ZABAVNI 50. ROĐENDAN ŠIBENSKOG MOSTA

Što tjera ljude da skaču u modri ponor i tko je hrabriji, žene ili muškarci?

16.07.2016 u 08:37

  • +23

Bungee Jumping - visoka doza adrenalina

Izvor: Društvene mreže / Autor: Facebook/bungee.hr

Bionic
Reading

Da je tog 27. srpnja 1966. majstoru neimaru Iliji Stojadinoviću na otvaranju Šibenskog mosta netko rekao da će on, jedno od njegovih životnih djela, za 50 godina proslaviti i ljudi koji se ni od koga tjerani i potpuno zdrave glave bacaju u plavi ponor, vjerojatno bi mahnuo rukom i rekao – 'ta mante'. Ali jednako tako kako umjetnici ne mogu predvidjeti novi život svojih djela, tako ni taj danas pokojni a ugledni projektant mostova – među inim jedan od 43 najznačajnija konstruktora mostova iz Amerike i Europe u zadnjih 200 godina (projektirao je još Krčki i Paški most) - nije mogao predvidjeti ono što će se zbivati na betonskom luku što se nadomak ušća Krke u Jadran propeo iznad Šibenskog zaljeva

Šjor Ilijin most, koji ovog ljeta slavi 50. obljetnicu, jedan je od najznačajnijih naših mostova jer sadrži armiranobetonski luk - prvi na svijetu u cijelosti izveden bez skele oslonjene o tlo, kao da je već tada imao zrnce svoje današnje priče. Baš kao što je luk raspona 246 metara građen betoniranjem odsječaka na čeličnoj skeli, koja je vješaljkama bila sidrena u upornjaku na kraju mosta, prkosio zakonima sile teže, tako i danas odupirući se zakonima prirodi prkose skakači bacajući se s 40 metara visoke plave platforme u trenutak vječnosti.

‘Let nad zaljevom traje tri sekunde, ali kakve tri sekunde!', kaže mi Dominik Rebić, dvadesetpetogodišnji student i vođa peteročlane ekipe čiji su osnivači i prethodnici prije 16 godina baš na Šibenskom mostu 2000. prvi u Hrvatskoj pokrenuli priču o bungee jumpingu. Dominik je drugi naraštaj jumpera - prvi put je došavši bratu u posjet skočio sa 16 godina, a dosad je nad Šibenikom letio 10 puta (ili sve skupa punih pola minute).

‘Prvi put sam skočio sa 16 godina i prepao sam se do kosti, drugi put je bilo još gore – strah je samlio i kosti, ali i tada i nadalje užitak koji bi se nakon toga oslobodio bio je nemjerljiv. Znam da čovjek nije ptica, ali nije ni riba pa roni. Ronioci imaju boce, mi imamo gumeno uže. Zato ne vidim neko čudo u onome što radimo. Let s mosta je trenutak u kojem se susreću strah i sloboda, a pobjeđuje ovo drugo. To je nemjerljivo životno iskustvo', priča mi dok s ekipom na mostu očekuje prve goste.

Kaže kako se za bungee u Hrvatskoj pročulo 90-ih, kad je otvoren prvi bungee site u Poreču. Skakalo se s 30-metarskog krana, kada su Vilson Široka, Bruno Motik i Krešimir Hlede, pokretači šibenske priče, bili srednjoškolci. U sljedećih desetak godina počeli su se baviti free climbingom, padobranstvom, raftingom i sličnim vratolomijama, a početkom 1999. pala im je na pamet ideja da na Šibenskom mostu otvore bungee site

Ima neka ljubavna veza između Zagreba i Šibenika

Dominik priča kako su na put iz Zagreba prema Šibeniku, u pretrpanom kombiju, tog srpanjskog jutra krenuli Vilson, Krešo i Ivan Kusalić, prijatelj iz škole koji je posudio bušilicu za most i pomalo iz znatiželje otišao s njima u Šibenik.

‘Bušenje mosta, blago rečeno, nije išlo po planu. O postavljanju ostatka opreme da i ne govorimo. Na sreću pomogli su dobri ljudi. Dok su akteri ove priče bespomoćno stajali na mostu jer nisu imali struje za bušilicu, ničim izazvani stali su Ante Šupe i Dario Šupe. Otac i sin iz Šibenika, oboje električari i jedni od najvrednijih ljudi na planetu. Ponudili su pomoć i sljedeće jutro Ante je pritiskao veliku HILTI bušilicu i pravio rupe na mostu. Iz ovog susreta razvilo se prijateljstvo za cijeli život i još jednom je potvrđena ona Arsenova o neraskidivoj ljubavi Zagreba i Šibenika', kaže Dominik.

Prvi skok međutim nije bio tako jednostavan. Najprije su za test bacane vreće napunjene kamenjem, a Vilson je svoj skok uvjetovao - kacigom. Kacigu za skuter je posudio prijatelj Frane Gončin i tog 28. srpnja 2000. Vilson Široka bio je prva duša koja je u Hrvata poletjela niz most. Puno godina kasnije druga ekipa je aktivirala i Maslenički most, ali povijest pripada Šibeniku.

Dnevno s mosta poleti između 5 i 10 skakača

‘Na opće zadovoljstvo svih, Vilson je još uvijek među živima i od skoka sa Šibenskog mosta napravio je atrakciju koja je nadaleko odjeknula', kaže Dominik, kojem je ovog srpnja počelo šesto ljeto na mostu. U Šibenik s ekipom prijatelja skakača dolazi početkom srpnja, a odlazi početkom rujna i kaže: ‘Ne mogu zamisliti bolji posao od ovog!' Polako nas okružuju znatiželjnici, neki samo pitaju, neki proučavaju izjavu kojom potvrđuju da će poletjeti zdrave glave.


‘Teško je reći u broj, ali dnevno s mosta poleti od pet do 15 skakača. Nekih 20-30 posto prethodno se najavi, a drugi se jednostavno zakače na gužvu i nalet adrenalina. Gotovo bi se moglo reći da je odnos domaćih i stranaca podjednak, kao i muškaraca i žena. Oblačni dani bolji su od paklenih - ovi drugi tjeraju turiste na plaže, prvi ih vuku na magistralu, a tada, ako su na potezu Splita i/ili Zadra i u sebi imaju samo 'a' od avanture, ne zaobilaze Šibenik', kaže Dominik, momak koji u sebi krije jedinstven spoj opuštenosti, entuzijazma i odgovornosti.

‘U mom poslu odrasteš u jednom danu. Osjećaj da ti drugi povjeravaju svoj život i da si u stanju pružiti im svu brigu vrlo brzo te učini zrelim. Bez toga se ne može raditi ovaj posao', kaže Dominik pokazujući mi opremu.

Ne štedi se na opremi! Mora biti najkvalitetnija

‘Kad je oprema posrijedi, nema šanse da se jedna jedina kuna špara na njenu štetu. Kupujemo najkvalitetniju alpinističku opremu i već 16 godina po specijalnim proračunima naručujemo u Francuskoj posebno gumeno uže, zapravo 10 centimetara debeli uplet gumenih niti koje omogućuju najsigurniji let', govori, naglašavajući kako svaki član ekipe prolazi posebnu obuku za voditelja skokova.

‘Osim tehničkih detalja, posebno radimo na sustavu međusobnih provjera. To znači da se nitko od nas neće ljutiti ako ga bilo tko upita je li učinio ovu ili onu radnju. Zapravo tim ritualom međusobnih unakrsnih provjera održavamo timsku odgovornost i sigurnost. Ona je iznad svega. Tek kad smo mi uigrani na taj način, tada bungee može biti ono što jest – vrhunska zabava i turistički doživljaj', ističe Dominik. Kaže, najmlađa skakačica imala je 11 godina i bila je iz Francuske

Kad dođe vrijeme skočiti, žene su odlučnije od muškaraca

‘Niti u jednom trenutku nije pokazala strah. Nisam siguran da me baš sve razumjela, rekla je da želi skočiti, roditelji su potpisali izjavu, ja sam je doveo do mosta, ona se hitnula kao da skače s rubnika pločnika, a nikad neću zaboraviti taj izraz lica, taj pogled kojim nas je gledala kad smo je izvukli. Bila je to čista sreća', prisjeća se dok nam prilazi kandidat za kojeg se ne bi moglo reći da je u cvijetu mladosti. Ispostavlja se da je Mađar i da ima 65 godina, ali već nakon nekoliko minuta Dominik šapne: ‘Taj će skočiti bez greške, vidi mu oči, to je duh mladića.' Tako je i bilo.

Kad pitam Dominika odakle mu takva brza psihološka procjena, kaže: ‘Teško je to staviti u statistiku. Međutim, ona kaže da je 30,2 posto ljudi skočilo zbog izvrsne zabave, 27,9 zbog tri sekunde slave, 18,6 posto zbog svega skupa. Zatim, njih 11,6 posto jer voli avanturu, sedam posto jer se furaju na atraktivan sport, a 4,7 posto jer jednostavno voli opasnost. Po njoj su žene odlučnije od muškaraca - one se možda prenemažu prije skoka okidajući bezbroj selfieja za Facebook i Instagram, ali kad prijeđu platformu, skaču bez muke. Muškarci često dođu u pratnji, egom alfa mužjaka žele zapanjiti društvo ili djevojku, ali na platformi vidiš da se lome. Ipak, mali je broj slučajeva da kandidat odustane od leta. Naš stav je da djelujemo pozitivno, ali nikoga ne silimo. Bilo je možda jedan posto slučajeva da osoba zablokira i da shvatim kako od skoka nema ništa', prisjeća se Dominik. Kaže da životno opasnih situacija nikad nije bilo, a rijetke intervencije koje više izgledaju opasno nego što jesu vezane su za tren kad je let već prošao.

‘Nakon leta na gumenom užetu skakaču spuštamo čeličnu sajlu za koju se mora zakačiti da bismo ga povukli na platformu. Iako detaljno objasnimo taj jednostavni postupak, neki se dolje smrznu, prepadnu, zbune i ne mogu se spojiti. Tada se mi spustimo trećim užetom, vežemo ih i dižemo gore', kaže.

Velika je šteta to što Grad Šibenik u proslavu 50. obljetnice mosta nije uključio ekipu za bungee jumping!

Kad ga pitam za planove u budućnosti, kaže kako bi volio da se netko u Šibeniku sjetio i njih te ih uključio u proslavu 50. godišnjice mosta. ‘Imamo izvrsnu suradnju s turističkim agencijama, a to mogu reći i za TZ Šibenik, zato me i čudi da nisu iskoristili bungee u obilježavanju spomena na gradnju jednog od najljepših jadranskih mostova koji je svoju važnost dokazao i u Domovinskom ratu. Naravno, mi ćemo i tog dana, na 50. obljetnicu, skakati, ali voljeli bismo da to bude veliko veselje i za nas i promocija za grad. Mislim da se od toga može napraviti izvrstan događaj', kaže Dominik.

Večer je, automobili sve manje staju na ugibalištu pored mosta, u gradu u dubini zaljeva polako se pale prve svjetiljke, a Dominik pita: ‘Da pokupimo uže ili bi možda ti…' Odgovorio sam mu zadnjim upitnikom iz statistike. Kaže – lijepo je, al' nije za mene. Dosad je postotak na to pitanje bio čista nula. Mojim se odgovorom nula makla malo prema plusu. Ipak sam ja stariji od mosta – ak' me razmete.