Posljednjeg dana siječnja na splitskim Gripama održat će se najveći ikad stand-up show u Hrvatskoj, ali i puno šire: deset godina svog prvog zajedničkog nastupa na ovaj način obilježit će Ante Travizi, Ivica Lazaneo, Josip Škiljo i Tomislav Primorac, kolektiv poznat pod nazivom 'Splicka scena'
Drugi povod za show još je veći: splitski komičari ovim nastupom sudjeluju u proslavi (također desete) obljetnice 'Bradate aukcije', akcije koja iz godine u godinu sudjeluje u spašavanju života onkoloških pacijenata i koja ove godine ima najambiciozniji cilj dosad: prikupiti milijun eura za magnetnu rezonancu Klinike za onkologiju i radioterapiju KBC-a Split, odnosno omogućiti sedam planiranja liječenja dnevno te 13 snimanja na Radiologiji svakoga dana. To znači 50.000 pregleda u 10 godina i bržu, precizniju dijagnostiku pacijentima.
Šou na Gripama stoga je dobio logičan naziv 'Stand-up s mudima', a već u preprodaji planulo je više od dvije tisuće ulaznica.
Travizi, Lazaneo, Škiljo i Primorac još i ranije probijali su led na dotad krhkoj splitskoj stand-up sceni, no kada su se udružili u 'Splicku scenu' vrlo brzo prešli su lokalne, pa i nacionalne okvire. Kalendar im je danas uglavnom krcat.
Na proslavi desetog rođendana i velikom humanitarnom showu 31. siječnja pridružit će im se i prijatelji - Goran Vinčić, Vlatko Štampar, Srđan Olman i Andrija Dabanović.
Četvoricu komičara koje ćemo skupno prozvati Splićanima - makar će oni sami upozoriti da među njima ima i Bračana, i Imoćana, i Hercegovaca - teško je, priznajemo, uhvatiti i za glavu i za rep. Tportalu je to uspjelo s Tomislavom Primorcem, koji je u ime sebe i svojih kolega prokomentirao godinu na izmaku i odgovorio na nekoliko pitanja - kojeg bi političara doveli da nastupi s njima, što ih je najviše šokiralo u 2025. godini i znaju li se Hrvati uopće smijati i zabavljati.
Kakva je vaša dijagnoza godine na izmaku, a kakva za godinu koja nas čeka?
Pa iskreno, bila je ovo jedna sasvim uobičajena, po ničemu posebna godina. Znamo da je u ovakvim prilikama običaj pokušati se prisjetiti svih ludih trenutaka, ali nemojmo se lagati, nije to bila neka godina za pamćenje. Što možda i nije loše, budući da je zadnja jako upečatljiva bila 2020. godina. Ima nešto lijepo i u toj uobičajenosti, u konstantnosti nekih događaja. Dalmatinci su i ove godine proklizavali s ljetnim gumama po snijegu na autocesti, žalili se na preveliki broj turista od kojih žive, Hajduk opet nije osvojio naslov i opet smo mislili da kreće treći svjetski rat, ali nije krenuo.
Dok smo prošlu godinu ispratili sa velikim medijski popraćenim događajima poput onoga kad je Mile Kekin otišao sa krivim Nikicom Jelavićem na piće, imam osjećaj da ovu ne ispraćamo s ničim posebnim. Ali strpimo se, nije još gotovo. Ima još nešto vremena, pa se možda u zadnjim danima nešto spektakularno dogodi. Nadamo se nekoj aferi ili skandalu u sudačkoj nadoknadi.
U 2025. smo krenuli ludo, kaubojski, sa bivšim ministrom Dabrom koji je u godinu ujahao sa pucnjavom, ali ostatak godine je bio slab. Prvi mjesec smo čak započeli s bojkotom trgovačkih lanaca, u pravoj maniri novogodišnjeg entuzijazma, ali to je doživjelo sudbinu svake novogodišnje odluke o odlasku u teretanu i prestanku pušenja. Vrlo brzo smo prihvatili poraz nad ekonomijom i prihvatili rast cijena te činjenicu da je to jedini sigurni napredak oko nas, ta nezaustavljiva inflacija.
Bila je ovo i godina izbora. Dok je izbor za predsjednika prošao poprilično očekivano, lokalni izbori su donijeli malo više iznenađenja. Izdvojili bismo veliki uspjeh bivšeg splitskog gradonačelnika Ivice Puljka koji je na svom odlasku postigao ono što nitko nikad prije nije: barem nakratko ujedinio je HDZ i SDP u borbi protiv njega. Ta suradnja nam je dala malo svjetla u tami i razlog za vjerovat da postoji nada u jedinstvo hrvatskoga naroda.
Ostaje dojam da je ovo bila i godina zabrana, svašta se zabranjivalo. Pričalo se o zabranjivanju pozdrava, pa su se zabranjivala okupljanja nacionalnih manjina, pa se interveniralo da se ne smije zabranjivati na svoju ruku, pa je onda bio prosvjed radi toga šta se zabranjuje zabranjivanje.
Što se tiče nadolazeće godine, ne možemo puno reći. Da možemo nešto znati o budućnosti, bavili bismo se tarotom ili dojavama za kladionicu. Sve što zasad znamo je da godinu startamo humanitarno, slavljem 10. rođendana SplickeScene i Bradate aukcije na Gripama. Dakle, počinjemo godinu u dobroj energiji i nadamo se da će akcija odjeknuti dobro i da ćemo kupiti uređaj za nuklearnu magnetsku rezonancu te da će nas ta pozitiva ispratiti i ostatak godine.
Koji vas je osobno događaj ove godine najviše dojmio?
Poprilično nas je potresao razvod Maje Šuput. Maja i njen markantni bivši suprug su bili zadnji stupovi vjere u ljubav, tako da nas je krah te ljubavi poprilično uzdrmao. A naročito smo zabrinuti kako će se taj događaj reflektirati na malenog Blooma. Još jedan razvod je obilježio godinu, a to je razvod Donalda Trumpa i Elona Muska. Doduše, taj nas je radi svoje komične prirode pomalo i uveseljavao.
Kad smo već kod Trumpa, dojmio nas je poprilično i njegov trud u postizanju mirovnog sporazuma između Albanije i Azerbajdžana koji su nakon godina i godina rata postigli primirje, barem je tako tvrdio sam Trump. Nadamo se da će tako nastaviti i u 2026. te da će se uskoro završiti i krvavi sukob između Obale Bjelokosti i Švicarske. A ako bude imao viška vremena, možda da pomiri i ljevicu i desnicu u Hrvatskoj. Ako su Albanija i Azerbajdžan uspjeli staviti svoje razlike postrani, možda i mi možemo napokon zaboraviti ustaše i partizane. Nek' Trump pomiri Sinj i Imotski, za to bi sigurno dobio tako priželjkivanu Nobelovu nagradu za mir.
Bilo je i lijepih malih trenutaka, poput one simpatične pljačke Louvrea. Ima nešto utješno u tome da se blesavi propusti događaju i u tako velikim svjetskim ustanovama. Nekako bude lakše nositi se s time da ni u nas ništa ne funkcionira.
Tko je za vas osoba godine u Hrvatskoj?
Nema osobe godine. Uza sav trud nismo uspjeli pronaći nikoga tko se posebno istaknuo i zadužio cijelu naciju svojim nesebičnim djelovanjem. Dapače, cijela ta nagrada je već dugi niz godina u opasnosti od ukidanja, pa koristimo ovu priliku da pošaljemo apel cjelokupnoj javnosti da dogodine barem jedan od nas napravi nešto hvalevrijedno kako bismo i dalje mogli birati osobu godine.
Kojeg biste političara doveli za gosta na nastupu, tko ima potencijal?
To je barem lako, Milanovića. Kralj roasta, majstor uvreda. Mislim, mi se u politiku baš i ne razumijemo, ali u komediju da. Nemamo veliku ekspertizu da bismo se usudili ocijeniti kakav je Zoran predsjednik, ali znamo da bi bio odličan kao komičar. Kad je nazvao Plenkovića 'plamenim jazavcem', to je bio jedan od najslikovitijih i najzvučnijih puncheva koje smo čuli u svojoj karijeri. Milanovićev stil je nešto na tragu šok komedije u maniri Ricky Gervaisa, dok je Plenki više opservacijski tip komičara. Ostali su više manje samo klauni, uz dužno poštovanje cirkuskim djelatnicima.
Iako, vrijedi izdvojiti Kerumovo prozivanje bivšeg splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare kao simulanta, zato što je najavljivao svoju bolest i smrt, da na kraju uopće ne bi umro. Mislim stvarno, Andro, to je za žuti karton. Tako bezobrazno ostati živ, nakon što si se ko Neymar valjao po podu. Stvarno se pokazalo da nije čovjek od riječi. Zabavno je vidjeti koliko Žele još ne voli Andru, nevjerojatno je da taj sukob još traje. To ni Trump ne bi uspio pomiriti.
S druge strane, Željko nam je priredio još jednu šalu za kraj godine sa svojim završavanjem u zatvoru za blagdane, samo tu već više i nije jasno smijemo li se njemu ili s njim. Ili se svi skupa smijemo ironiji hrvatskog pravosuđa u kojemu je lakše u zatvor za male stvari, nego za ozbiljne izdaje naroda.
Kad smo kod ozbiljnih izdaja naroda, vratio nam se i Ćaća iz zatvora. Vjerujemo da se neće vraćati u politiku, a tko zna, možda baš u komediji pronađe iduću karijeru.
Čemu su se Hrvati ove godine najviše smijali (iz vašeg iskustva, ako su se na vašim nastupima uopće smijali)?
Kakav je ovo sad pokušaj vrijeđanja nas? Mislio sam da se rugamo 2025. godini, a ne našem kolektivu.
Na našim nastupima smiju se najviše našim dogodovštinama i opservacijama. Ali gledajući širu sliku, Hrvati su se generalno najviše smijali svojoj tragediji, što je ustvari solidan mehanizam nošenja s traumama. Ali s druge strane, mi kao komičari moramo apelirati da počnemo svoju stvarnost malo ozbiljnije shvaćati, jer ako stvarnost nastavi biti ovako apsurdna, mi ćemo postati višak radne snage i komedija neće više imati svoje mjesto u svijetu. Znate da sve skupa ide u čudnom smjeru kad sve češće postaje pitanje: 'Je li ovo stvarno ili umjetna inteligencija?'. To pitanje je možda i prihvatljivo ako je video s mačkama u pitanju, ali je zabrinjavajuće kad se moraš to zapitati dok gledaš kako ministar puca iz kalašnjikova ili Trump proziva predsjednika zemlje u ratu zbog toga što je preležerno obučen za mirovne pregovore u Bijeloj kući.
Sve postaje toliko suludo da su čak i šale prestale imati smisla. Trenutno najrasprostranjenija internetska 'interna šala' jest samo reći dva broja, 6 i 7, što ne samo da otežava nastavnicima matematike odrađivanje nastave, nego i pokazuje da se i humor bliži tome da nema nikakvu poantu, nikakvu premisu ni ideju, nego samo punchline. Zašto je to smiješno? Jer smo se svi složili da će to sad neko vrijeme biti smiješno.
Za Hrvate se smatra da obožavaju kukati, grintati i biti mrzovoljni, je li to točno? Može li se živjeti od pokušaja da ih se nasmije i zabavi?
Ne može se živjeti od pokušaja, ali može od uspješnog nasmijavanja ljudi. Nitko nije izgradio karijeru na pokušavanju. Zamisli to, Parni valjak ove godine slavi 40. obljetnicu pokušavanja da dobro zvuče ljudima.
Relativno uspješno nasmijavamo ljude i živimo od toga. Ne možemo se žaliti. Ustvari, naravno da možemo, ali nećemo. Jer onda bismo i mi bili jedni od tih koji grintaju i kukaju. Na neki način, mi grintanje i kukanje ostavimo za pozornicu i uspješno živimo od toga, pa onda ne grintamo ostatak vremena. Tako smo mi to nekako obrnuli, postigli da smo profesionalni grintavci. Na kraju, to grintanje u konačnici bude više kao neka naša tradicija, običaj, zabavna disciplina nego ozbiljno nezadovoljstvo životom. Vrlo vjerojatno nam je puno i bolje nego što smo svjesni, samo je nezadovoljstvo emocija koja vrlo lako osvaja, a to najbolje znaju mediji koji na tome grade svoj 'engagement'. Pa evo i ovaj članak će vjerojatno imati više reakcija 'užas', nego 'ludilo'.
Sve u svemu, ne valja pretjerano nezadovoljstvo, ispunjava nas ružnim emocijama. Ali ne valja ni gurati glavu u pijesak i ignorirati stvari koje treba popraviti. Ovo pitanje se nekako pretvorilo u filozofiju i slanje ozbiljne poruke javnosti, ne znamo kako se to dogodilo.
Kako će izgledati vaš pokušaj da to nasmijete nekoliko tisuća ljudi odjednom, na Gripama? Je li frka?
Opet ti sa 'pokušaj'. Je li frka? Pa nije još, bit će 31.1., kad shvatimo u šta smo se uvalili. Ne znamo kako će izgledati, ali vjerujemo da će biti dobro. Između ostalog, idemo na zakon velikih brojeva. Pa ima nas osam, pa valjda će barem jedan bit dobar. Ako ne bude dobro, a barem smo pokušali. Između ostalog, humanitarno je, nemate nam pravo zamjeriti.
Šalu na stranu, vjerujemo da će biti odlično. Nije nam prvi ovako veliki nastup. Nastupali smo u Lisinskom pred dvije tisuće ljudi, a ovo sada je samo duplo više. Raduje nas da ispisujemo povijest i da pritom radimo nešto dobro. I ovim putem velike pohvale idu za Bradatu Aukciju i sve ono što rade.
Vidimo se 31. siječnja na Gripama. Jedva čekamo!