Edo ŠEGVIĆ ZA TPORTAL

Poznati splićanist otvorio dušu: Nije pošteno reći da su radnici grubi i primitivni ljudi koji samo piju, pljuju i psuju

14.10.2018 u 17:15

Bionic
Reading

Ne, nije tipfeler: Njegova knjiga zove se 'Spliski matun' i jedna je od zanimljivijih i korisnijih koje ćete ovih dana moći pročitati. U oblik i boji matuna - a ako niste znali, to je dalmatinski izraz za opeku ili ciglu - ukoričena je zbirka priča, povijesnih crtica i zanimljivih pratećih crteža i karikatura, vremeplov kroz sedam desetljeća povijesti grada i cijele jedne struke, uz iznimno vrijedan rječnik s dvije tisuće pojmova. Produktivni arhitekt, pisac i splićanist Edo Šegvić time je odao počast građevinarima, zidarima, tesarima, armiračima i meštrima svih srodnih struka, radnicima i manovalima. I usput zabilježio duh grada i duh vremena, bivšeg i sadašnjeg

'Kod nas u Dalmaciji nadugo i naširoko opjevani su pomorci, ribari i težaci, i to s pravom, ali teško je zanemareno građevinarstvo koje je u najmanju ruku jednako teško. Ako se i spominju, sami radnici najčešće su prikazani kao grubi, neotesani i primitivni ljudi koji u pravilu samo piju, pljuju i psuju, što naprosto nije pošteno', opisuje Edo Šegvić za tportal motiv pisanja svoje šeste knjige. Predstavljena je upravo ovog tjedna u prepunoj Gotičkoj dvorani Muzeja grada Splita i premda je u formi dokumentarističke proze, već je proglašena izvanredno značajnim, gotovo pa znanstvenim djelom.

A istovremeno je vrlo pitka, pisana toplim humorističnim stilom te zavodljivim splitskim govorom.

Šegvića ćete najčešće susresti na Matejušci, u staroj ribarskoj lučici u samom srcu grada točno između Rive i Zapadne obale. Ona je, uostalom, njegovo djelo: ima tome već dva desetljeća da je volonterski izradio projekt njenog uređenja i potom gnjavio šest gradonačelnika kako bi se on napokon realizirao. Radi se o izvanredno važnom javnom prostoru koji je potpuno netipično uređen baš po potrebama domaćeg svijeta: klupe i fontana na pravom mjestu, istezalište za brodove, klupske prostorije s otvorenim gradelama, spremnici za ribare, zelenilo baš po ukusu i mjeri. I velika površina koju su prigrlili mlađi Splićani, pa navečer ondje masovno ispijaju pivo ili rakijicu 'na zidiću' - toliko da komunalne službe naprosto ne uspijevaju sve počistiti.

'Da, Matejuška zna biti prljava, ali to je znak da se puno koristi - a za arhitekta nema većeg priznanja od toga. Bilo bi nam jednostavnije i sigurnije da smo metnuli nekakav kafić, ali nije to - to', govori nam Šegvić dok mu ribari (a bogme i pokoji veseliji gospodin s klupe) dobacuju sugestije za nove intervencije. Njega, naime, po općem sudu smatraju ocem ove lučice.

Po istom principu i Šegvićevoj volonterskoj inicijativi uređena je znamenita 'Zelena katedrala' u Prološcu pokraj Imotskog, a imao je i niz drugih zapaženih djela, no knjiga 'Spliski matun' nije o tome; ne, u njegovu prilogu kulturi sjećanja glavnu ulogu imaju 'mali' ljudi, oni s alatom u rukama. Iz njegove Tehnogradnje, u kojoj je radio skoro dva desetljeća, ali i s niza drugih malih i velikih gradilišta. Iz njihove perspektive, a ne s akademskih visina.

'U teškom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata Split je bio devastiran i zapušten, a onda je krenulo masovno osnivanje građevinskih poduzeća i veliki zamah u gradnji, formiranje škola i fakulteta, pa kasnije i Urbanističkog zavoda, grad se širio… A sve to netko je morao napraviti: od planera i projektanata, preko stručnjaka za statiku, struju, vodu, zaštitu na radu i zaštitu od požara, do radnika na zemljanim radovima, betoniraca, armirača, tesara, zidara, vodoinstalatera, krovopokrivača, skelara i ostalih. Živio sam i radio u dva stoljeća, dvije države i dva društveno-politička sistema, ali evo, i danas na krovu nebodera u izgradnji uvijek možete vidjeti radnika. Znanja i tehnologije se mijenjaju i napreduju, ali on je i dalje nezamjenjiv. A njegov posao i dalje nosi težinu, muku i opasnost', objašnjava nam Šegvić. Sličan princip može se primijeniti i na projektante, šefove gradilišta i sve druge - njihove priče ispričane su s toplom i ljudskom dimenzijom, često i u prvom licu.

Naš sugovornik u startu će pojasniti da njegova knjiga ne predstavlja nikakav žal za prošlim vremenima, dapače: ona tek dokumentira strelovit razvoj u prvim desetljećima nakon rata i bilježi stvarnost, jednako kao što dokumentira točno trideset i dva samoubojstva ljudi iz starih splitskih obitelji, težaka kojima je zbog širenja grada i općeg napretka otimana djedovina. 'Matun' se, dakle, iščitava višeslojno - s jedne strane kao romantična kronika grada i jedne struke, s druge kao početnica za ljude nevične građevinarstvu, a s treće kao ozbiljan stručni priručnik. U njemu se, naime, nalazi i pravi pravcati rječnik lokalnih građevinskih termina s preko dvije tisuće pojmova.

'Vjerujem da će on biti vrlo koristan studentima koji na fakultetima uče stručne izraze, da bi se na terenu susreli s potpuno drugim nazivima. To je cijeli jedan jezik koji se na gradilištima govori i mijenja kako naviru nove tehnike i tehnologije, ali ne predstavlja strogo splitski govor: raširen je jer smo uvijek imali puno radnika iz Zagore, s otoka, iz Bosne… Kad na gradilištu ovdje spomeneš manovelu, coket, mašur ili kavalet, svi će znati na što se misli. Korisno je to znati', kazat će Šegvić, pa ispričati konkretan detalj zbog kojega je lokalnu građevinsku terminologiju krenuo bilježiti još davne 1974. godine:

'Na gradilištu jedne velike zgrade u Splitu bio sam zadužen za nabavku materijala, pa sam za sutrašnji dan trebao naručiti nešto što se službeno nazivalo hidratizirana bituminizirana ljepenka. To sam i napravio, ali sutradan je nastala velika frka jer materijal nije bio isporučen. Krenuo sam istraživati što se dogodilo i došao do čovjeka koji je bio zadužen za primanje narudžbi, a on se nakon dugotrajnog raspravljanja i uvjeravanja gotovo pa izderao na mene. 'Edo moj, pa zašto nisi normalno napisao da ti treba papundek?!', kazao mi je. U tom trenutku shvatio sam koliko je bitno poznavati sve termine, koliko god možda bili lokalni.'

  • +5
Edo Šegvić Izvor: Cropix / Autor: Ante Cizmic / CROPIX

Šegvićeva Tehnogradnja, moćna tvrtka s više od dvije tisuće zaposlenih, davno je posrnula i propala, a on je poslove projektanta i šefa gradilišta - uključujući epizode u Iraku - zamijenio svojom malom tvrtkom u kojoj radi sa suprugom Slavicom, građevinarkom koju je upoznao još uoči prvog dana u srednjoj građevinskoj školi, te sinom Dujom, već iskusnim i uspješnim arhitektom. Još uvijek radi, pa je tako nedavno skicirao projekt uređenja Šperuna - prostora blizu Matejuške, koji po istom principu želi upristojiti u skladu sa željama i potrebama ljudi što ih osobno sluša u prolazu, doslovno na dnevnoj bazi. U gradskim strukturama šuška se da će mu proći već do idućeg ljeta.

Dotad bi možda i njima bilo zgodno baciti oko na Šegvićevu knjigu. Koga god pogodi u glavu, ovaj matun nikakvu štetu ne može napraviti. Dapače.