Njegov intervju za RTL prenosimo u cijelosti.

Što Hrvatska ovim mimohodom poručuje saveznicima, a što potencijalnim prijetnjama i promatračima iz susjedstva?

Ne bih četvrti po redu mimohod u Hrvatskoj gledao u vanjskom kontekstu. Osnovno je to obilježavanje godišnjice koja je za Hrvatsku značajna, a osim toga i prilika da se hrvatskim poreznim obveznicima pokaže na što su odlazila njihova sredstva svih ovih godina te u što će se, u krajnjoj liniji, dodatno ulagati. To mi se čini i najvažnijim.

Sasvim je sporedno to što će vjerojatno biti i više stranih partnera nego što ih je bilo prije desetak godina. Hrvatska je u međuvremenu postala punopravna članica NATO-a i Europske unije. To je kontekst koji nas sada obilježava, a uz to Hrvatska nije na prvoj liniji nijednog rata.

Kako biste ocijenili Hrvatsku vojsku s obzirom na ono što se nabavlja ili smo nabavili, a što još nedostaje?

Hrvatska je dugi niz godina izbjegavala veća ulaganja u obranu, i to nije odgovornost samo jedne vlasti. Vlade su se mijenjale, a obrambena politika ostajala je ista. Loše je to što smo prvu polovinu ove godine proveli bez vojnih planova razvoja – prvi put u dugo vremena – a time i bez jasnih prioriteta.

Što konkretno nedostaje?

Prvo i osnovno, najmanje novca otišlo je u Hrvatsku ratnu mornaricu. HRM ima velik nedostatak plovila, kao i značajan manjak u obnovi svojih sposobnosti. Zrakoplovstvo je posljednjih godina bilo relativno dobro popunjeno, kopnene snage nešto manje, ali još uvijek prisutne. Hrvatska ratna mornarica ispala je, da ne kažem ružno, gotovo zanemarena – s velikim nedostatkom ozbiljnih investicija u temeljne sposobnosti.

A što kažete na ulaganje u sustave poput HIMARS-a, Bayraktara i Leoparda?

To su sustavi koji su posljednjih godina bili često na naslovnicama i samim time postali popularni te prvi padaju na pamet. No nisam siguran da su svi od njih optimalno dimenzionirani za ovako male oružane snage kakva je Hrvatska vojska, kao ni za hrvatski proračun, koji jest u usponu, ali pitanje je koliko će to dugo trajati i koliko će stvarno sredstava biti dugoročno dostupno.

Zato opterećivanje vojske velikim sustavima koji su skupi za održavanje i iznimno složeni, a samim time zahtijevaju kontinuiranu savezničku i tehnološku podršku u Hrvatskoj, može biti problematično na više razina.

S obzirom na nove tehnologije i promjene načina ratovanja – što smo vidjeli u Ukrajini, posebno s dronovima – ulaže li Hrvatska na pravi način?

Hrvatska je tu dugo vremena zaostajala. Zapravo, imamo sreće da su, kao i u mnogim vojnim i industrijskim područjima, neke naše tvrtke, oslonjene na izvoz, uspjele tehnološki održati ne samo priključak s globalnim trendovima, nego ponekad postati i vrlo uspješne izvoznice. To je okolnost na koju se Hrvatska može osloniti.

Mislim da se to jako dobro vidi posljednjih mjeseci, osobito u području bespilotnih letjelica, gdje će – ako se ne varam – prvi put na ovom mimohodu biti prikazane i neke domaće letjelice koje su na bojištima u Ukrajini dobile vrlo dobre ocjene.

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić rekao je da će promatrati hrvatski mimohod i odmah najavio njihov u rujnu. Kako biste usporedili dvije vojske?

Ja ih zaista ne bih uspoređivao. Konteksti su potpuno različiti. Hrvatska je članica NATO-a i Europske unije. Srbija je okružena NATO zemljama i pritom kontinuirano odlučuje prvo i osnovno isticati Hrvatsku. Hrvatska ne djeluje sama – nije sama – i samim time naše oružane snage razvijaju se u skladu sa zahtjevima i standardima NATO-a. To je nešto sasvim drugačije od onoga što gledamo s druge strane Dunava.