Oni tvrde da Moskva nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine nikad nije prošla propisani postupak pristupanja UN-u, što bi navodno trebao biti glavni argument za to da joj se oduzme jedno od najvažnijih uporišta njezina međunarodnog utjecaja.

Časopis Foreign Policy piše da se u skupini okupljenoj oko spomenute zaklade nalazi i bivši ukrajinski veleposlanik pri UN-u Volodimir Jelčenko, a on preuzimanje sovjetskog mjesta u UN-u naziva 'najvećom prijevarom stoljeća'. Inicijatori žele da se pitanje ruskog statusa na dnevnom redu Opće skupštine nađe već 2027. godine.

Sporna je, po njima, procedura kojom je Rusija nakon nestanka SSSR-a nastavila njegovo članstvo: tadašnji predsjednik Boris Jeljcin u prosincu 1991. godine pismom je obavijestio UN da Ruska Federacija preuzima sovjetsko mjesto, uključujući prava i obveze u Vijeću sigurnosti. Taj potez nije osporen, niti je proveden novi postupak primanja u članstvo, a Rusija je zadržala položaj jedne od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti.

Po ukrajinskom tumačenju, Rusiju je 1991. godine trebalo tretirati kao novu državu koja mora zatražiti prijem u skladu s člankom 4. Povelje UN-a, koja otvara članstvo miroljubivim državama ako prihvaćaju obveze iz Povelje i sposobne su ih izvršavati. Podsjeća se i na slučaj Južnoafričke Republike, čijoj je delegaciji zbog apartheida 1974. godine onemogućeno sudjelovanje na Općoj skupštini.

Za formalno isključenje članice UN-a potrebna je preporuka upravo Vijeća sigurnosti, u kojemu Rusija raspolaže vetom, što samu inicijativu u startu čini poprilično nerealnom. Kritičari upozoravaju na podatak da puna tri i pol desetljeća nitko zapravo nije osporavao rusko članstvo i da bi eventualni takav korak – koji pored svega izvjesno ne bi dobio širu potporu ni u Vijeću sigurnosti, a kamoli u Europskoj uniji – otvorio Pandorinu kutiju.

'Potpuno nerealno'

Koliko je u ukrajinskoj inicijativi pravnih argumenata, a koliko političke računice, te može li ona uopće proizvesti konkretan rezultat, za tportal govori vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić.

'Ideja se pojavila u optjecaju prije nešto više od pola godine, ali već tada bilo je jasno da je potpuno nerealna i neostvariva. Čak i kada bi se nekim slučajem uspjelo postići da na vlastito izbacivanje iz UN-a Rusija nema pravo uložiti veto u Vijeću sigurnosti, zar možemo zamisliti da bi takvu odluku podržala Kina? Ili, recimo, SAD pod Donaldom Trumpom? Dapače, osobno čak nisam uvjeren ni da bi dobila podršku Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske kao preostalih članica Vijeća sigurnosti s pravom veta', kaže Avdagić za tportal.

Po njemu, sama ukrajinska inicijativa prije svega namijenjena je održavanju negativne slike o Rusiji u međunarodnom javnom mnijenju, a organizatori vjerojatno žele privući maksimalnu moguću pozornost i na sebe.

'U teoretskom i formalnom smislu o njezinoj osnovanosti moglo bi se razgovarati, no treba imati na umu to da se 1991. godine radilo o velikoj nuklearnoj sili koja se upravo raspala i da se prije svega vodilo računa o očuvanju stabilnosti onoga što danas poznajemo pod nazivom Ruska Federacija, ali i stabilnosti ostatka svijeta', prisjeća se Avdagić te podsjeća i da jednaka mogućnost članstva u UN-u nije bila pružena drugim novonastalim državama, poput Hrvatske i ostalih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije.

'Nitko nije mogao jednostavno poslati pismo i obavijestiti da se smatra pravnim sljednikom bivše države. Nitko, pa ni ona 'krnja' Jugoslavija sastavljena od Srbije i Crne Gore – i njoj je poručeno da mora podnijeti zahtjev za članstvo. S druge strane, sama Ukrajina nije morala prolaziti kroz tu proceduru jer je sukladno povijesnim dogovorima imala status članice UN-a još od osnivanja te organizacije 1945. godine, premda nije bila međunarodno priznata. To je bio svojevrsni kuriozitet: već je bila članica UN-a, a svejedno je morala tražiti međunarodno priznanje', objašnjava ovaj analitičar.

On podsjeća da je upravo zbog tih okolnosti Ukrajina bila prva država članica UN-a koja je priznala Hrvatsku.

Je li vrijeme za promjenu poslijeratnog poretka?

'Sami Ujedinjeni narodi kao organizacija prepuni su kurioziteta, a svakako se može govoriti o tome je li nam poredak nastao nakon Drugog svjetskog rata i danas potreban upravo u ovakvom obliku. Postoje i druge zemlje koje raspolažu nuklearnim naoružanjem, odnos snaga znatno je promijenjen – tko bi u današnjem multipolarnom svijetu, recimo, mogao zanemariti Indiju? – a svakako se može razgovarati i o tome je li Europska unija kao entitet zaslužila mjesto stalne članice Vijeća sigurnosti', smatra Avdagić.

Ukrajinska inicijativa, zaključuje, osuđena je na neuspjeh već u samome startu, a prepreka koju neće uspjeti preskočiti u svakom slučaju je Vijeće sigurnosti, u kojemu sjede države koje nipošto neće pristati na promjenu trenutnih odnosa.

'Na Općoj skupštini UN-a moguće je raspravljati o temama poput ove, no odluke koje se tamo donose nemaju ni formalnu, ni stvarnu, ni izvršnu važnost', zaključuje Avdagić.