Napise Jutarnjeg lista da Vlada razmišlja o izmjeni Zakona o sigurnosno-obavještajnoj zajednici iz 2006. godine demantirali su iz Ureda za odnose s javnošću Vlade. Kažu da se o tome zasad niti ne razmišlja.

No, kako je pitanje funkcioniranja Sigurnosno-obavještajne agencije za građane velika nepoznanica, istražili smo što stručnjaci misle o njezinom trenutnom ustrojstvu i rezultatima rada. Dakle, SOA osluškuje (i prisluškuje) sve što se događa u zemlji te procjenjuje prijeti li netko ili nešto državnoj sigurnosti.

Godine 2006. nestale su POA, OA i VOA, a dobili smo SOA-u i VSOA-u. Odnosno, ustroj koji se gradio devedesetih i podjela sigurnosno-obavještajne zajednice na obavještajnu (OA), protuobavještajnu (POA) i vojnu obavještajnu agenciju (VOA), sveo se na na dvije agencije: Sigurnosno-obavještajnu agenciju i Vojno sigurnosno-obavještajnu agenciju.

Profesor na Fakultetu političkih znanosti Vlatko Cvrtila smatra da je izmjena zakon iz 2006. bila korak unatrag za sigurnosno-obavještajni sustav, no upozorava da se eventualne nove izmjene zakona ne smiju raditi preko noći: 'Prije nego što se počne razmišljati o izmjenama sigurnosno-obavještajnog sustava, treba provesti detaljnu analizu. Moramo znati kakvu strukturu želimo, koje rezultate i koji su bili pozitivni i negativni učinci dosadašnjeg sustava. Ako se promjene donose samo da bi se smijenili neki ljudi, to nije dobro!'

Cvrtila upozorava i da ako ponekad imamo dojam da nekakav sustav ne funkcionira, treba najprije promisliti je li za to zaslužan sam sustav ili je za loše rezultate odgovorno upravljanje mehanizmima jer svaki sustav ima jasne smjernice i nadzorne elemente. 'Zadnje su smjernice u sigurnosnom sustavu donesene prije osam godina i mi nemamo nikakav uvid u njihov rad, nemoguće ga je ocijeniti', kaže Cvrtila i naglašava da je sigurnosni sustav vrlo 'ozbiljan i osjetljiv sustav u kojem pojedinci imaju posebne ovlasti'.

Upravo zbog posljednjeg, Gordan Bosanac iz Mirovnih studija također kaže da bi Zakon trebalo mijenjati, ali u pogledu građanskog nadzora.

Agenti SOA-e smiju pratiti i prisluškivati građane ako posumnjaju da su prijetnja nacionalnoj sigurnosti. No, osim sudaca Vrhovnog suda koji im izdaju nalog za tajno praćenje, tko i kako kontrolira rad SOA-e? Zakon nalaže uništavanje tajno prikupljenih podataka koji im nisu poslužili u istrazi, ali tko vodi računa o mogućim zlouporabama? SOA podnosi izvještaj Predsjedniku Republike, Predsjedniku Sabora i Predsjedniku Vlade, no je li to dovoljno?

Postoji i Vijeće za građanski nadzor sigurnosnih službi, no Bosanac tvrdi da je ono nestručno i ispolitizirano: 'Zakon treba mijenjati na način da se uvede iskreni način nadzora građana nad sigurnosnim službama, a koliko su iskreni u tom pogledu ovisi o novoj Vladi.'

Bosanac predlaže da se u Vijeće za građanski nadzor imenuju obrazovani ljudi sa značajnom reputacijom na području zaštite ljudskih prava, kojima je odobren ulazak u agencije. Također, oni bi smjeli sami pokretati istrage i smjeti komunicirati s javnošću u slučaju veće opasnosti povrede ljudskih prava. Naime, trenutno je komunikacija omogućena na razini Vijeće - saborski odbor za nacionalnu sigurnost.

Saborski zastupnik Miroslav Tuđman slaže se s Cvrtilom da je zakon iz 2006. godine bio korak unatrag i smatra da svaka ozbiljna zemlja ima obavještajnu i protuobavještajnu agenciju koje se zatim dijele na civilne i vojne. Ipak, on ne predlaže nikakvu izmjenu zakona nego tek upozorava da u postojećem sigurnosno-obavještajnom sustavu nije jasno koje su zadaće na obavještajnom a koje na protuobavještajnom planu. Tuđman smatra da bi se to moralo znati, pogotovo ako težimo uređenim sustavima kao što su EU, NATO i UN od kojih svi imaju obavještajne i protuobavještajne agencije odvojene jedne od drugih.

Premda joj trenutno nije na listi prioriteta, nova Vlada bi se ovim pitanjem zasigurno morala pozabaviti. Prvi korak bi, dakle, trebala biti detaljna analiza, a drugi - izvještaj građanima jer država naposljetku ne postoji radi same sebe i skupine izabranih, nego zbog građana koji je čine.