Iako u Europskom parlamentu ima više od 500 zastupnika, šira javnost zna tek za nekolicinu njih, a jedna od tih političkih zvijezda je nesumnjivo i Daniel Cohn-Bendit. Rođen 1945. u Francuskoj, Cohn-Bendit je svjetski slavan postao 1968. godine, kao jedan od vođa velike studentske pobune u Parizu. Tada je nosio nadimak Dany la Rouge iliti Crveni Dany, a nakon pobune je deportiran iz Francuske te mu je na neko vrijeme bio i službeno zabranjen ulazak u tu zemlju. Sedamdesete godine je Cohn-Bendit proveo u Frankfurtu, kao dio alternativne ljevičarske scene, na kojoj je upoznao i budućeg njemačkog vicekancelara i ministra vanjskih poslova Joschku Fischera, s kojim je i danas prijatelj.

Fischer i Cohn-Bendit su osamdesetih među osnivačima Zelenih u Njemačkoj, stranke koja je izrasla iz antiratnog i antinuklearnog pokreta, koja je tijekom desetljeća uspjela nametnuti kao politički relevantne mnoge teme na koje se prethodno uopće nije obraćala pažnja. Cohn-Bendit je zastupnik u Europskom parlamentu prvi puta postao 1994, a od tada je više puta biran u ovo predstavničko tijelo EU-a te je jedan od njegovih najmoćnijih članova. Ubraja ga se u tzv. krilo realista (Realo-Fluegel) unutar Zelenih, što je i pomalo ironično za jednog bivšeg studentskog radikala.

Daniel Cohn-Bendit je nedavno objavio knjigu s bivšim belgijskim premijerom Guyem Verhofstadtom, pod naslovom 'Za Europu', u kojoj plediraju za još veću integraciju kontinenta kao odgovor na aktualnu krizu. Aktualno stanje u Europi prilično zabrinjava velikog europejca Cohn-Bendita, ali smo ga prvo ipak pitali planiraju li Zeleni doista ući u koaliciju s demokršćanima Angele Merkel nakon sljedećih izbora u Njemačkoj, o čemu se ovih dana raspravlja u njemačkim medijima.

Prominentni članovi CDU-a iz njemačkih velegrada sve glasnije zahtijevaju približavanje svoje stranke Zelenima, a čini se da ni neki među vama nisu protiv takve kombinacije. I vi ste javno istupili na tu temu, pa me zanima što se dogodilo da su bivši urbani revolucionari danas spremni koalirati s konzervativnim CDU-om, koji dijelom gaji i provincijalne vrijednosti. Tko i što se tu promijenilo?

Prvi izbor njemačkih Zelenih za koaliciju na nacionalnoj razini su socijaldemokrati (SPD), s kojima imamo najviše zajedničkog. Zeleni će, naravno, imati svoju neovisnu kampanju i razviti vlastiti program za sljedeće izbore. Pitanje koalicije će se pojaviti tek nakon što budu prebrojani glasovi, i to ako ne bude jasne parlamentarne većine. Sve će ovisiti i o tome je li CDU spreman – kao i ostale stranke – pozabaviti se konkretnim temama te promijeniti svoje pozicije prema federalizmu u Europi, minimalnoj plaći, imigraciji i obrazovanju.

Zeleni su u Njemačkoj započeli kao prilično kaotična stranka, ali su u tri desetljeća zauzeli čvrstu poziciju na političkoj sceni. Što je, po vašem mišljenju, razlog velikog uspjeha Zelenih, ali i što se tijekom vremena izgubilo? Jesu li danas Zeleni jedna uredna, građanska stranka?

Razloge političkog uspjeha Zelenih u Njemačkoj zapravo nije teško objasniti. Zeleni su na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou dokazali da se znaju nositi s važnim izazovima, poput napuštanja korištenja nuklearne energije, razvoja transportne mreže, brige o djeci itd. Sve to pokazuje koliko su Zeleni uspješni, a to su pokazali i nedavni izbori u pokrajini Baden-Wuertemberg, koja je dobila prvog premijera iz stranke Zelenih.

Koja je onda tajna uspjeha Zelenih u velikim gradovima? Nedavno je vaš stranački kolega Fritz Kuhn izabran za gradonačelnika Stuttgarta...

Zeleni predstavljaju i određeni način života, koji je prožet ekološkom svijesti, a u kombinaciji s konkretnim prijedlozima koji poboljšavaju život građana. Ideje i politički program Zelenih odgovaraju aspiracijama mlade, dinamične urbane populacije koja naseljava velegrade.

Dosta ste vremena zastupnik u Europskom parlamentu. Želite li više moći za tu instituciju, odnosno i veće uključivanje široke javnosti u odlučivanje o politikama EU-a?

Nije stvar u tome da Europski parlament ima više moći. Mene zanima uspostavljanje prave demokratske institucionalne arhitekture unutar EU-a, odnosno mogućnost da Europski parlament ima kontrolu nad izvršnom vlašću, što je pak Europska komisija. Na taj način funkcioniraju svi parlamenti svijeta, pa zašto ne bi i u EU?

U knjizi koju ste napisali s Guyem Verhofstadtom kažete da je rješenje aktualne krize više integracije. Jeste li vi za Sjedinjene Europske Države?

Budućnost Europe će biti postnacionalna ili Europe neće biti. Ne vidim drugu alternativu. Moramo ići u pravcu federalne unije ili ćemo – ponovno! – pasti u pogrešne putove nacionalizama. Nalazimo se ne samo u vremenu ekonomske i socijalne krize, nego i klimatske, a rješenja za te stvari je moguće pronaći i provesti samo na europskom nivou. Potrebno je inaugurirati novu ekonomiju koja će biti održiva.

Postoji mnogo frustracija zbog načina na koji se kancelarka Angela Merkel bavi krizom eura. Njeni kritičari kažu da se sve radi prekasno i premalo, zbog čega kriza eurozone traje više od dvije godine. Što vi mislite?

Način na koji članice EU-a upravljaju krizom, a među njima i istaknuta Njemačka, bio je katastrofa. Idemo od jednog briselskog summita do drugog, na kojima se donose samo mjere predložene od strane članica kako bi se kupilo još vremena. U pitanju je jako sitničav pristup rješavanju krize.

Najnoviji ekonomski podaci govore da je većina Europe u recesiji. Kako ocjenjujete mjere štednje i bolnih rezova koje se nameću svima?

Politika štednje koja trenutno vlada u Europi uništava našu ekonomiju, posebice u slučaju Grčke, Španjolske, Italije i Portugala, te ne nudi nikakvu perspektivu građanima Europe. Budžetski rezovi, smanjivanje plaća i mirovina, visoka stopa nezaposlenosti i ostalo pokazuju kakva je to politika. Europska unija trenutno radi na uspostavljanju budžeta za sljedećih par godina, kojeg neke članice žele smanjiti, To bi bio strašno pogrešan signal. Izazov je u sljedećem: države-članice treba uvjeriti kako je europski budžet potreban za razvoj projekata preko Fondova kohezije i sličnih, čime bi se ublažavala cikličnost ekonomije.

U trenutačnoj krizi ekstremisti politički profitiraju, pa je u Grčkoj treća stranka po snazi neonacistička Zlatna zora. Plaši li vas da bi 2020-e godine mogle biti kao 1920-e?

Postoji realna opasnost da tako i bude, to je istina.

Hrvatska je mala zemlja, koja bi unutar EU-a mogla izgubiti svoj glas. Trenutno se čini kako u EU-u o svemu odlučuje Njemačka. Kakva bi trebala biti pozicija manjih zemalja?

U esenciji federalističkog koncepta jest organizirati balans moći na pravi način, pa tako i odnose između 'malih' i 'velikih' članica Europske unije.

Neki demokršćani iz Njemačke su nedavno izjavili da Hrvatsku ne bi trebalo primiti u EU. Koji je vaš stav o tome te kakva atmosfera vlada unutar Unije oko konačnog primanja Hrvatske sljedeće ljeto?

Zeleni su podržali ulazak Hrvatske u EU, ali smo i od hrvatske Vlade zatražili da nastavi proces reformi u kojem se nalazi, naročito u području pravosuđa i temeljnih prava. Zadatak EU je provesti monitoring postignutog napretka Hrvatske. Treba naglasiti da će ulazak Hrvatske u EU ojačati snage modernizacije i u susjednim državama te doprinijeti stabilnosti cijele regije.

Je li dugoročni plan da sve države nastale iz Jugoslavije postanu članice EU-a?

Nastavak procesa proširenja na ostatak Zapadnog Balkana je u interesu svih, i Europske unije i država koje su kandidati za ulazak. No sve to ponajviše ovisi o procesu reformi koji je potreban da se ispune kriteriji za ulazak, naročito kad je u pitanju Srbija.

Imate li još političkih ambicija? Je li vrijeme za mirovinu?

Moja politička budućnost ne postoji. Na francuskom se to kaže: 'La messe est dite.'