Pitanja za blog Sexomat možete postavljati na ovaj e-mail, a Rujana će vam odgovoriti što je prije moguće.

Draga Rujana,

ovo neće biti neko pitanje u vezi seksa a niti u vezi mene same tako da ne znam da li dolazi u obzir da mi odgovoriš no budući da sam zbunjena situacijom ne znam kako reagirati i sve to skupa povlači pitanja o moralnosti, empatiji i prijateljstvu.

Evo o čemu se radi:

Imam prijatelja koji je u šezdesetima (meni je četrdeset i pet, samohrana sam majka, svašta sam morala progutati u životu i izboriti se za svakodnevicu ali uprkos svemu prijatelji su mi bili najvažniji jer oni su bili ti koji su se odazivali kad mi je bilo najpotrebnije).

Da ne duljim o sebi, radi se o tom mom prijatelju i njegovoj djevojci. Ona je puno mlađa, trideset i osam godina, rastavljena i oni se viđaju već tri godine. Moj prijatelj je jako dobra osoba, karizmatičan je, pun energije, nije od onih koji novcem privuku mlađe cure on ionako nema baš novaca, samac je i ta veza je nekako bila uvijek nama - njegovom društvu nekako čudna no navikli smo da je on cijeli čudan i volimo ga takvog kakav je pa ako je on sretan - zašto da ne. Ta je mlada žena dakle razvedena i stalno mom prijatelju ponavlja da želi slobodu pa jedan dan tvrdi kako su u vezi a drugi dan ne... to sve njega zbunjuje jer on bi sve a ona bi pa ne bi.

Uglavnom već tri godine ona povremeno spominje kako bi htjela njegovo dijete, i tako oni krenu tom linijom, pa me nakon mjesec dana prijatelj nazove da su opet prekinuli.

Ja to sve slušam.

E sad, prije neki dan me nazvao sav uspaničen da ta cura ima cistu i da li znam nekog dobrog ginekologa da se dobije i - već treće - mišljenje.

I sad da skratim...uspostavilo se da ta cista postoji već dulje vremena, da je sada veličine glave malog djeteta i da maternica mora van!

No cura i dalje odbija u sve to povjerovati u smislu da se treba odlučiti na operaciju jer cijelo to vrijeme čeka ne bi li se smislila da oni imaju dijete. Ne želi čuti da je za to prekasno da se konačno mora odlučiti na operaciju prije nego joj cijelo zdravlje ode k vragu! Moj prijatelj je očajan, ne zna što da radi, nagovara ju da se odluči i spreman je s njom proći kroz sve to nije ga briga za djecu (ima jedno odraslo iz prvog braka i bio je spreman napraviti novo dijete u prvom redu da usreći tu svoju curu). On samo hoće da ona bude dobro no ja mislim da on malo nju i guši tom silnom brigom. Da li ja tu mogu napraviti nešto, da li je u redu reći mom prijatelju da prestane i da ju pusti neko vrijeme u miru da se sabere i donese odluku no čini mi se da ona čeka da dođe do kritičnog stanja.

Eto ne znam kako se postaviti, ponekad mislim da eto nisu to moje stvari a onda mislim ipak mi je prijatelj i žao mi te žene, i eto telefon mi zvoni svaki dan!

Ponavljam - svjesna sam da pitanje baš nema veze sa seksom i da će možda pismo ostati bez odgovora ali bar sam pokušala.

P.

Draga P.,

pitanje je svakako u vezi sa seksom - utoliko ukoliko je život bolest sa smrtnim ishodom koja se prenosi spolnim putem! ;)

Ali prijeđimo na stvar.

Možda bih ti u stvari trebala reći da gledaš svoja posla, ali...kada se sjetim sama sebe u sličnim situacijama, stvarno ti nemam nikakvo pravo popovati - u stvarim, meni skoro da i nema gore situacije do li nemoćno gledati kako si netko tko je meni drag uništava život ili zdravlje - ili oboje. Dakle, rekla bih da je pola mojih psihoterapijskih sati odlazilo na moje prijatelje - razvodi, bolesti, pokušaji samoubojstva, sve su to stvari s kojima se u našim godinama sretneš - ako ne u vlastitom slučaju, onda svakako kod bližnjih.

Ja također imam mrežu prijatelja koji su mi iznimno važni i kada imaju problema, htjeli to oni ili ne - i ja imam te njihove probleme. Bilo zato što mi je osjećaj empatije hipertrofiran, bilo zato što se "ne znam razgraničiti" od svojih najmilijih, stoga te potpuno razumijem. Ali bojim se da ćeš i ti morati naučiti ono što i sama još uvijek učim i nikako da naučim - ne možeš pomoći drugome, a pogotovo ako on tvoju pomoć ne želi!

Dapače, može se početi događati upravo ono što si primijetila - da tvoj prijatelj tu svoju djevojku guši prevelikom brigom. To je, naravno, razumljivo - čovjek se brine za nju i u pravu je. Ta je osoba iznenađujuće nezrela za svoje godine, čak i ako je ne uspoređujemo s čovjekom s kojim hoda pa ne hoda...dakle, ona nije u stanju smisliti niti hoda li s njim, a kamoli hoće li s njim imati dijete - ali u ovom slučaju, neodlučnost bi je mogla stajati glave.

Prije 5 godina meni i jednoj mojoj prijateljici je, otprilike istovremeno, dijagnosticirana cista na jajniku. Bila je čak iste veličine i obje smo, baš kao osoba iz tvog maila, potražile i drugo i treće mišljenje. Svih 6 mišljenja (jer ona je u drugoj državi pa nismo dijelile iste liječnike) bila su jednoznačna - rak jajnika je jako teško prepoznati, potrebno je cistu odstraniti (ukoliko nije reagirala na druge vrste terapije) i napraviti patološki nalaz, pa "na stolu" odlučiti što se sve još treba ili ne treba odstraniti! Moram priznati da sam u početku mislila kako je moja liječnica pretjerano okrutna u opisu moje situacije, ali njezine mi riječi nisu dale mira i na kraju sam se, tek na savjet svog prijatelja veterinarskog kirurga - koji mi je rekao; "Ha, znaš, stara moja, mi uvijek kažemo: When in doubt, cut it out!(u slučaju sumnje, izrezati)" - odlučila na laparoskopski zahvat.

Nije to bilo baš božanstveno iskustvo, ali realno nije baš bilo niti posebno grozno - 5 dana bolnice, 3 mini ožiljčića vrijedni su spoznaje da to ipak nije bio rak. Međutim, moja draga prijateljica je odgađala zahvat jer je bila u zamahu svoje uspješne karijere, pa se to odgađanje razvuklo ne još dvije godine. Pokušala sam joj objasniti da nije grozno, da se za nekoliko dana može vratiti na posao i konačno - da se može opustiti ne razmišljajući više nosi li u sebi detonator.... i tako, kada se nakon te dvije godine odlučila uzeti godišnji (radoholičarka!) i otići na zahvat, patološki nalaz je pokazao da se radi o raku jajnika - izvadili su joj oba jajnika, maternicu, sve limfne čvorove u abdomenu i dio potrbušnice! Nakon toga je prošla 6 kemoterapija, ne znam više koliko zračenja i još jednu operaciju jer je na mjestu reza (zahvat nije mogao biti laparoskopski uslijed obima) dobila bruh!

U međuvremenu joj je opet narasla kosa, dobro se osjeća, bavi se sportom, zdravo se hrani, prestala je pušiti i odlučila se baviti posve drugim poslom. Sada se školuje za nutricionisticu i fizioterapeutkinju.

I što da ja sad tebi kažem? Možeš, ukoliko ti je ova priča dobar argument - ovo ispričati svom prijatelju, koji će vjerojatno na to skviknuti od straha i još je više početi tlačiti da nešto učini i na kraju će ona od njega pobjeći - a možda će se i ona prepasti kao i ja onomad i učiniti ono što bi realno bilo najbolje - uostalom, ako se radi o benignoj cisti/tumoru/miomu, tko kaže da nakon toga neće moći roditi? A ako se stvarno radi o nečemu opasnom, onda stvarno ne razumijem taj "piškiću-kakiću". Koji je u ovom slučaju možda zbilja "krepaću/živjeću".

Naravno, možeš i dublje zabiti nos u priču i porazgovarati direktno s njom. Ako drugačije nećeš imati mira, to je dobro rješenje ukoliko ti je svejedno hoćeš li tako pokvariti svoj odnos s njom - ili još važnije - s njim. Ja sam pokušala razgovarati s dečkom te svoje prijateljice, koji je malo bio "piškiću/kakiću" u pogledu te veze (ona je htjela brak a on je birao o tome ne razgovarati), ali ne znam je li to na kraju učinila zbog toga što ju je nagovarao ili zato jer je pomislila da je adekvatan trenutak. No on se iskazao svojom lojalnošću i čim je izašla iz bolnice, vjenčali su se. Možda je šok od mogućnosti gubitka za neke ljude dovoljno poticajan da uvide što im je zapravo važno u životu. Stoga možda ne bi bilo loše da se tvoj prijatelj upusti u dobru, staru metodu emocionalne ucjene: ako se ne operiraš, ja ne želim više biti s tobom jer ne mogu gledati kako se uništavaš!

Inače emocionalna ucjena nije oružje/oruđe koje u životu odobravam, ali ako treba spasiti nečiji život, molim lijepo - sve je dozvoljeno.

Nadam se da će sve biti ok. Bilo bi lijepo da nam javiš epilog priče. Držim fige.

P.S.

Molim sve svoje čitateljice da jednom godišnje odu giniću, evo vidite zašto je to važno - rano otkrivanje patoloških promjena povećava šansu za izliječenje.