GRAD U KOJEMU NIJE DOSADNO

Split koji je 2011. opravdao epitet najluđeg na svitu

31.12.2011 u 09:00

Bionic
Reading

Predoziranje Željkom Kerumom, približavanje gospodarskom slomu, snažan turistički uzlet i avangardni projekti Torcide obilježili su splitsku 2011. godinu. Grad u kojemu nikada nije dosadno, gdje je granica između euforije i bijesa te oduševljenja i rezignacije vrlo, vrlo tanka, novu godinu će dočekati sa željom da bude barem nešto sretnija i uspješnija - jer, objektivno, teško da se može pasti niže. Ili možda ipak može, u Splitu se nikad ne zna...

Kontroverzni gradonačelnik, izabran prije tri godine kao svojevrsni eksperiment i znak protesta prema okoštalim HDZ-ovim i SDP-ovim strukturama koje su puna dva desetljeća grad vodile neambiciozno i uz popriličnu dozu korupcije, pretvorio se u vjerojatno najvećeg hrvatskog celebrityja. Nema toga što Kerum napravi, pa makar pisao poruku na mobitel, šetao ulicom ili kopao nos, a da javnost ne skrene u histeriju: čovjek je jednostavno hodajuća vijest. Istina, i on sam potrudio se u politiku unijeti dozu sirovosti i ekstremizma, pa su zahvaljujući dobro raspoloženim medijima njegove eskapade postale hit tema na nacionalnom nivou. Nad Kerumom se svi zgražaju, a opet ih nekako voajerski zanima što baš danas radi.

U 2011. godini razveselio nas je najavom gradnje 'najvećeg Isusa na svijetu', i to na vrhu mitske splitske Park šume Marjan, dok je istovremeno na sve moguće načine nastojao Marjan devastirati gradnjom ugostiteljskog kompleksa vlastite supruge Fani Horvat. Protiv ove namjere početkom godine protestirale su tisuće Splićana, no njihov glas nije uvažen: punih godinu dana trajalo je njegov pritisak na administraciju, sve dok - nakon sklapanja koalicije s HDZ-om - iz Zagreba nije stiglo odobrenje za izdavanje dozvole. Nema sumnje, zbog agilnih aktivista Marjan će i u idućoj godini biti jedna od splitskih top tema.

Kerum je i u ovoj godini prilično uspješno vrijeđao i ponižavao novinare, koji najčešće snose krivnju za sve njegove neuspjehe - od katastrofalno lošeg punjenja gradskog proračuna, preko izostanka bilo kakvih ozbiljnih investicija, do neuspjeha apsolutno svih važnijih projekata koje je zacrtao. Još uvijek nema ni naznake 'stanova za sve podstanare', 'posla za sve nezaposlene', 'deset visokih nebodera' ili barem sanacije eko-bombe zvane odlagalište otpada Karepovac. Gradi se tek Zapadna obala ispred gradonačelnikovog hotela Marjan, dok grad na čijem je čelu i županija u kojoj sudjeluje u vlasti i dalje drže neslavnu titulu relativnog i apsolutnog rekordera po nezaposlenosti.

Rezultati prosinačkih izbora pokazali su da je Kerum Splićanima dozlogrdio (zajedno s HDZ-om dobio je tek nešto više glasova od Ivana Grubišića i znatno manje od Kukuriku koalicije), no duh je već pušten iz boce: eno ga u Saboru, zajedno sa sestrom Nevenkom...

Splitsko brodogradilište, jedini ozbiljniji ostatak industrije na potezu od Zadra do Dubrovnika, u 2011. godini preživjelo je zabranu ugovaranja novih brodova, prijetnju stečajem i otkazima te slanje nekoliko stotina radnika na čekanje, a novu državnu vlast dočekalo je na koljenima. Tvrtka je u stanju bez gubitaka proizvesti najskuplji brod u hrvatskoj povijesti, no teško da će još dugo izdržavati nemar države i zapostavljanje industrijske grane o kojoj vlade u svakoj ozbiljnoj državi itekako vode računa. Ostatak gospodarstva, pak, praktički više ni ne postoji, pa je jedino što bi u perspektivi moglo izvući Split - turizam.

On je, ipak, jedna od svijetlih točaka: grad kontinuirano bilježi dvoznamenkast rast, pa je ove godine dogurao do brojke od 240 tisuća gostiju. U hrvatskim okvirima to je još uvijek relativno malo, no sasvim je očito da će povećanjem kapaciteta Split za koju godinu zasjesti na tron. U špici ljetne sezone u gradu je već danas nemoguće pronaći smještaj, trgovi i ulice zatrpani su atraktivnim koncertnim, kulturnim i sportskim manifestacijama, a profil prosječnog splitskog gosta nešto je drugačiji od onoga u ostatku Hrvatske: on je mlad, obrazovan i željan novih iskustava, ne želi se tek izležavati na plaži. Iako i ovdje Split ima dosta toga za ponuditi, recimo obalu koja je dulja i atraktivnija od slovenske.


Mrlja na splitskoj 2011. godini, a i minus za velike turističke ambicije, svakako je nasilje na gay paradi u lipnju. Prizori nekoliko razbijenih glava obišli su svijet i, premda pomalo predimenzionirani, ipak svjedoče da je u gradu akumulirana poprilična količina mržnje i ekstremizma. S druge strane, svijet su obišle i spektakularne snimke proslave Hajdukovog stotog rođendana i upravo neviđeno iskazivanje ljubavi prema jednom nogometnom klubu.

U hladnoj noći veljače, točno u ponoć, nebo nad gradom (a i ostatkom Dalmacije) doslovce su osvijetlili deseci tisuća raketa i baklji u akciji nazvanoj 'Zapalimo nebo nad Splitom'. Bilo je to finale višednevne spontane inicijative navijača, koji su neorganizirano - a opet savršeno organizirano - okitili doslovce cijeli grad i uspjeli dokazati koliko jedan nogometni klub može biti važan dio kolektivnog imaginarija, tradicije i povijesti.

Upravo je Hajduk, ponovno zaslugom Torcide, ove godine ušao u povijest kao prvi hrvatski klub u koji je uvedena neposredna demokracija: pametnim projektom nazvanim 'Naš Hajduk' i dobrim tempiranjem uoči izbora navijači su uspjeli istrgnuti klub iz ralja politike i prenijeti ga na upravljanje njegovim članovima. Organizirani su pravi izbori na kojima je odabrano sedam od devet članova klupskog nadzornog odbora, redom apolitičnih i stručnih, koji bi Hajdukom konačno trebali upravljati manirom dobrih gospodara. Nije čarobni štapić i rezultati definitivno ne mogu uslijediti preko noći, no Torcida kao najjači segment splitskog građanskog društva igra na duge staze.

Sramota na Gay Prideu