Nema sumnje, kada se sljedećih dana građanke i građani Republike Hrvatske budu okupljali u svojim domovima u povodu predstojećih blagdana te slavili s obitelji i prijateljima uz izdašne ručke ili na ludim noćnim partyjima, svima će dobro raspoloženje kvariti jedna konstantna zla slutnja - Hrvatskoj prijeti državni udar!

Ili bi barem tako bilo kada bi ljudi u Hrvatskoj zaozbiljno uzimali ono što politička elita države sustavno govori (što većinom nije slučaj), s time da izdvojeno mjesto u standardnoj retorici zauzima tvrdnja o tome da se sprema ili čak već i događa državni udar. U redu, na ulicama nije vojska, Banske dvore nisu preuzeli ultrakonzervativni pravoslavni pukovnici kao Grčku 1967. ili fašistoidni Pinochet uz pomoć CIA-e kao Čile 1973., ali na Facebooku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović objavljen je post u kojem se pokušava našaliti da će preuzeti ovlasti tehničkog ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića. Dakle, državni udar! Eto, prije nekoliko mjeseci na Markovu trgu našla se skupina veterana, od kojih su neki i u invalidskim kolicima te su u skladu sa zakonom odbili napustiti tu lokaciju nakon 22 sata, dakle državni udar! Ili, predsjednik SDP-a Zoran Milanović u sebi bliske medije pušta spin kako mašta proceduralnim vratolomijama nekako konstituirati sabor, opet - pogodili ste - 'puzajući državni udar', kaže Tomislav Karamarko! To su pak samo tri reprezentativna primjera, a ima ih nažalost još mnogo, među kojima vrijedi podsjetiti i da je izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj bio 'državni udar pištoljem na vodu'.

Zanimljiva je ta hrvatska verzija državnog udara koji nitko ni ne pokušava provesti niti od njega ima ikakve realne opasnosti, a povrh toga ni prave mogućnosti da se dogodi s obzirom na širi politički kontekst Europske unije u kojem se Hrvatska nalazi. Taj sustavno zazivani, ali još više fantomski državni udar nažalost je postao konstanta javnog govora u Republici koji se toliko često spominje da se već može zaključiti kako se o njemu možda i fantazira u kolektivnoj podsvijesti političke klase, ali i njihovih medijskih pobočnika koji sve te izjave prezentiraju kao nešto relevantno i smisleno, iako su u pitanju doista ordinarne gluposti. Jedini coup d’etat kojeg se građani trebaju plašiti jer je već uspješno proveden i s čijim posljedicama upravo i živimo jest državni udar gluposti na Hrvatsku. Bez ikakve posebne vojne sile, bez vidljive promjene vlasti, državni udar gluposti na hrvatske građane provode skoro pa svi političari, čije su izjave i ponašanje odavno ispod svakog nivoa pristojnosti, logike i funkcionalne inteligencije. S obzirom na to koliko se o državnom udaru priča a on se nikako ne događa, kad bismo tu retoriku ozbiljno shvatili, došli bismo ubrzo i do zaključka kako Hrvati nisu sposobni - ni za puč!

Jer, nije nikakav državni udar kad se na Facebooku predsjednice pojavi proplamsaj najgoreg pokušaja hrvatskog humora, to je zapravo nažalost tek izraz gluposti njezinih savjetnika zaduženih za tipkanje. Nije ni državni udar kad se Đuro Glogoški i ekipica inate oko toga da neće poštovati hrvatske zakone i otići s Markova trga nakon 22 sata, dokad je dozvoljeno javno okupljanje, to je tek jedna velika glupost, kao što je još veća glupost to što je policija uopće dozvolila da se ilegalno kampira u Savskoj više od godinu dana. A to je pak izraz gluposti Tomislava Karamarka koji izjavljuje da za neke građane Republike njezini zakoni ne bi trebali važiti, ali još više gluposti Vlade Zorana Milanovića koji svojim toleriranjem očitog kršenja zakona u slučaju skupine veterana praktično poručuje da se s Karamarkom po tom pitanju suštinski slaže. Razlika je samo u nijansama kako će se u praksi taj istovjetni, glupi stav izraziti. I naravno da nije državni udar, pritom još puzajući (što je suprotno samoj ideji puča koji se po definiciji mora odigrati brzo), to što je Milanović pokušao nekako na hrpu sakupiti 76 zastupnika da konstituira sabor, nego je to još jedna u beskrajnom nizu hrvatskih političkih gluposti kojima smo sustavno bombardirani.

A u tome se krije i objašnjenje zbog čega se tako lako spominju državni udari u Hrvatskoj. Naime, kada bi sukobljeni političari jasno i precizno gluposti suparničke strane nazivali takvima te onda i uvjerljivo i argumentirano objasnili zašto su to gluposti, vrlo brzo bi se otkrilo da oni pričaju jedne te iste gluposti kad zaključe da im to odgovara. A odgovara im stalno. Nadalje, konstantno dramatiziranje oko državnog udara ne samo da sakriva nemuštu retoriku, nego proizvodnjom tenzija kamuflira i posvemašnju nesposobnost političkih elita da rade kompetentno svoj posao, bili vlast ili opozicija. Prespavati dvije trećine premijerskog mandata znači loše raditi svoj posao, izbivati iz Sabora kao lider najveće opozicijske stranke znači loše raditi svoj posao. Pametno bi bilo i da se na nedavne gluposti Ladislava Ilčića o invaziji milijun muslimana na Hrvatsku repliciralo da su gluposti te objasnilo zašto su, umjesto da se - u skladu s uobičajenom histrionikom hrvatskog javnog diskursa - odmah posezalo za etiketom 'fašist'. Trebalo je Ilčićevu glupost kao takvu prokazati i smjestiti je na pravo mjesto, a ne dati joj legitimitet ozbiljnog promišljanja i ozbiljne prijetnje. Uostalom, nije ni prvi ni zadnji izabrani zastupnik koji priča gluposti! A u širenju gluposti u Hrvatskoj, treba samokritički priznati, pomažu i mediji koji gluposti političara često kao takve ne kvalificiraju nego trče pitati neke druge političare ili analitičare da te gluposti komentiraju, što oni rado čine proizvodeći tako još dodatnih gluposti. Sve zajedno funkcionira kao perpetuum mobile hrvatske gluposti, čiji je vrhunac to idiotsko pričanje o državnom udaru za koji nema šanse da se dogodi niti ga itko pokušava izvesti.

Pritom cijela stvar nije samo uvredljiva za inteligenciju građana, nego i prema svim onim ljudima koji su doista teško nastradali ili izgubili svoje živote u pravim, dakle brutalnim i beskrupuloznim državnim udarima diljem svijeta. Znam da je mnogim Hrvatima teško razmišljati u širem kontekstu od najužeg nacionalnog, ali što bi mogla pomisliti obitelj Salvadora Allendea ako kojim slučajem pročita u nekim stranim novinama da je post na fejsu predsjednice Hrvatske državni udar? Možda bi se naivno zapitali - pa tko je ubijen, tko je u zatvoru mučen, koliko je ljudi puškom zabijenom u leđa iz zemlje protjeran, je li Hrvatska vojska upala u Sabor i rafalno smaknula zastupnike? Naravno, teško će to obitelj Allende pročitati, jer takve gluposti baš se i ne objavljuju drugdje u medijima kao da su ozbiljne vijesti.

Ipak, da se blebetanje o ovom ili onom državnom udaru ne isplati, ubrzo bi i prestalo. No isplati se, jer ipak ima dovoljno građana koji će u te gluposti povjerovati (statistički gledano, neizbježno je da će uvijek biti više glupih nego pametnih), ali još više jer će oni građani kojima je jasno da su sve to gluposti licemjerno prihvatiti kao da su to ozbiljne izjave vjerodostojnih ljudi, pa o njima i tako raspravljati, umjesto da sustavno pa i bezobrazno poručuju: 'Prestanite pričati gluposti!' To je i pitanje ljudskog dostojanstva, ne dopuštati nekome da od vas pravi budalu. Jer, iako narodna mudrost (što je sintagma sama sebi proturječna!) poručuje da pametniji popušta, neki se pametni pojedinac, hvala Bogu, odavno našao da replicira kako to onda znači da budale vladaju. Baš tako je sada u Hrvatskoj, s obzirom na to da se popuštalo i popušta raznolikim i opće raširenim glupostima koje se takvima rijetko kada uopće nazovu. Glupost je kao pornografija, doista ju je lako prepoznati kad je vidiš (ili čuješ). If it looks like a duck, swims like a duck, and quacks like a duck, then it probably is a duck. Čini se da je, barem u Hrvatskoj, mnogo teže reći da je ono što se lako prepoznaje kao glupost baš to što jest.

(Usput, najlakši način da se glupost razotkrije kao takva jest obilato postavljanje pitanja - zašto; gluposti rijetko imaju uvjerljiv odgovor na nj.)

Zato bi ovaj tekst trebalo shvatiti i kao poklon njegova autora građanima Hrvatske za blagdane (Sretan Božić i nova godina!) - svaki put kad ubuduće čujete nekog hrvatskog političara kako govori da je državni udar nešto što ne uključuje elitne vojne ili policijske postrojbe u iznenadnoj okupaciji ključnih državnih institucija, možete biti sigurni da priča gluposti. Ako vam se ipak čini da ozbiljno govoriti o državnom udaru u današnjoj Hrvatskoj 2015. nove ere nije glupost, onda ste valjda dovoljno pametni zaključiti da ste - bedak. Ili možda neki istaknuti domaći političar.