Srbijanski Press piše da i u Srbiji ima sudionika Drugog svjetskog rata koji se javno hvale da su ubijali ideološke neistomišljenike. Navode kako je jedan od onih koji su i dalje aktivni u javnom životu partizanski general i čuveni udbaš Jovo Kapičić. Nekadašnji šef Udbe za Beograd prije dvije godine rekao je da je na toj poziciji sam odlučivao bez zakona, a da su partizani u progonu četnika 'bili okrutni jer su čistili smeće'.

Povjesničar Tvrtko Jakovina kaže da postoji razlika između Hrvatske i Srbije, jer u Hrvatskoj nema javnih i službenih pokušaja da se ustaški pokret rehabilitira, dok je u Srbiji rehabilitacija četnika verificirana, a blaže se gleda i prema generalu Milanu Nediću. 'U Sloveniji je podjela slična kao i u Hrvatskoj te se zbog zločina često prozivalo Mitju Ribičića', rekao je Jakovina. Iako su protiv njega govorili brojni svjedoci, sudac je zaključio da nisu dovoljno vjerodostojni i da nema dovoljno dokaza da bi se protiv njega podignula optužnica.

Povjesničar Ivo Goldstein kaže da se stvar treba promatrati u širem kontekstu obračuna s narodnim neprijateljima koji je započeo ubojstvima 600 folksdojčera u Vršcu u Vojvodini 1944. godine. Nakon toga se obračun nastavio, naglašava Goldstein, osobito nakon oslobođenja Beograda 20. listopada 1945. godine, između ostalog likvidacijom Puniše Račića, atentatora na Stjepana Radića, a doživio je vrhunac kasnije, kad su stradavali Hrvati, belogardejci i četnici.

'Kod nas se percipira da je Titov režim bio protuhrvatski, ali to nije istina. Tijekom cijeloga rata Tito je pozivao na žestok obračun s četnicima i čak ih proziva najopasnijim neprijateljem', kaže Goldstein i dodaje da su neki u Srbiji to doživljavali kao dokaz da je partizanski pokret antisrpski. 'Bila je to borba za novo društvo', objašnjava ovaj povjesničar.

U proljeće i ljeto 1945. godine nije se obračunavalo, kaže, s ljudima zato što su bili Hrvati, nego zato što su bili pripadnici ustaških, četničkih ili drugih jedinica.

'To je bila revolucionarna pravda, glava je letjela iz prozaičnih razloga i ona je sama po sebi nepravedna. Bilo je nepravdi, ali treba razumjeti te događaje', objašnjava Goldstein. Dodaje da je obračun s 'neprijateljima naroda' bio neusporedivo žešći na Kosovu, koje je bilo pod vojnom upravom, nego u tadašnjoj Hrvatskoj.

Tragedija je, smatra Goldstein, počela 1941. godine uvođenjem prijekih sudova kada su ubijani ljudi koji su slušali BBC ili žene koje su radile abortus.

'U ovoj priči to nije tako jer se kroz ovaj cirkus pokušava provući da su svi bili isti i da je ustaško isto što i komunističko. Kad bi se utvrdilo da su komunisti bili prava strana, ja ne bih imao problema s tim. Provlači se tema da su svi bili isti i to je relativiziranje', zaključuje Goldstein.