Posljedica takvih strateških usmjerenja vidljiva je u strukturi naoružanja, modernizacijskim prioritetima i organizaciji oružanih snaga. Usporedili smo snagu, opremljenost i brojnost dviju vojski.

Jedna od najvećih razlika između njih odnosi se na broj vojnika. Vojska Srbije raspolaže s približno 30.000 do 32.000 aktivnih pripadnika te oko 50.000 pričuvnika, a Hrvatska vojska ima oko 15.000 do 20.000 djelatnih vojnih osoba i približno 20.000 pričuvnika. Time Srbija ostvaruje značajnu brojčanu prednost u ljudskim resursima, što joj omogućuje formiranje većeg broja borbenih postrojbi i veću sposobnost dugotrajnog održavanja kopnenih operacija.

Međutim brojnost sama po sebi nije presudan pokazatelj vojne učinkovitosti. Hrvatska svoje manje ljudske kapacitete nastoji nadoknaditi većom profesionalizacijom, intenzivnijom interoperabilnošću s NATO-om te ulaganjima u suvremene tehnologije.

Na području kopnenih snaga Srbija raspolaže većom količinom teškog naoružanja. Njezinu oklopnu komponentu čine modernizirani tenkovi M-84AS1 i M-84, dopunjeni tenkovima T-72MS, a vatrena moć oslanja se na samohodne haubice Nora B-52, višecijevne raketne sustave Oganj i Tamnava te široku paletu domaćih oklopnih vozila poput Lazara 3 i Miloša. Srbija, prema javno dostupnim procjenama, raspolaže s više od 240 glavnih borbenih tenkova i gotovo četiri puta više samohodnog topništva nego Hrvatska.

S druge strane, Hrvatska vojska raspolaže manjim brojem tenkova M-84A4, ali posjeduje kvalitativno vrlo snažno topništvo u obliku njemačkih samohodnih haubica PzH 2000, a one se ubrajaju među najpreciznije topničke sustave u Europi zahvaljujući visokoj preciznosti, brzini paljbe i digitaliziranom sustavu upravljanja njome.

Hrvatska vojska nabavlja i francuske samohodne 155-milimetarske haubice Caesar Mk2 s pripadajućom opremom dok se mehanizirane postrojbe moderniziraju američkim borbenim vozilima pješaštva Bradley M2A2 ODS i oklopnim transporterima Patria AMV. Hrvatska također uvodi raketne sustave HIMARS i priprema nabavu tenkova Leopard 2A8, što će znatno povećati njezine kopnene sposobnosti.

Najizraženija kvalitativna razlika

Najizraženija kvalitativna razlika između dviju vojski danas postoji u zračnim snagama.

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo dovršilo je prijelaz na višenamjenske borbene avione Rafale F3-R, čime je ostvarilo jednu od najznačajnijih modernizacija u svojoj povijesti. Rafale predstavlja borbeni avion generacije 4,5 s naprednim radarom AESA, suvremenim elektroničkim sustavima, mogućnošću upotrebe projektila velikog dometa i visokim sposobnostima zračne nadmoći.

U rujnu prošle godine Hrvatska je službeno uvela u operativnu upotrebu i šest besposadnih zrakoplovnih sustava Bayraktar TB2 turske tvrtke Baykar, smještenih u vojarni 'Pukovnik Marko Živković' na Plesu. Uz dronove, opremljen je zapovjedno-nadzorni centar te su nabavljeni simulatori za obuku, zemaljske stanice i početni komplet pričuvnih dijelova. Hrvatska nabavlja i napredni poljski protudronski sustav SKYctrl, vrijedan 125 milijuna eura, a u ovaj strateški projekt uključena je domaća tvrtka Končar u ulozi sistemskog integratora. Odluka i sporazum o tome potpisani su lani te se isporuka prvih sustava očekuje početkom iduće godine.

Vojska Srbije trenutno se oslanja na petnaestak moderniziranih lovaca tipa MiG-29, a oni unatoč nadogradnjama predstavljaju stariju generaciju borbenih zrakoplova. Za te lovce nedavno su nabavljene kineske supersonične kvazibalističke rakete zrak-zrak tipa CM-400AKG, čime je postala prvi korisnik ovog tipa naoružanja u Europi. Istodobno je ugovorena nabava francuskih Rafalea te bi oni sljedećih godina trebali potpuno promijeniti sposobnosti srbijanskog ratnog zrakoplovstva. Ono ima i sedam do osam remontiranih i moderniziranih jurišnika tipa Orao, a posjeduje i četiri do šest naprednih školskih aviona tipa G-4 Super Galeb te se oni mogu koristiti i kao laki jurišnici.

Srbija je uvezla vojne bespilotne letjelice iz Kine i Ujedinjenih Arapskih Emirata, a razvija i domaće te licencne projekte. Glavni tipovi dronova u naoružanju Vojske Srbije su kineski izviđačko-borbeni CH-92A i izviđački CH-95, kao i kamikaze poput emiratskih modela Sjena (Shadow) 25 i 50 te SM-2. Tu su i minijaturni dronovi domaće proizvodnje poput Komarca 1, a u tijeku je realizacija dogovora o proizvodnji novih klasa bespilotnih sustava u suradnji s izraelskim Elbitom.

U pogledu helikopterskih snaga obje države posljednjih godina provode intenzivnu modernizaciju. Hrvatska koristi modele UH-60M Black Hawk i OH-58D Kiowa Warrior za različite namjene, a Srbija raspolaže višenamjenskim helikopterima Mi-35M, H145M, Mi-17 i Gazela.

Dominacija u protuzračnoj obrani i prednost domaćeg terena

Protuzračna obrana predstavlja jedno od područja u kojem Srbija trenutno ima izraženiju dubinsku zaštitu. Vojska Srbije raspolaže kineskim sustavom FK-3 srednjeg dometa, moderniziranim sustavima Kub i Neva te sustavom Pancir S1 za obranu od zrakoplova, helikoptera i bespilotnih letjelica. Hrvatska protuzračna obrana temelji se na kraćedometnim sustavima Mistral 3 te modernizaciji sustava nadzora zračnog prostora u okviru NATO-a, pritom se velikim dijelom oslanjajući na saveznički koncept integrirane protuzračne i proturaketne obrane.

Na pomorskom području Hrvatska ostvaruje jasnu prednost jer ratna mornarica raspolaže raketnim brodovima, ophodnim plovilima, desantnim sposobnostima i Obalnom stražom, pri čemu djeluje na Jadranskom moru u okviru NATO-ovih pomorskih operacija. Hrvatska nabavlja i dvije nove višenamjenske korvete, a aktualni ponuđači su francuska Naval Group, koja nudi model Gowind 2500, uz dogovorenu suradnju s domaćim tvrtkama, te španjolska Navantia sa svojim dizajnom Avante 2200/Alfa 3000 i potpisanim sporazumima za gradnju u hrvatskim brodogradilištima. Procijenjena vrijednost ovog velikog obrambenog projekta kreće se od 660 milijuna do 1,6 milijardi eura, a cilj mu je osigurati snažniju obranu Jadrana te protubrodsku, protuzračnu i protupodmorničku borbu.

Zbog nepostojanja izlaza na more Srbija nema klasičnu ratnu mornaricu, a njezina Riječna flotila djeluje na Dunavu i drugim unutarnjim plovnim putovima te je specijalizirana za riječne operacije i inženjerijske zadaće.

Ta država raspolaže razvijenijom obrambenom industrijom koja proizvodi oklopna vozila, topništvo, raketne sustave, bespilotne letjelice i streljivo. Valja reći i da izvoz vojne opreme predstavlja važan segment srbijanskog gospodarstva. Hrvatska obrambena industrija specijalizirana je pak za proizvodnju jurišnih pušaka VHS-2, pištolja HS, zaštitne opreme, komunikacijskih sustava, oklopnih vozila i različitih komponenti za tržište NATO-a. Premda im je proizvodni opseg manji, hrvatske tvrtke ostvaruju značajnu prisutnost na međunarodnom tržištu lakog naoružanja.

Usporedba pokazuje da nijedna vojska nema apsolutnu prednost u svim segmentima. Srbija raspolaže većim brojem aktivnih pripadnika, tenkova, topništva i slojevitijom kopnenom protuzračnom obranom, što joj daje veću masu konvencionalnih snaga.

Hrvatska, međutim, ostvaruje kvalitativnu prednost zbog članstva u NATO-u, interoperabilnosti sa savezničkim snagama, suvremenog ratnog zrakoplovstva opremljenog avionima Rafale, naprednih topničkih sustava PzH 2000 te sposobnosti djelovanja na moru. Prema ocjenama vojnih analitičara, dugoročno će daljnja modernizacija obiju vojski – uključujući hrvatsku nabavu tenkova Leopard 2A8 te srbijansko uvođenje Rafalea i novih bespilotnih sustava – smanjivati postojeće razlike i mijenjati regionalni odnos vojnih sposobnosti.