u većim i dinamičnijim povorkama.

Prošli pride bio je moj prvi, a sudjelovao sam najviše iz znatiželje. Kratko prije toga sam se 'outao' ljudima oko sebe i malo toga sam znao o 'gay svijetu' u Zagrebu. Trebalo mi je dosta hrabrosti da se odlučim za odlazak.
Sjećam se da je, dok je povorka kretala s Trga žrtava fašizma, padala lagana kišica. Moj dečko Dino i ja smo se držali za ruke, oboje jako uzbuđeni i pomalo uplašeni zbog ustaša koji su nas čekali na Trgu bana Jelačića. Marširali smo ulicama, mahali zastavicama, grlili se i bacali karanfile na homofobe. U jednom trenutku sam čak uspio zaboraviti policiju koja nas je čuvala. Bili smo samo dečko, ja i naše ruke. Bez homofoba, bez straha da će nam poletjeti boca u glavu, bez ruke u džepu stegnute oko pepper spreja.

Barbara Matejčić

Prvi pride u kojem sam sudjelovala je bio onaj 2007. u Zagrebu. Te su se godine braniteljske, obiteljske, vjerske i razne druge udruge bunile zbog – citiram – 'javne promocije izopačenosti u glavnom gradu Hrvatske'. Spriječeno je bacanje molotovljevog koktela na povorku, ali je nakon Pridea napadnuto tridesetak sudionika. Tadašnji premijer Sanader ni tada ni kasnije nije osudio nasilje prema prajdovcima. Kasnije je napadač molotovljevim koktelom bio prvi osuđenik zbog zločina iz mržnje prema LGBT osobama i proveo je 14 mjeseci u zatvoru, nasilje na Zagreb Prideu se smanjilo, a ovih su dana premijerka i predsjednik osudili erupciju mržnje u Splitu. Dakle, svijet oko nas se mijenja, a da bismo ubrzali promjene, pozivam se na slogan s tog mog prvog ponosnog marša: 'Svi na Pride! Sve na Pride!'

Dora Benc

Prvi sam, i jedini dosad, put bila na zagrebačkom Prideu 2008. godine, ohrabrena njegovim sloganom 'Imaš hrabrosti!'. Sljedećih godina nisam dolazila jer sam bila izvan Zagreba. Bila sam, igrom slučaja, i na Gay Prideu u Detroitu. Ipak, najbolje je bilo na New York City Prideu 2009. godine, na pedesetu obljetnicu gej pobune u Stonewallu, što je za mene, a vjerujem i sve prisutne, bilo jedno nezaboravno iskustvo.

Zoran Marinković

Nije lagano boriti se protiv mržnjom i neprihvaćanjem ispunjene društvene svijesti, ali još je teže biti ponižen čovjek pregaženog dostojanstva. Ta borba će biti dugotrajna i iscrpljujuća no nikada ne smijemo posustati i predati se. Društvo se teško mijenja, razbiti taj nakaradni heteropatrijarhalni poredak nije lagano, mnogi će ostati zatvoreni u tom potpuno pogrešnom stanju svijesti. Na svakome od nas je dužnost da radimo na tome da se društvo mijenja, da utječemo na roditelje, rodbinu, prijatelje i neprijatelje. Formula je sasvim jednostavna, što nas više radi na tome to ćemo prije izboriti svoje mjesto u društvu. Društvu koje će zbog toga biti bolje i sretnije bez ljudi koji se plaše, skrivaju ili mrze. Dan kada će svaki peder, lezba i trandža potpuno slobodno, jednakopravno i neprimjetno šetati zagrljeni ulicama , pričati o svojim ljubavnim dogodovštinama svima koje to zanima bez izostavljanja i laži, dan kada će svaki čovjek to prihvaćati kao nešto potpuno uobičajeno i normalno je dan kada ćemo moći reći da smo izborili pobjedu. A što ćemo činiti do tada? Za početak doći u subotu na Pride, naravno.

Stjepan Pavlek

Splitski Pride bio je deseti Pride u Hrvatskoj koji sam pohodio. U meni je pobudio sjećanja na prvi Pride, naime, bio mu je identičan. Povorka okružena fašistima koji pritišću policijske barikade, nepojmljiva količina mržnje, prijetnji i vrijeđanja, bacanje stvari, suzavca, fizičko nasilje... – ma do u detalja replika prvog zagrebačkog Pridea. Kada sam se spremao za Split, razmišljao sam o tome kako se postaviti i predstaviti znatiželjnim ljudima koji će doći vidjeti pedere, prvi put u njihovom gradu. Neki PR agent u mojoj glavi mi nije dao mira i neprestano je ponavljao: 'Smješkaj se!' Kao oni političari što se uvijek smješkaju pred gomilom, ma što im gomila dobacivala. Tako se to valjda radi. Tako sam se i ja smješkao: od Đardina, kroz uličice Staroga Grada do Marmontove, pa do Rive.

A kada sam stigao na Rivu? Ne, smiješak nije silazio s lica! I to više nije bio PR-smiješak, zamijenio ga je onaj iskreni. Katolici iz prvih redova mi glasno objašnjavaju gdje će me sve rezati nožem, a ja im se smješkam blaženo kao najveći vjerski fanatik. Kada sam kročio na tu Rivu i prepoznao scenu od prije 10 godina u Zagrebu, odjednom mi je sinulo: 'Hej, pa tu smo već bili! Znamo kako ovo ide dalje!' Sljedeće godine bit će vas upola manje, one iza više nitko na vas neće obraćati pažnju i niti par godina od danas: vesela povorka neometano će prolaziti Splitom te njegovim građanima iz redova seksualnih manjina ulijevati hrabrost, samopouzdanje i nadu u bolje sutra.

Da, taj prvi zagrebački pride bio je isti kao ovaj prvi splitski. Ali reakcije nisu bile niti približno iste. Danas su mediji puni izjava uglednika koji se zgražaju nad primitivizmom, tada su bili puni izjava uglednika zgroženih 'promocijom nemorala'. Ta razlika u tretmanu istih događaja govori nam koliko ova današnja Hrvatska nije ista kao ona od prije deset godina. Koliko se društvo promijenilo.