Sukob u Siriji pokrenuo je veliki izbjeglički val u kojem su stotine tisuća izbjeglica iz Sirije, ali i drugih zemalja, preko Turske i Grčke, pa i takozvanom balkanskom rutom krenulo dalje prema Zapadu, tražeći utočište od rata i bijede, prvenstveno u Njemačkoj i Švedskoj.

Erdogan je val privremeno zaustavio tek nakon što je Bruxelles obećao izdašno financirati brigu o izbjeglicama na turskom tlu te ponudio niz drugih beneficija turskim građanima i državi. Erdogan, svjestan geopolitičke važnosti Turske kao ključnog europskog i američkog saveznika na Bliskom istoku, svoju ulogu vješto koristi. Turska kao članica NATO-a iznimno je bitna kao sila koja stabilizira prostor oko Crnog mora i predstavlja ravnotežu prema pojačanim aktivnostima Rusije i Irana u ratu u Siriji.

Najbolji primjer za to kako Erdogan ističe svoju veličinu i koliko je tašt je skandal oko njemačkog satiričara Jana Böhmermanna kada je ponizio njemačku kancelarku Angelu Merkel. Böhmermann je u satiričnom prilogu na brutalan način ismijao Erdogana koji se silno uvrijedio.

Zahvaljujući jednom starom njemačkom zakonu, reliktu još iz vremena kancelara Otta von Bismarcka, po kojemu je zabranjeno vrijeđati šefove stranih država, Erdogan je iskoristio priliku i zatražio da se pokrene postupak protiv satiričara. Postupak može rezultirati po osudi novčanom kaznom, ali i s tri godine zatvora, međutim, da se postupak pokrene, potrebno je da to izravno zatraži ismijani strani šef države i da postupak onda odobri i njemačka vlada.

Erdogan je zatražio, a Merkel - uz protivljenje SPD-a i osudu velikog dijela javnosti – odobrila. Analitičari tumače da je Merkel odobrila pokretanje postupka kako bi opstao dogovor EU - Turska oko izbjeglica.

Turski predsjednik u Hrvatsku dolazi na obilježavanje stote godišnjice islama u zemlji, a sastat će se s najvišim hrvatskim dužnosnicima. Domaćin mu je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Bilateralni odnosi Hrvatske i Turske tradicionalno su dobri, saveznički i partnerski.

U okviru NATO-a zajednički snažno podupiru politiku otvorenih vrata, prvenstveno prema Bosni i Hercegovini. Obje zemlje pridaju veliku važnost ovom posjetu, a to se može vidjeti i po izaslanstvu u Erdoganovoj pratnji. U Zagreb dolaze ministri pravosuđa, europskih poslova, gospodarstva, energetike, kulture i turizma te više od 90 poslovnih ljudi na gospodarski forum.

Teme razgovora bit će turski pregovori za članstvo u EU-u, koje Hrvatska snažno podupire, zatim stanje u Jugoistočnoj Europi, posebice u BiH te predstojeći summit NATO-a u Varšavi u srpnju. Grabar Kitarović i Erdogan imat će na dnevnom redu i borbu protiv terorizma, stanje u Siriji i Iraku, energetsku sigurnost i migrantsku krizu.

Erdogan je na vlast došao 2003., na valu vjerskog konzervativizma i postao najmoćniji i najznačajniji turski političar još od Kemala Mustafe Ataturka, osnivača moderne turske države.

Zbog sklonosti autoritarnu načinu vladanja i neprestanoj želji za većim ovlastima i moći, često ga nazivaju sultan Erdogan, implicirajući da njegova neutaživa ambicija korelira s moći iz vremenom Otomanskog Carstva kada su Turskom vladali sultani.

Međutim, svi se slažu da se radi o sposobnom političaru koji je tijekom svoje vladavine uspio iz siromaštva izvući milijune ljudi, koji i smanjio je moć vojske koja je do njegova dolaska na vlast imala ključnu ulogu u turskoj politici. Ekonomija je u prvim godinama Erdoganove vladavine rasla i po stopama od 10 posto, da bi posljednjih pet godina došlo do usporavanja.

Temelj je Erdoganove politike u vjerskom islamu i u izostanku tolerancije prema političkim neistomišljenicima. Država nastoji ovladati svim sferama društva, posebno medijima i pravosuđem. Zamjeraju mu se pokušaji islamizacije društva te raširena korupcija. Također tvrde da je gospodarski rast produbio jaz između bogatih i siromašnih.

Najsnažniji izazov Erdoganove vladavine bili su višemjesečni prosvjedu od kraja svibnja do kraja kolovoza 2013. u parku Gezi. Prosvjedi su započeli kao revolt zbog plana izgradnje parka, a pretvorili su se u otvorenu pobunu protiv vlasti koja guši slobodu govora i sekularizam u zemlji.  

U Turskoj nije slobodno kritizirati Erdogana i zbog toga su se mnogi našli u problemima. Svježi je primjer od ove nedjelje kada je turska policija uhitila nizozemsku novinarku turskog podrijetla Ebru Umaru zbog 'nekoliko tvitova o turskom predsjedniku Tayyipu Erdoganu.

U veljači se zbog vrijeđanja Erdoganu u problema našla bivša Miss Turske Merve Butuksarac, pa čak i legendarni turski nogometaš Hakan Sukur koji je također rekao riječ dvije previše. U ožujku je policija upala u redakciju oporbenog dnevnog lista Zaman koji je potom ugašen. Slični obračuni s nepoćudnim medijima ni prije nisu bili rijetkost.

Na očito gaženje slobode govora Europa ne reagira, a Turska se na listi država s brojem utamničenih novinara nalazi u samom svjetskom vrhu zbog čega je česta autocenzura.

Erdogan je rođen u 26. veljače 1954. u gradu Kasimpasa, ali je djetinjstvo preveo u mjesto Rize na turskoj obali Crnog mora gdje mu je otac radio u obalnoj straži.

Prije nego što se doselila u Tursku obitelj je živjela u Batumiju, današnjoj Gruziji. Kasnije se obitelj preselila u Istanbul gdje je Erdogan završio pohađao vjersku srednju školu, a potom je završio studij menadžmenta. Kao školarac igrao je nogomet i navodno je Fenerbahče, najpopularniji turski klub želio s njim potpisati ugovor, ali je otac bio protiv. Supruga mu je Emine Gulbarana s kojim ima dvije kćeri i dva sina.

Politikom se počeo baviti još u mladosti, a tijekom studentskih dana upoznao se s Necmettinom Erbakanom, vođom niza islamističkih političkih stranaka, koje su sve redom bile zabranjivane zbog činjenice da su njihovi programi, između ostalog, sadržavali i religijske odrednice.

To se protivilo s konceptom sekularne države kakvu su zamišljali sljedbenici osnivača moderne Turske Mustafe Kemala Atatürka, među kojima su bili i zapovjednici politički vrlo utjecajne vojske. Političku karijeru započeo je u mladeži islamističke Stranke nacionalnog spasa (MSP — Milli Selamet Partisi) koja je djelovala tijekom sedamdesetih, a zabranjena je nakon vojnog udara 1980., a kasnije je karijeru gradio kroz Stranku blagostanja polako napredujući unutar struktura.

Stvarnu vlast je ostvario 1994. kada postaje gradonačelnik Istanbula. Iako je sekularna politička elita strahovala da će njegov mandat obilježiti islamizacija grada, Erdogan se ponajviše bavio komunalnim pitanjima, poput prometnog kaosa, neočišćenih ulica i čestih redukcija vode. Čak su mu i protivnici priznavali da je mnoge ključne probleme riješio ili počeo rješavati.

Ipak, svjetonazor nije ostavio postrani pa je zabranio točenje alkohola u svim kafićima u vlasništvu grada. Međutim, njegova karijera prvog čovjeka Istanbula neslavno je završila.

U prosincu 1997. u gradu Siirtu na jugoistoku zemlje pročitao je pjesmu koja između ostaloga i ima i ove stihove: 'Džamije su naše barake, kupole naše kacige, minareti naše bajunete, a vjernici naši vojnici', iz prosvjeda zbog ukidanja Stranke blagostanja.

Njegovu je akciju režim protumačio kao prijetnju kemalističkim sekularnim temeljima društva i osudio ga na 10 mjeseci zatvora. Odslužio je četiri. Zbog zatvorske kazne, morao je odstupiti s gradonačelničkog mjesta.

Već 2001. Erdogan je nekoliko prijatelja osnovao Stranku pravde i razvoja ili AKP prema turskoj skraćenici, a u studenome 2002. stranka je postala najveća u Turskoj, osvojivši 34,3 posto glasova na izborima. Erdogan nije mogao sudjelovati na izborima zbog kriminalnog dosjea.

AKP je pobjedu iskoristio kako bi ispravio Ustav. Erdoganu je omogućen povratak u aktivnu politiku i on to koristi i ubrzo preuzima vođenje vlade. Na tom se mjestu zadržao do kolovoza 2014., kada je postao prvi turski izabrani predsjednik. Do tada je turski predsjednik bio biran u parlamentu i imao isključivo ceremonijalne ovlasti. Erdoganova ambicija je proširiti predsjedničke ovlasti po uzoru na SAD.

Na izborima lipnju 2015. rast AKP-a privremeno je zaustavljen nakon što stranka nije uspjela osigurati većinu zbog neočekivanog uspjeha prokurdske narodne demokratske stranke (HDP), međutim Erdogan nije želio stvoriti koaliciju već je pojačanom državnom represijom nad Kurdima na istoku zemlju stvori atmosferu straha u zemlji te ne ponovljenim izborima u studenome odnio pobjedu.

U međuvremenu se sukob s Kurdima rasplamsao te Erdogan, osim što se bori protiv domaćih gerilaca iz PKK-a, nastoji obuzdati širenje kurdskih paravojnih formacija unutar Sirije zbog čega se naša na meti kritike da zbog toga zapravo podupire notorne teroriste Islamske države. Također nesigurnost se proširila na turske gradove i sve su češći bombaški napadi iza kojim ostaju stotine mrtvih. Rješenja problema nastalih oko sirijske krize nisu samo u Erdoganovim rukama, ali nisu ni moguće bez njega.

Pod Erdoganovim vodstvom Turska je izrasla u snažno gospodarstvo vođeno neovisnom politikom koja joj je donijela status regionalne sile. Izazovi sirijske krize, posebno rješavanje kurdskog pitanja umnogome će odrediti i pitanje Erdoganove političke budućnosti.