Dvadeset godina poslije, Osijek dobiva spomenik, kako kažu autori, 'umjetničku instalaciju', koji je po mnogočemu poseban.

Prvenstveno radi se o vremenski višeslojnom djelu, koje se isprva bavi prošlošću, ali snažno progovara i o sadašnjem osječkom stanju. Nakon otkrivanja cerade, kojom je bio pokriven, uz sinoćnju tamburašku svirku i vatromet, pogledom na tenk djelomično ukopan u zemlju na koji se uspinje crveni automobil odmah otkrivamo jednostavnu autorovu namjeru da obilježi početak zbivanja na koja su građani iznimno ponosni i osjetljivi. Doprinos Osijeka pobjedi u Domovinskom ratu nad višestruko nadmoćnim agresorom. U toj se poruci možda iscrpljuje simbolika, koje zapravo i nema, jer neinformirani prolaznik ovdje ne može dokučiti suprotstavljenost dvaju vozila različite namjene, ali ne i suvremeno značenje djela.

Neimenovana skupina autora, okupljena u odboru za branitelje Grada Osijeka pod predsjedanjem Miljenka Kolobarića, šefa gradske podružnice udruge HVIDRA, smislila je umjetničku poruku koja potpuno razgolićuje osječku društveno-političku i mentalnu zbilju. Umjetnici dokazuju da se odluke o spomenicima u Osijeku sada donose bez javnih rasprava, bez natječaja, unutar zidova gradske uprave i bez mnogo prethodnih najava. Nekoliko novinskih članaka uz sliku idejnog rješenja, ponavljanje radijske reklame o Danu osječkih branitelja, jumbo plakat s 'fotografijom koja je obišla svijet', i javna površina pod prozorima Drvljanika spremna je za prihvat željezne instalacije od 37 tona (tenk 36, fićek 1).

Neki negoduju, jer na najprometnijem raskršću nametnuta je duga cijev tenka koji je vjerojatno granatirao ovaj grad, instalacija generalno ružne tehničke izvedbe, podsjetnik na događaj koji je zaslužio smisleniji spomenik, ali oni vjerojatno ne shvaćaju da su odluke odavno u drugim rukama. Na istočnom hrvatskom horizontu ništa novoga nema već petnaestak godina čemu su dokaz upravo ovakve instalacije, na koje očito prešutno godinama pristaje pasivna osječka javnost.

To što u Osijeku djeluje nekoliko umjetničkih i stručnih društava, arhitekata, likovnjaka, javnih i privatnih galerija, na sveučilištu Umjetnička akademija, ne mora značiti da upravo njihove istaknute članove treba pitati o umjetnosti. Ne, umjetnost u Osijeku krajnje je demokratizirana, pa 'umjetničku instalaciju' događaju iz Domovinskog rata u javni prostor može postaviti doslovce svatko. U tom smislu fićek-instalacija demokratski je napredak u odnosu na postavljanje slavnog 'repera' Starčevića na glavnom trgu, za čije je rješenje, istina, proveden javni natječaj, ali nasljedniku lika i djela velikana Anti Đapiću rezultat se nije svidio pa ga je ukinuo i donio svoj.

Otad se u Osijeku ne mudruje mnogo i dugo. Bager je nekoliko dana kopao jamu, zatim je dovezen tenk kojem je prednji dio dijelom ukopan u zemlju. Još nekoliko dana u autolimariji šminkalo se fićeka, da bi već u subotu bio zavaren na tenk. Doslovnost poruke tko sada koga gazi naglašena je datumom 27. lipnja 1991. odštampanim na registarskim tablicama civilnog vozila. Kako ne bi dublje propadao u tlo, pod tenkom je nasut kamen tucanik, a fićo osiguran dvama betonskim blokovima uglavljenim pod točkovima.

Mislilo se na sigurnost pa su uokolo u zemlju zabijene ogradice koje štite spomenik od devastacija (grebanje ključem po limu fićeka može sve upropastiti). Po uzoru na 'repera', sve je kozmopolitski začinjeno porukom 'simbolu otpora nepokorenog grada' na tri svjetska jezika, engleskom, njemačkom i hrvatskom. Neke je zabrinula prašnjavost oko spomenika, jer će biti blata ako padne kiša. 'Možda kada naraste trava…', optimističan je neki prolaznik.

Premda tako nametnuta i nesimbolična, instalacija tenkića i fićeka možda ipak ima potencijalnu multifunkcionalnu društvenu ulogu. Umorni prolaznik na putu prema Sjenjaku može se odmoriti na trima klupicama učvršćenima uz tenk i prisjećati se kako je tenk pogazio fiću i kako je sada, eto, obrnuto.

Iz tenka je izvađena mašina, ali možda se vrata fiće mogu otvoriti i iz šale sjesti za volan. Za desetak godina možda će to biti jedina prilika za sjesti u simpatični oldtajmer. Umirovljenik iz obližnje zgrade već je primijetio da bi mu crveno limeno vozilo bilo zgodno kao meta za gađanje zračnom puškom, ali nije siguran koliko bi bilo legalno.

Konačno, ako se Osječani ikada zasite ovog umjetničkog djela, gradska uprava uvijek može postići dobru cijenu na tržištu reciklažnog željeza. Jedna željezara sigurno ne bi odbila 37 tona kvalitetnog materijala. Prihod bi, doduše, bio znatno manji od reciklaže, primjerice, hrđavih 'radijatora' postavljenih na Trgu slobode kao spomenik poginulim braniteljima, ali plasman bi bio zagarantiran. Kvalitetno željezo uvijek je na dobroj cijeni.