Sve ih je više i sve su hrabrije. Otimaju torbice na ulicama velikih europskih gradova (u Barceloni su se prije nekoliko godina okomile i na pjevačicu Shakiru), grizu ljude za gluteuse i ganjaju ih ispred trgovačkih centara. Samo na ulicama Berlina ima ih između 3000 i 5000. Neke su pak lokalne sredine morale uvesti i policijski sat da bi zaštitile ljude od ove 'nemani'.

A i kod naših prekooceanskih susjeda raste zabrinutost zbog njih. Danas ih na teritoriju SAD-a živi oko šest milijuna i njihov broj raste, a procjenjuje se da na godišnjoj razini uzrokuju štetu na usjevima – posebice kukuruzu i kikirikiju – u iznosu od 2,5 milijardi dolara. Usto su prijetnja za stoku, druge ugrožene divlje životinje, negativno utječu na kvalitetu vode, a mogu prenijeti i razne bolesti.

Rewilding jača u Europi

No dok se divlje svinje množe i šire svoj areal, novi pogled na odnos ljudi s prirodom sve više dobiva na značenju. Pokret rođen u Europi i poznat kao rewilding želi vratiti krajolike u prvobitno stanje. Jedan od najpoznatijih načina da se to postigne je tzv. trofički rewilding, što podrazumijeva ponovno uvođenje ili umnožavanje rijetkih životinjskih i biljnih vrsta, čime se obnavljaju prirodni procesi, potičući tako bioraznolikost i generirajući ekološko bogatstvo.

No gdje se u sve to uklapaju divlje svinje? Jesu li one poželjna megafauna ili pak prijetnja i ide li rewilding na ruku samo divljim životinjama ili i ljudi mogu imati neku korist od njega?

U Sjevernoj Americi pak nemaju toliko milosti prema ovoj životinji. Kanada je tijekom mapiranja svinja identificirala i njihov 'opak' hibrid koji se brzo razmnožava i dobro prilagođava hladnoj klimi. U SAD-u već postoje nacionalni programi nadzora i (po potrebi) istrebljenja te uživaju podršku velikog broja ljudi. Ipak, postoje i znanstvene struje koje teže očuvanju te vrste, holistički pristupajući ovoj problematici.

Kako svinje mogu pomoći u revitalizaciji ekosustava?

U Engleskoj, gdje su veprovi autohtoni, jedna žena posebice se zalaže za takav pristup. Kako piše BBC, nakon što je Chantal Lyons tijekom rada na magisteriju proučavala interakciju divljih svinja s ljudima, svoja otkrića sumirala je u knjizi 'Groundbrakers: The return od Britain's Wild Boar'. Čak se privremeno preselila u kuću u poznatoj šumi Dean, u koju su se divlje svinje vratile nakon više godina 'izbivanja'.

Lyons tvrdi da su dokazi o njihovu negativnom utjecaju na divlje životinje u Britaniji neujednačeni, a da bi se zabrinutost zbog sklonosti veprova da začepljuju vodene putove sedimentom mogla otkloniti ponovnim nastanjivanjem dabrova te bi ga oni 'hvatali' izgradnjom svojih brana.

No postoje i brojne dobrobiti za ekosustave. Način 'ukorjenjivanja' divljih svinja otvara i miješa slojeve tla, što pomaže 'slabijim' biljkama u rastu. Sve to naposljetku može potaknuti biološku raznolikost, ali i otvoriti nove mogućnosti potrage za hranom drugih živih bića.

Na imanju u West Sussexu svinje su tako uvedene kao zamjena za njihovu divlju braću, što je pomoglo osloboditi prostor za biljke, a onda su one potaknule povratak ljubičastih leptira i ugroženih grlica. Studija u Francuskoj je pak pokazala da 'ukorjenjivanje' divljih svinja može čak potaknuti šumske ptice koje se gnijezde na tlu, potiskujući tako glodavce.

No što je sa Sjevernom Amerikom, u kojoj nisu autohtone? Postoje dokazi koji sugeriraju da bi na tom području mogle donijeti sličnu korist. Ne samo zato što bi mogle zamijeniti izumrle vrste pekarija (sisavaca sličnim svinjama, autohtonim na području Sjeverne i Južne Amerike), nego i zato što autohtonost ne mora nužno biti temelj procjene njihova utjecaja na okoliš.

Nedavna metaanaliza, koju je provelo dansko Sveučilište Aarhus, pokazala je da nema razlike između izvornih i 'uvezenih' sisavaca biljojeda kad je riječ o utjecaju na biljke, nego da na njih utječu prije svega osobine životinje.

I dok 'ukorjenjivanje' i 'gazanje' veprova kratkoročno može uništiti dijelove vegetacije, studije provedene od Argentine do Kalifornije sugeriraju da dugoročni učinci često potiču bioraznolikost.

'Koliko su štetni, ovisi o tome do čega vam je stalo', kazao je Peter Kotanen sa Sveučilišta Toronto Mississauga. Njegovo istraživanje na području kalifornijske obalne prerije pokazalo je da su divlje svinje uništile domaće travnjake te potaknule rast neautohtonih trava, ali istovremeno i rast malih jednogodišnjih biljaka, među kojima i domaće vrste.

Koliko divljih svinja je previše?

Učinci su dakle pozitivni i negativni. No koji bi onda bio optimalan broj divljih svinja u ekosustavu i kako ga optimizirati?

Među trenutačnim strategijama kontrole je i rekreacijski lov. U Louisiani ih možete loviti iz helikoptera, u Njemačkoj kopljem, a postoje i prirodne metode, poput vraćanja vukova i medvjeda na određena staništa. Neki stručnjaci smatraju da niti jedna od ovih metoda nije učinkovito rješenje, a neki da rekreacijski lov može i pogoršati problem jer razbija veće skupine koje se onda u manjim grupama šire po teritoriju.

Pored toga, zbog lova se divlje svinje vrlo brzo prilagođavaju noćnom životu, što tek onda otežava njihov pronalazak. Što se pak tiče prirodnih metoda, teško se pouzdati u druge grabežljivce jer su divlje svinje uglavnom rasprostranjene na područjima na kojima nema vukova. Vraćanje vukova (i puma na teritorij SAD-a) moglo bi potaknuti pozitivniji utjecaj svinja na ekosustav jer bi stvaranjem 'krajolika straha' njihov boravak na nekom prostoru bio varijabilniji, čime bi se stvorila sigurna područja za osjetljive vrste.

Ipak, još uvijek nema znanstvenog konsenzusa oko optimalne brojke divljih svinja na različitim staništima.

Najveći izazov sad je utvrditi kako su se 'pravila' u prirodi promijenila zbog klimatskih promjena, smanjenja broja predatora i porasta ljudske populacije te sukladno tome uspostaviti novi plan upravljanja.