NIJE TEORIJA ZAVJERE

Ova knjiga o farmaceutskoj industriji će vas razbjesniti

23.01.2015 u 14:53

Bionic
Reading

Medicina je bolesna, profit je ušao u sve pore zdravstvenog sustava, farmaceutske kompanije na svojim platnim listama imaju političare, znanstvenike, regulatore, liječnike, pa čak i udruge pacijenata - samo su neki od naglasaka knjige Loši lijekovi koju su u četvrtak predstavili dr. sc. Livia Puljak i dr. sc. Antonio Šiber. No naši su stručnjaci također istaknuli da nije baš sve crno, da 'farma' nije zlikovac, da rješenja postoje te da 'alternativa' nije jedno od njih

Predstavljajući novo hrvatsko izdanje knjige 'Bad Pharma' (Loši lijekovi) proslavljenog i višestruko nagrađivanog britanskog liječnika, autora nekoliko znanstvenopopularnih bestselera, kritičara znanosti koja nije utemeljena na dokazima, Bena Goldacrea, Livia Puljak s Medicinskog fakulteta u Splitu rekla je da je jedan od grijehova farmaceutske industrije to što nastoji sakriti negativne rezultate svojih istraživanja.

'To je velik problem jer će netko drugi izgubiti i vrijeme i novac ako bude ponavljao isto istraživanje koje je već napravljeno, a nije objavljeno. S druge strane, istraživanja koja se ne objavljuju obično su upravo ona negativna. To može biti razumljivo jer farmaceutskoj industriji nije u interesu da objavljuje negativne rezultate istraživanja lijekova na koje u prosjeku troši oko 800 milijuna dolara. No rezultat je to da je vjerojatnost da će neko istraživanje lijeka koje provodi farmaceutska industrija dati pozitivne rezultate i do 20 puta veća nego ako ga vrše neovisni stručnjaci', rekla je Puljak.

Dodala je da većinu istraživanja koja se danas provode u svijetu obavlja farmaceutska industrija, a njoj je u interesu da lijekovi stignu na tržište i to uvijek novi, jer starima istječu patenti. Vlade i razne zaklade nemaju toliki budžet za istraživanja koliki imaju proizvođači lijekova.

Antonio Šiber, znanstveni savjetnik na Institutu za fiziku u Zagrebu, rekao je da je u sve grane znanosti, na samo u medicinu, uz profit prodrla i tzv. kultura uspjeha.

'U istraživačkoj znanosti od vas se očekuje da donesete nešto novo i originalno. Negativni rezultati nisu nikome uzbudljivi. U pozadini ove priče o farmaceutskoj industriji postoji i neka priča koja nije isključivo financijska, već je i ljudska... Postoji prirodna sklonost da nešto što smo učinili prikažemo u pozitivnom svjetlu. No kada jedna takva ljudska potreba ispliva u kontekst profita, lijeka i zdravlja, ona postaje izrazito zloćudna', upozorio je Šiber.

Primjer Tamiflua

Kako bi ilustrirala problem netransparentnosti kliničkih istraživanja, Puljak je izdvojila primjer Tamiflua na koji su mnoge vlade još ne tako davno trošile silne novce jer su kliničke studije pokazale da ublažava simptome gripe, sprečava komplikacije i skraćuje tijek bolesti.

Kada su istraživači ugledne međunarodne neovisne kolaboracije Cochrane napravili preglednu studiju svih istraživanja djelovanja Tamiflua također su dobili pozitivan rezultat.

'Budući da je kolaboracija Cochrane neovisna i transparentna te da potiče kritičnost čak i prema vlastitim istraživanjima, njezina je praksa da se sve kritike i sva pitanja objave na internetu ispod njezinih članaka. Jedan japanski pedijatar poslao je kritiku na račun nekih istraživanja Tamiflua koja su bila uključena u zbirnoj analizi. Autori iz Cochranea odlučili su nešto i poduzeti. Rekli su da neće vjerovati svemu što je proizvođač objavio pa su od kompanije zatražili da im preda sve podatke prikupljene od pacijenata koji su sudjelovali u istraživanjima. No proizvođač to nije htio. No na kraju, zbog ogromnog negativnog publiciteta, farmaceutske tvrtke su popustile i dale podatke na uvid. Njihova analiza konačno je pokazala da je učinak Tamiflua minimalan te da to nije lijek na koji bi bilo koja vlada trebala trošiti puno novca', objasnila je Puljak.

Uz problem transparentnosti, Puljak i Šiber u svojim su izlaganjima istakli brojne druge probleme koji opterećuju zdravstvenu praksu.

Među ostalim napomenuli su da nema jako puno lijekova koji imaju dramatično snažno djelovanje kao što ga imaju primjerice inzulin ili antibiotici. Većina lijekova zapravo ima prilično skroman učinak. Osim toga, u zapadnim zemljama sve je češća praksa da se istraživanja outsorcaju, odnosno da se prepuste jeftinijim kompanijama u siromašnijim zemljama poput Rumunjske. Njihova kvaliteta nije uvijek neupitna. U istraživanjima se također biraju volonteri za koje se zna da će statistički dati bolje rezultate – zdravi, otporni muškarci jer rezultati istraživanja na ženama mogu biti manje jasni zbog njihovih menstrualnih ciklusa i varijacija u razinama hormona. Također se u studije sve više uključuju ljudi nižih socioekonomskih skupina, često siromasi, pripadnici rasnih manjina ili beskućnici koji pokušavaju ostvariti neki prihod. Na taj način postaje upitna i etička dimenzija istraživanja. Konačno se u studijama provedenim na većem broju ispitanika provodi tzv. kuhanje podataka – naknadno se traže podskupine u kojima lijek ima jasnije izražen pozitivan učinak pa se izvode zaključci da je lijek posebno dobar za žene u menopauzi, za djecu ili muškarce u nekoj određenoj dobi i sl.

Kao ključan problem Goldacre u svojoj knjizi ističe korupciju među znanstvenicima, liječnicima i posebice u regulatorskim agencijama koje odobravaju lijekove.

Puljak je dala primjer naših liječnika koji svakih nekoliko godina moraju obnoviti licence, a nemaju poseban budžet za obrazovanje. Da bi to učinili, moraju sudjelovati na različitim seminarima i konferencijama na kojima će unaprijediti svoje znanje. U takvoj situaciji nije im lako odbiti ponude farmaceutskih kompanija koje im omogućavaju sudjelovanje, plaćaju putovanja i smještaj na nekim privlačnim lokacijama, u toplicama ili u atraktivnim turističkim destinacijama, na kakvima se obično organiziraju takve konferencije.

Farmaceutska industrija također troši golema sredstva na promociju svojih proizvoda, kako liječnicima tako i korisnicima. Ona se samo u SAD-u procjenjuju na 60-ak milijardi dolara godišnje.

Šiber je upozorio da je posebno velik problem to što 'farma', kao i svaka druga industrija koja želi povećati profit, mora stvarati potrebu za svojim proizvodima. Time se širi polje bolesti, a sužava područje normalnosti.

Nije sve crno, a 'farma' nije zlikovac!

Govornici su napomenuli da unatoč svemu navedenom nije sve crno, da nije sva 'farma' loša, a osobito ne sva medicina. Problemi koji postoje u farmaceutskoj industriji, kažu, nisu razlog da se ona doživljava kao zlikovac koji ljudima namjerno želi zlo. Brojni lijekovi koje danas koristimo dobri su za zdravlje, no budući da ima još puno prostora za poboljšanje, potrebno je učiniti sve što je moguće da do njega i dođe.

Kvaliteta istraživanja farmaceutskih kompanija sve se više regulira, a novim zakonima ona se kontinuirano nastoji poboljšati. Neke od njih zbog otkrivenih su nepravilnosti kažnjene golemim kaznama, a one se mjere u stotinama milijuna, pa i milijardama dolara. No čak i tako velike kazne ne predstavljaju velik problem za bogatu farmaceutsku industriju.

Koje je rješenje?

Goldacre u svojoj knjizi preporučuje kao idealno, možda pomalo idealističko rješenje da se liječnici klone svih mogućih utjecaja i svih oblika darova farmaceutskih kompanija. No iznad svega je važno da pod njihovim utjecajem ne budu regulatorska tijela koja odobravaju lijekove poput FDA u SAD-u ili HALMED-a u Hrvatskoj, što nije uvijek lako osigurati jer su državni stručnjaci obično relativno slabo plaćeni pa nisu neprobojno otporni na lukrativne ponude.

Odgovarajući na pitanja iz publike, Puljak je rekla da nije upoznata s time ima li ikakvih problema u funkcioniranju našeg HALMED-a koji bi bili slični problemima s američkim i europskim regulatorima koji na zahtjev znanstvenika nisu htjeli dati na uvid studije farmaceutskih tvrtki.

No za bolje uređenje sustava i Goldacre i Puljak najodgovornijima smatraju zakonodavce. Na njima je da postrože zakone i kazne te urede pravila koja će osigurati to da farmaceutska industrija služi ljudima, a ne profitu.

Goldacre, među ostalim, predlaže da zakonodavci natjeraju kompanije da sva istraživanja, kako ona u prošlosti tako i ona u budućnosti, i svi rezultati, kako pozitivni tako i negativni, postanu dostupni neovisnim stručnjacima i institucijama kao što je zaklada Cochrane.

Splitska je znanstvenica za tportal još jednom podsjetila da svi ljudi kojima je stalo do vjerodostojnih informacija o lijekovima i terapijama mogu potražiti jednostavna, popularno predstavljena izvješća na stranicama Cochrane sažetci, koje uređuje Hrvatski Cochrane ogranak. Ondje je do sada predstavljeno oko 400 lijekova, a uskoro bi ih trebalo biti još mnogo više.

'To je volonterski posao pa ne ide onom brzinom kojom bismo htjeli', objasnila je Puljak.

Alternativna medicina nije rješenje!

I Šiber i Puljak napomenuli su da se istim ili sličnim kritikama koje u svojoj knjizi navodi Goldacre služe i promotori različitih alternativnih i tradicionalnih terapija i lijekova koji se reklamiraju kao prirodni, mada to ništa ne znači jer u prirodi ima i lijekova i otrova. No Puljak kaže da su prije svega Goldacreove kritike čvrsto znanstveno utemeljene na stvarnim statistikama dok su mnoge optužbe alternativaca interesno motivirane i zapravo izmišljene. Jedan od primjera koje u svojim knjigama raskrinkava Goldacre su besmislene teorije antivakcionalista o neučinkovitosti i štetnosti cijepljenja.

Štoviše, ističe naša znanstvenica, alternativna medicina još je mnogo neuređenija od farmaceutske industrije jer njezini lijekovi ne moraju proći baš nikakve testove djelovanja, pa čak ni testove sigurnosti. Oni se zapravo ni ne tretiraju kao lijekovi, već kao suplementi, odnosno dodaci hrani.

'Oni samo podliježu zakonu ako se pokaže da su nekome naštetili', rekla je Puljak.

Knjiga 'Loši lijekovi' s 376 stranica izdavača OceanMore po cijeni od 189 kuna može se naći u brojnim knjižarama diljem Hrvatske te u online knjižarama.