Iako je američki predsjednik Donald Trump nasmijao Dance i Grenlanđane željom da kupi najveći otok na svijetu, Amerikanci su na tom otoku itekako prisutni. Na Grenlandu se, naime, duboko unutar Arktičkog kruga, već 76 godina nalazi najsjevernija američka zrakoplovna vojna baza Thule, u kojoj je smješteno postrojenje za nuklearni sustav ranog upozorenja. Tportal donosi priču o bazi koja se nalazi na izuzetno strateški i geopolitički važnom mjestu koje se smatra najkraćom mogućom udaljenosti između Europe i Sjeverne Amerike i koja bi mogla odigrati značajnu ulogu u arktičkoj regiji, čiji prirodni resursi donose nove sigurnosne i ekološke izazove i u njoj, ali i cijelom svijetu
Da ozbiljno računa na svoju vojnu nazočnost na Grenlandu u predstojećem razdoblju, Washington je potvrdio najavom posjeta američkog državnog tajnika Mikea Pompea glavnom gradu Grenlanda, Nuuku, ali je taj posjet iznenada otkazan u jeku eskalacija tenzija između Sjedinjenih Država i Irana u proljeće ove godine. Prema rasporedu Bijele kuće, Pompeo će otputovati na Grenland do kraja godine, a tijekom puta posjetit će i strateški važnu zrakoplovnu bazu Thule.
vezane vijesti
Baza Thule je najsjevernija baza američkog ratnog zrakoplovstva, a nalazi se 1200 kilometara sjeverno od Arktičkog kruga na sjeverozapadnoj obali Grenlanda, nedaleko od jedinog mjesta na svijetu na kojem se spajaju četiri glečera. Baza Thule dobila je ime po grčkom terminu za sjeverne zemlje, a trenutno je dom postrojbi zaduženih za protubalističku obranu, odnosno rano otkrivanje i praćenje balističkih prijetnji s istoka prema Sjevernoj Americi te postrojbe koja je zadužena za podršku zrakoplovnoj bazi. Riječ je o ključnoj instalaciji u američkoj strategiji nuklearne odmazde i dijelu svemirskog zapovjedništva, a ono pak potpada pod zračne snage Sjedinjenih Država. Uz to, baza Thule važan je dio komponente koja čini Sjevernoameričko zapovjedništvo za protuzračnu obranu (NORAD), instituciju koja je imala osobitu važnost tijekom Hladnog rata jer je trebala braniti Sjevernu Ameriku od nuklearnog napada.
Povijest američke baze na Grenlandu seže od vremena nacističke okupacije Danske u travnju 1940. godine, zbog čega je Henrik Kauffmann, danski veleposlanik u Washingtonu, sklopio na svoju ruku 'u ime kralja' sporazum sa SAD-om, ovlastivši ih da brane danske kolonije na Grenlandu dok traje njemačka agresija. Zbog tog je poteza danska vlada koju su postavili nacisti optužila Kauffmanna za veleizdaju, dok su ga slobodarski orijentirani Danci slavili kao heroja. Kauffmannova ideja o američkoj obrani danskog teritorija svečano i simbolično je dogovorena točno godinu dana od nacističke okupacije Danske. Prema njemu, američka vojska mogla je koristiti bazu sve dok smatra da postoji vojna prijetnja Sjedinjenim Državama.
Modernizacija u jeku Hladnog rata
U ljeto iste godine američka obalna straža i ministarstvo rata na Grenlandu osnivaju četiri meteorološke i radiopostaje, a godinu kasnije još dvije meteorološke, među kojima je i baza Thule, kojom su u početku upravljali danski vojnici. Iako je bjesnio Drugi svjetski rat, baza Thule nije se smatrala važnom strateškom točkom kakva će postati nakon njega.
Nakon oslobođenja nova danska vlada je ratificirala Kauffmannov ugovor, ali je istovremeno pokušavala preuzeti američka vojna postrojenja. Iako je Kopenhagen svim mogućim diplomatskom putovima pokušavao otjerati Amerikance, oni s Kanađanima započinju graditi nove meteorološke postaje. Zbog sve većeg broja američkih vojnika na Grenlandu počinju se graditi nove i veće piste za zrakoplove koji su bili zaduženi za snabdijevanje. Uz to, započinje opsežno mapiranje otoka, kao i istraživanje područja u kojima bi s vremenom mogle niknuti nove baze. Unatoč novim pokušajima Kopenhagena u nastojanjima da ishodi odlazak američkih vojnika, 1951. godine dolazi do nove ratifikacije sporazuma koja nije donijela ništa novo, osim što u bazi, pored američke, mora vijoriti danska zastava.
Nakon što se Danska pridružila Sjevernoatlantskom savezu 1949. godine Kopenhagen je odustao od pokušaja uklanjanja američkih baza na Grenlandu. Izbijanjem Korejskog rata iduće godine američko ratno zrakoplovstvo kreće s izgradnjom moderne baze Thule, koju će Pentagon, zbog njezinog strateškog položaja prema Sovjetskom Savezu, smatrati 'draguljem u kruni'. Epitete bazi dodatno prisnažuje činjenica kako je riječ o najsjevernijoj luci na svijetu, pouzdanoj za opskrbu velikim brodovima.
pao avion s hidrogenskim bombama
Izbjegnuta nuklearna katastrofa
Baza Thule bila je 21. siječnja 1968. godine poprište događaja koji je mogao rezultirati nuklearnom katastrofom, nakon što se nedaleko od nje srušio bombarder B-52 naoružan s četiri hidrogenske bombe, čija je snaga bila 240 puta jača od atomske bombe bačene na Hirošimu. Do pada aviona došlo je nakon što je izbio požar u unutrašnjosti te nije mogao sletjeti u bazu zbog iznenada pogoršanih vremenskih uvjeta. Šestorica članova posade stoga su iskočila iz njega, a avion je pao na led desetak kilometara dalje. Unatoč niskoj temperaturi, posada je vrlo brzo pronađena i spašena te je istovremeno krenula potraga za razornim bombama koje su ostale u avionu koji je gorio nakon pada. Potragu je onemogućila temperatura od čak minus 75 stupnjeva Celzijevih, a avion s ubojitim teretom je potonuo na dno nakon što se otopio led na koji je sletio. Bombe su kasnije pronađene, a dno mora je sanirano od nuklearnog zagađenja, iako za to američka i danska vlada nikad nisu predočile dokaze.
Kako je Hladni rat dosezao svoj vrhunac, Pentagon je modernizacijom pretvorio bazu Thule u ključnu točku američke strategije nuklearne odmazde. Budući da je riječ o najkraćoj mogućoj udaljenosti od Europe i Sjeverne Amerike, američko ministarstvo obrane smatralo je kako bi sovjetski strateški nuklearni bombarderi pri mogućem udaru na SAD odabrali upravo let preko Arktika, stoga je bila nužna zaštita tog područja i instaliranje sustava za rano upozorenje te izgradnja baze za presretanje bombardera na njihovom putu prema sjeveroistočnim obalama Kanade i SAD-a.
Idealno mjesto za testiranje izdržljivosti
Važnost bazi pridana je na inicijativu NATO-a i tadašnjeg američkog predsjednika Harryja Trumana u idućem desetljeću, početkom kojeg je ratificiran novi sporazum, čime je postala dio NATO-vog globalnog programa obrane naziva Grenlandsko obrambeno područje. U ljeto 1951., tijekom operacije Blu Jay, u najvećoj tajnosti produžuje se zrakoplovna pista čija se izgradnja po uloženim naporima uspoređuje s izgradnjom Panamskog kanala, osobito zbog stalnih loših vremenskih uvjeta. Izgradnja baze odvijala se isključivo ljeti zbog cjelodnevne svjetlosti, a građevinari su spavali na brodovima američke ratne mornarice prije nego što su niknule prve barake otporne na arktički vjetar. Bazu je, inače, sasvim slučajno otkrio Jean Malauire, francuski kulturni antropolog i geograf koji je sa svojim inuitskim vodičem Kutikitsoqom nabasao na američke vojnike na povratku s geomagnetskog Sjevernog pola.
Prvobitno uspostavljena kao strateško postrojenje zračnog zapovjedništva, Thule će 50-ih godina prošlog stoljeća služiti kao baza za 'raspršivanje' bombardera tipa B-36 Peacemaker i B-47 Stratojet, ali i kao idealno mjesto za testiranje operativnosti i održivosti ovih oružanih sustava u ekstremno hladnim uvjetima. Kako je Hladni rat početkom 60-ih godina doživljavao svoj vrhunac, slična praksa održavana je i u tom desetljeću, kada su u bazi testirani strateški bombarderi tipa B-52 Stratofortress, a koji su još uvijek u upotrebi u američkom ratnom zrakoplovstvu.
Unutar baze Thule sredinom 50-ih godina srušen je još jedan rekord jer je u sklopu nje izgrađen toranj za vojnu komunikaciju visok 378 metara. U trenutku dovršenja toranj Globecom bio je treća najviša građevina na Zemlji i najviša građevina sjeverno od Arktičkog kruga na zapadnoj hemisferi. Riječ je o izuzetnom građevinskom podvigu jer je u bazi Thule u ožujku 1972. godine izmjerena najbrža površinska brzina vjetra na razini mora koja je dostigla 333 kilometra na sat, prije nego što je on uništio mjerne instrumente.
Tajni projekti
Strateški bombarderi stacionirani u bazi Thule gotovo svakodnevno bi polijetali u izviđačke polarne inspekcije, a pratnju bi im činili zračni tankeri koji bi ih opskrbljivali gorivom tijekom letova koji bi potrajali i do deset sati. Opskrba gorivom u zraku obično bi se odvijala u potpunoj 24-satnoj tami, jer je to područje dobrim dijelom godine u potpunom mraku. Baza Thule odigrala je i značajnu ulogu kao glavno opskrbno područje tijekom i nakon izgradnje baze Century, koja je 1959. godine podignuta kao podzemno istraživačko središte na nuklearni pogon. Ta se baza koristila do 1966. godine u sklopu misije Odjela za polarno istraživanje i razvoj američke vojske, a zapravo je kroz projekt 'Ledeni crv' poslužila za izgradnju mreže raketnih baza skrivenih ispod leda. Projekt je kasnije otkazan, a prema službenom Pentagonu, u njoj se više ne nalaze nikakvi interkontinentalni projektili.
U bazi Thule nedugo nakon invazije u Zaljevu svinja na Kubi, čiji je cilj bio zbacivanje Fidela Castra s vlasti, postavljeni su moćni radari koji rano otkrivaju sovjetske transpolarne raketne napade s kopna ili pak iz podmornica ispod površine Arktičkog oceana i sjevernog Atlantika. Početkom 60-ih godina bila je dom za gotovo 10.000 vojnika, ali je nakon postupnog smanjivanja tenzija na relaciji Washington-Moskva taj broj značajno opadao. Prema dostupnim podacima, u njoj se danas nalazi 600 američkih i znatno manji broj danskih vojnika koji su zaduženi za besprijekorno korištenje četiri kilometra poletno-sletne piste na koju godišnje sleti više od 3000 vojnih zrakoplova Sjevernoatlantskog saveza.
Budući da je Rusija u arktičkoj regiji od 2015. godine uspostavila najmanje šest novih baza sjeverno od Arktičkog kruga, što uključuje šest luka dubokog gaza i 13 uzletišta, procjenjuje se da će Thule i u budućnosti imati vitalnu stratešku ulogu. Takvim predviđanjima ide u prilog činjenica da je posljednjih pet godina u arktičkim vodama sve prisutnija kineska ratna mornarica, a koja je nedavno počela graditi ledolomce, tek predigru za buduće kretanje podmornica.
