Sve oči svijeta uprte su u Aljasku, gdje bi se u zračnoj bazi u Anchorageu po prvi puta nakon 2021. trebali sastati američki i ruski predsjednik. Na pregovaračkom stolu, na koji ovaj put nije pozvana Ukrajina, naći će se, kako je najavio američki predsjednik Donald Trump, i tema razmjene teritorija, na kojoj Rusi očekivano inzistiraju, a koju, izgleda, pod određenim uvjetima podupiru i Trump i šef NATO-a Mark Rutte, dok je Ukrajinci i europski saveznici zasad odbijaju.

Želi li ruski predsjednik Vladimir Putin Trumpa uhvatiti u zamku i pridobiti na svoju stranu? Kupuje li vrijeme ili je ozbiljno shvatio Trumpove posljednje prijetnje? Što možemo očekivati od ovog sastanka i kakva je uloga Europe u pregovorima o okončanju rata u Ukrajini? O svemu tome porazgovarali smo s Božom Kovačevićem, bivšim hrvatskim veleposlanikom u Rusiji.

Odabir lokacije sastanka nije slučajan

Rusija, kaže Kovačević, računa na simboliku sastanka na Aljasci – geografsku bliskost Rusije i SAD-a koja će dovesti do približavanja političkih pozicija dviju država.

Prema njegovu mišljenju, tri su razloga zbog kojih je za sastanak Rusija odabrala Aljasku, iako zasigurno nije sama o tome odlučivala. Činjenica da je sastanak na američkom teritoriju omogućila je Putinu da odmah Trumpa pozove da se sljedeći put sastanak održi na ruskom teritoriju. Drugi razlog je povijesna simbolika – znamo da je Aljaska pripadala Ruskom carstvu i da ju jer car prodao Amerikancima u drugoj polovici 19. stoljeća. I treće, Aljaska je dio Amerike koji je najbliži Rusiji.

'Rusija očekuje da će ovaj sastanak biti korak prema normalizaciji rusko-američkih odnosa. To za Rusiju podrazumijeva dogovor o sferama interesa i isto tako ultimativni ruski zahtjev da Ukrajina bude u ruskoj interesnoj sferi', istaknuo je Kovačević za tportal.

'Zbog toga je i došlo do rata'

Upravo je to, kaže glavni ruski interes, koji je važno razumjeti kako bismo shvatili logiku ruskog ponašanja.

'Prema ruskom shvaćanju, do rata u Ukrajini je došlo upravo zbog toga što su odnosi između Amerike i Rusije bili poremećeni. Amerika je od predsjednika Georga Busha mlađeg pa nadalje ignorirala Rusiju i odbijala je tretirati kao partnera u razgovorima o svjetskoj i o regionalnoj europskoj sigurnosti', objašnjava Kovačević.

No ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, kao i mnogi drugi europski čelnici smatraju da bi Putin na ovom sastanku mogao blefirati i pokušati uvući Trumpa u zamku ne bi li pridobio njegovu naklonost.

'Ne mislim da je Putin toliko glup pa da pretpostavlja da je Trump blesav. I jedan i drugi imaju svoju logiku ponašanja, svoje životno iskustvo i svoje interese. Problem je u tome što je Trumpov interes kratkoročan. On želi mir sada, ne razmišljajući niti o uzrocima koji su doveli do rata, niti o mogućim posljedicama zaključenja mira s kojim pokorene strane ne bi bile zadovoljne', kaže on.

Putin s druge strane razmišlja dugoročno, dodaje. Za njega su uzrok rata u Ukrajini poremećeni rusko-američki odnosi i on želi dobiti jamstva da Amerika u buduće neće inzistirati na daljem proširenju NATO saveza, što za rusku stranu apsolutno ne dolazi u obzir.

'To se nekima može činiti kao jako veliki zahtjev, ali ako znamo da je Amerika ključna u NATO-u i da se Amerika ne slaže s ulaskom Ukrajine u NATO, onda vidimo da su tu ruska, kao i američka stajališta bliska, gotovo identična', ističe Kovačević.

Razmjena teritorija: Što možemo očekivati od sastanka?

Trump je uoči sastanka rekao kako će zasigurno doći do razmjene teritorija. Prema međunarodnom pravu, dogovor između Rusije i SAD-a o teritoriju Ukrajine bez pristanka te države je pravno nezamisliv.

S obzirom na to da Zelenski nije pozvan na sastanak, europski čelnici upozorili su da bi Putin i Trump na sastanku mogli skrojiti budućnost Ukrajine, povlačeći paralele s Minhenskim sporazumom iz 1938. koji su skopili britanski premijer Neville Chamberlain i Adolf Hitler. Čak i nakon što su nacisti izvršili invaziju na Čehoslovačku, Chamberlain je tvrdio da ga je Hitler uvjerio da je to 'posljednji teritorijalni zahtjev koji ima u Europi'.

Još se ne zna hoće li Moskva od Ukrajine tražiti samo Donbas (Donjecka i Luhanska oblast), ili i cijele regije Herson i Zaporižje ili će pak pristati na zamrzavanje sukoba na trenutnim crtama bojišnice. Još je više upitno hoće li Putin inzistirati na priznanju ruske suverenosti nad Krimom, što ukrajinski ustav izričito zabranjuje.

'Ukrajinci su u pravu, međunarodno pravo je na njihovoj strani. Ali, nažalost, ukrajinske elite dopustile su da njihovu politiku u potpunosti određuje Amerika počevši s Victorijom Nuland, američkom diplomatkinjom koja je za vrijeme Obamine administracije odredila tko će biti premijer, a tko predsjednik u Ukrajini i upravo je time Ukrajina izgubila suverenitet. I današnja situacija je posljedica činjenice da su ukrajinske elite više vodile računa o volji visokopozicioniranih američkih činovnika, nego o interesima svog naroda', objašnjava hrvatski diplomat.

Ciparski model jedan od mogućih rješenja

Kovačević pretpostavlja da do sastanka uopće ne bi došlo da prethodno nije dogovoren barem neki minimalni rezultat.

'Pretpostavljam da će Rusija pristati na prekid vatre pod određenim uvjetima. Što se tiče krajnjeg mira, to trenutačno nije moguće postići zbog maksimalističkih ruskih zahtjeva koji se svode na to da se Ukrajina mora povući i s onih dijelova četiriju okupiranih područja koja su još uvijek pod njezinim nadzorom. Pretpostavljam da to ne bi mogla progutati ni američka javnost, američke političke elite, pa ni američki saveznici', ističe Kovačević.

Ipak, jedan od mogućih modela za rješenje ukrajinskog pitanja je, kaže, ciparski. Cipar je članica EU-a, premda ciparska vlada ne kontrolira cijeli teritorij Cipra.

Starmer i Macron žele svoju okupacijsku zonu u Ukrajini

Šef NATO-a Mark Rutte već je prije isticao kako Ukrajini nikad nije u sklopu mirovnog procesa bilo obećano članstvo u NATO-u. Sad je izjavio i da će razmjena teritorija, s obzirom na okolnosti, biti nezaobilazan korak prema miru.

'On je rekao da se ništa, naravno, neće dogovoriti bez Ukrajine, ali je isto tako rekao da podržava koncepciju predsjednika Trumpa, što znači da će se Ukrajina morati odreći dijela teritorija. A što se tiče ovih drugih europskih lidera, osobito ovih najglasnijih u podršci Ukrajini, a to su francuski predsjednik Emmanuel Macron i britanski premijer Keir Starmer, riječ je o njihovu interesu da, nakon što se definira ruska okupacijska zona, i oni dobiju svoju okupacijsku zonu', kaže Kovačević.

Na pitanje što bi to bilo, kaže da pod time misli na ekonomsku eksploataciju ukrajinskih resursa.

'Zato ih je predsjednik Trump zaskočio, inzistirajući na potpisivanju onog sporazuma o američkom pravu na eksploataciju rijetkih minerala, a taj sporazum uključuje zabranu da Ukrajina s bilo kim drugim potpiše sličan sporazum koji bi za tog drugog bio povoljniji od sporazuma sa Amerikom', kaže.

Kovačević ističe kako tzv. Koalicija voljnih, svojevrsna europska protuteža Trumpovoj Americi u odnosu prema ratu u Ukrajini, a koju predvode Starmer i Macron, ima dvostruke kriterije kad je u pitanju kršenje međunarodnog prava.

'Sam naziv 'Koalicija voljnih' izravno asocira na Irak i na situaciju kad je Amerika suprotno svim pravilima međunarodnog prava organizirala invaziju na Irak. Oni koji se pozivaju na međunarodno pravo morali su osuditi tu američku invaziju kao što danas osuđuju rusku invaziju na Ukrajinu. E sad se javlja Koalicija voljnih koja jednu invaziju podržava, a drugu osuđuje. To već govori o potpunom izostanku bilo kakve konzistentnosti u toj politici. Ako govorimo o mogućem sadržaju te Koalicije, mislim da se radi samo o tome da se ti koji su voljni pokušavaju nametnuti kao jedini korisnici onih 800 milijardi eura namijenjenih za europsku obnovu. To je otimačina oko tog novca i ništa drugo', ističe on.

Sastanak 'bez trećega', ali i bez četvrtoga

'Ako se razgovara o Ukrajini, logično bi bilo da tu bude i Zelenski. Ako se razgovara o europskoj sigurnosti, logično bi bilo da tu bude i Europska unija', kaže Kovačević.

No dodaje da je isto tako dosad bilo logično da Rusija bude dio razgovora, ako se razgovara o europskoj sigurnosti.

'Amerika je od početka ovog stoljeća odlučila ignorirati Rusiju, a glupavi europski političari su prihvatili američku poziciju da se o europskoj sigurnosti razgovara bez Rusije. Europski političari se trebaju zapitati zašto su oni 30 godina uporno ignorirali Rusiju na temelju američkih zahtjeva. A opstanak i daljnji razvoj europske ekonomije ovisi o suradnji s tom zemljom', zaključuje on.

Sad se politika u SAD-u promijenila te stoga sad gledamo kako Amerika i Rusija razgovaraju o europskoj sigurnosti bez Europe.

'Europa ima iluziju da može s Amerikom dogovarati pravila i politike i da će onda Amerika biti jamac provedbe tih pravila i tih politika. Ali današnja situacija je drugačija. Trump saveznike ne smatra ravnopravnim sudionicima u odlučivanju, nego - ako žele biti saveznici, onda će provoditi ono što im on naredi. Europska unija to još nije shvatila', dodaje.

'EU je svoju diplomaciju sveo na eskalaciju i ratne prijetnje'

Europske zemlje uoči sastanka mahom su potpisale izjavu prema kojoj Ukrajina treba imati pravo odlučivati o svojoj budućnosti. Mađarski premijer Viktor Orban jedini ju je odbio potpisati, istaknuvši da 'ste na jelovniku, ako niste za pregovaračkim stolom'. Kovačevića smo upitali drži li vodu ta njegova teorija o tome da se Europa samo sramoti nametanjem u situaciji kad je nitko ništa nije ni pitao ili je Orbanov potez isključivo znak prijateljstva s Putinom.

'To zvuči cinično, ali je nažalost točno. Elite Europske unije odgovorne su za tu situaciju u kojoj ih više nitko ne uzima zaozbiljno. EU je nekoliko prošlih desetljeća dopuštao da mu Amerika određuje vanjsku i sigurnosnu politiku, uopće se nije konstituirao kao subjekt međunarodnih odnosa', kaže.

A činjenica da Amerika sada nije zainteresirana pomagati europskim ratnim naporima protiv Rusije, pokazuje potpunu promašenost svih dosadašnjih europskih politika.

'Europska unija koja u svojim temeljnim dokumentima ima upisanu povelju Ujedinjenih nacija, poštivanje međunarodnog prava i poštivanje međunarodnog humanitarnog prava, danas je svoju politiku prema Rusiji svela samo na eskalaciju i na ratne prijetnje. Diplomacija nije umijeće sastanaka i smješkanja između prijatelja, nego je diplomacija umijeće postizanja rezultata u razgovorima s potencijalnim suparnicima i neprijateljima', zaključno će Kovačević.