Ukrajina je bila treća svjetska nuklearna sila, ali se odrekla oružja. Je li im danas žao?

Tijekom Hladnog rata, postrojbe smještene diljem Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, kao dijela Sovjetskog Saveza, zapovijedale su interkontinentalnim balističkim projektilima i strateškim bombarderima opremljenim s oko 1800 nuklearnih bojnih glava – trećinom ukupnog arsenala te zemlje. Kad je Ukrajina proglasila neovisnost od Sovjetskog Saveza 24. kolovoza 1991., u posjedu je imala veći nuklearni arsenal nego, primjerice, sile poput Velike Britanije, Francuske ili Kine.

Ukrajina se odlučila odreći tog oružja jer je bila suočena s teškom gospodarskom krizom i međunarodnom izolacijom. Zemlja je potpisala Memorandum iz Budimpešte, kojim je odlučeno da će nuklearne bojne glave biti premještene u Rusiju i demontirane. Dokument je potpisan 5. prosinca 1994. na sastanku na vrhu Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi, OESS-a.

Ukrajina se odrekla nuklearnog oružja u zamjenu za sigurnosna jamstva Washingtona, Londona i Moskve, kao i financijsku pomoć i obećanje ekonomske i političke integracije u međunarodni poredak kojim dominira Zapad. Iz današnje perspektive ta se odluka čini kao loš potez.

U tom dokumentu Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Rusija pozdravile su odluku Ukrajine da pristupi sporazumu o neširenju atomskog oružja, izrazile su priznanje neovisnosti Ukrajine i izjavile kako će poštivati njene postojeće granice. Slični sporazumi istog dana potpisani su i s Bjelorusijom i Kazahstanom, bivšim sovjetskim republikama koje su također na svom teritoriju imale raspoređen nuklearni arsenal koji im je ostao u posjedu nakon raspada SSSR-a.

Memorandum iz Budimpešte bio je plod dugotrajnih pregovora između država nasljednica SSSR-a i zapadnih atomskih sila. U njima je Ukrajina imala osobit položaj jer je nakon raspada Sovjetskog Saveza na njenom području ostalo čak 176 nuklearnih strateških, dakle interkontinentalnih projektila i više od 2500 komada taktičkog atomskog oružja, od bombi i raketa pa do topničkih granata.

Povremeno su komentatori i ukrajinski političari tvrdili da bi, u slučaju da je Ukrajina zadržala ovo oružje, bila sigurna od eventualne ruske agresije jer bi mogućnost nuklearne odmazde odvratila Moskvu od napada.

Međutim tadašnji predsjednik Ukrajine, Leonid Kravčuk, godinama kasnije u razgovoru za Deutsche Welle istaknuo je da je ukrajinski nuklearni arsenal bio tek - privid.

'Svi kontrolni sustavi bili su u Rusiji, takozvani 'crni kovčeg' s tipkom za atomski napad bio je kod (tadašnjeg) ruskog predsjednika Borisa Jeljcina', objasnio je Kravčuk, dodavši da je Ukrajina mogla zadržati to atomsko oružje, ali bi cijena bila golema. Rakete su se proizvodile u Ukrajini, u Dnjepropetrovsku, ali ne i atomske bojeve glave. Tvrdio je tada da bi vlastita proizvodnja i održavanje bili previše skupi. 'To bi nas koštalo 65 milijardi američkih dolara, a državna blagajna je bila prazna', naveo je bivši predsjednik Ukrajine.

Uza sve to, Zapad je prijetio Ukrajini izolacijom ako ne pristane odreći ih se, jer te su rakete bile prije svega usmjerene na zemlje NATO-a i, naravno, same Sjedinjene Američke Države. Sve u svemu, uklanjanje atomskog oružja s njenog teritorija i međunarodno jamstvo za sigurnost Ukrajine bilo je 'jedino moguće rješenje'', kazao je tadašnji ukrajinski predsjednik Kravčuk za Deutsche Welle.

Naravno, godinama kasnije Memorandum iz Budimpešte nije spriječio Rusiju da 2014. napadne Ukrajinu, pripoji Krim ili podupre pobunjenike u ukrajinskoj regiji Donbas. Doduše, u sankcijama koje je Europska unija uvela Rusiji zbog aneksije Krima navedeno je između ostaloga kršenje Memoranduma iz Budimpešte, ali malo koristi od toga imao je Kijev, što se vidi u trenutnoj situaciji u kojoj se nalazi suočen s prijetnjom sveopćeg ruskog napada.