Stjepan Zorić iz Erduta može se pohvaliti laskavim epitetom prvoga hrvatskog ratara koji je u rad pustio jedinstven sustav navodnjavanja. Njime upravlja iz ureda, pomoću aplikacije, a vodu crpi iz Dunava. Riječ je o privatnom sustavu koji je financiran europskim novcem.

'Bez toga više nema proizvodnje', rekao je Zorić nedavno u razgovoru za tportal. Cilj mu je, kako je tada naglasio, bio vidjeti može li imati drugu žetvu. Podvukao je tada i računicu, rekavši da investitori u poljoprivredi računaju na povrat u roku od osam do 10 godina.

Navodnjava površine pod ekološkom proizvodnjom, a na 400 hektara ratarskih površina sije durum pšenicu, kukuruz, uljanu repicu... i sve ide u izvoz. Dok se od durum pšenice mijesi talijansko tijesto, njegov kukuruz završava u svjetski poznatom brendu cornflakesa. Ima, kaže, i 10 hektara voćnjaka - dunja i jabuka.

'Jabuke krčimo jer nemamo sustav navodnjavanja, a prošao im je i vijek. Okrećemo se sadnji dunja jer ih koristimo za preradu u premium proizvode, voćnu rakiju i likere pod brendom Divania', kaže nam i dodaje: 'Ide kao luda. Sve što proizvedemo i prodamo, ali smo uložili u vrhunsku tehnologiju', ističe.

Voćnjak mu je idealno pozicioniran i nalazi se na Čvorkovcu, jednoj od top lokacija u Hrvatskoj za razvoj voćarstva. 'No voćarstvo i povrtlarstvo ne može biti konkurentno bez navodnjavanja', sažima.

Zorića smo zatekli na okruglom stolu 'Tko hrani Hrvatsku vojsku?' u Osijeku te smo s njim kratko porazgovarali.

Ima li za hrvatskog ročnika po jedna jabuka svaki dan?

Jabuka ima, na 60.000 tona smo samodostatni, ali je bilo 150.000 tona, pa smo mogli hraniti i mađarsku vojsku.

Šalu na stranu, hranite li svojim voćem Hrvatsku vojsku?

Ima inicijative, ali ne dovoljno. Nadamo se da će se situacija promijeniti. U Hrvatskoj imamo nekoliko dobrih proizvođačkih organizacija koje su spremne odgovoriti tako velikim sustavima, kao što je primjerice Hrvatska vojska. Samostalno se jako teško probiti u tako velike sustave. Bez pravih skladišnih kapaciteta to je teško, ali u Hrvatskoj sada već imamo četiri velike hladnjače.

Što je isplativije, ratarstvo ili voćarstvo?

Strukturu sjetve trebamo mijenjati, to je neminovno. Trebamo početi proizvoditi samo ono u čemu smo konkurentni i za čim tržište ima potrebu. Proizvodimo pšenicu i kukuruz, koje nitko ne treba, a svi sektori voća i povrća ne samo što su isplativiji po hektaru, nego su idealni baš za razvoj malih gospodarstava, površina koje ima Hrvatska. S njima možemo biti i konkurentni prema sjevernim zemljama Europe jer imamo tri klimatske zone, kontinentalnu, planinsku i mediteransku. Možemo proizvoditi sve, osim banana.

Kako zaustaviti pad broja voćara?

Jednostavno. Imamo modele Austrije i Italije. Dakle snažnim investicijama u one sektore za koje mislimo da bi mogli polučiti rezultat. Poljoprivrednici koji su uspjeli dobiti projekte EU-a s povratom od 90 posto su stabilni, imaju dobre prihode, dobre proizvode. Primjerice, Poljska je na milijardu dobivenih europskih eura uložila i svojih milijardu, a Hrvatska je na isti iznos uložila 20 posto svojeg novca. To nije dovoljno ni da održimo konkurentnost u odnosu na proizvođače u EU, a kamoli da postanemo lideri u proizvodnji.

Postoji li interes među mladima?

Ako bude snažna financijska potpora države za razvojne projekte. U poljoprivredi će uvijek biti interesa, posebice u sektoru voća i povrća, jer je za male površine, a tvrdimo da u Hrvatskoj imamo baš puno takvih.

Može li se nešto pripisati i klimatskim promjenama?

Cijela poljoprivreda se loše nosi s klimatskim promjenama, a na voćarstvo najviše utječu visoke temperature, suša, UV zračenje... Imamo čak situacija da kolege imaju navodnjavanje, ali ga ne mogu koristiti jer je pala razina podzemnih voda u bunarima. Znači, uložili smo novac da bismo izbjegli štete, a opet se teško nosimo s klimatskim promjenama.

Mreže su dobra zaštita protiv tuče i prevelikog UV zračenja, koje uništava kvalitetu ploda, ali i kroz njih su plodovi lani stradali.

Kako prilagoditi kulture novoj klimi?

To je problem svih nas. Kada bismo znali rješenje, primijenili bismo ga. No svako novo rješenje traži velika ulaganja, a Hrvatska je uložila minimalna sredstva u Program ruralnog razvoja, nedovoljna. Idemo proizvoditi ono u čemu možemo biti konkurentni. Imamo komparativne prednosti za proizvodnju svega, ali nešto ne bismo trebali ni početi proizvoditi jer nismo konkurentni.

Poljska do prije nekoliko godina nije ni znala što su to jabuke. To nije ni postojalo kod njih, pa su uložili silan novac i postali lider u proizvodnji i više im nitko ne može ništa, po meni.

Ide novo programsko razdoblje - idemo novac iz Programa ruralnog razvoja usmjeriti u sektore koji će pogurati cijelu tu priču.