KAMO IDE RUSIJA

Nije votka rakija – pa ni stranke opozicija!

14.07.2010 u 07:00

Bionic
Reading

Ukucate li u Google 'ruska opozicija', bilo na engleskom ili na ruskom, rezultat će biti zanimljiv paradoks. Praktički svi ponuđeni materijali neće se odnositi ni na jednu manjinsku stranku koja sjedi u Dumi. Što zapravo znači oporba u Rusiji?

Sredinom devedesetih, prije gospodarske recesije, kada je Rusija doživljavala euforičan ekonomski rast od prosječno sedam posto godišnje, uz istodobno povećanje realnih dohodaka za 10 posto, čak 40 posto ruskih građana smatralo je da nešto takvo kao što je oporba uopće nije ni potrebno! Sama pak riječ 'opozicija' u znatnom je dijelu javnosti tretirana kao subverzivna stvar, gotovo kao da ste spomenuli 'Crnu ruku' ili 'Mladu Bosnu', nešto mutno, zagonetno i opasno, čega bi se pristojni građani trebali kloniti.

Dopirući sa Zapada preko mutiranih tranzicijskih društava istočne Europe, čini se da pojam 'opozicija' u ruskom kontekstu korjenito mijenja svoje značenje. Slično se, uostalom, događa i s drugim na Zapadu standardiziranim političkim terminima: nacionalizam, ljevica, desnica... Preneseni u Rusiju, oni podrazumijevaju neke bitno drukčije pojave.

Ruski parlament - mjesto rijetko viđene sloge
Uškopljena Duma

Ne treba se pretjerano čuditi što LDPR naci-klauna Vladimira Žirinovskog ili Komunističku partiju koju 17 godina predvodi višestruki izborni gubitnik Genadij Zjuganov, a pogotovo bezbojnu i bezmirisnu stranku Pravedna Rusija, nitko, a ne samo Google, ne gleda kao na nekakvu oporbu Ujedinjenoj Rusiji, režimskoj stranci koja drži preko dvije trećine mjesta u ruskom parlamentu.

Žirinovski, primjerice, već dva desetljeća ustrajno glumi ultradesnicu, e ne bi li djelovanje Kremlja ispalo umjerenjačko. Židov porijeklom, Žirinovski nastoji šokirati javnost šovinističkim, antisemitskim i ksenofobnim ispadima. No u važnim pitanjima obično staje čvrsto uz liniju Kremlja. Njegova Liberalno-demokratska partija prva je opozicijska partija registirana 1990. u Sovjetskom Savezu, a bivši dužnosnici KGB-a tvrde da je ta stranka ionako njihov projekt.

Slično se ponaša i šef Pravedne Rusije Sergej Mironov. On se 2004. godine kandidirao za predsjednika Rusije, a onda izjavio: 'Svi mi želimo da Vladimir Putin bude predsjednik.' Oko krucijalnih pitanja u Dumi u pravilu nema spora, pa je tako 2008. za nezavisnost Južne Osetije i Abhazije glasalo svih 447 zastupnika Dume iz četiri stranke - bez ijednog glasa protiv. Vladimira Kara-Murzu, ruskog novinara i saveznika Borisa Nemcova, negdašnjeg vicepremijera koji je svojevremeno smatran najizglednijim Jeljcinovim nasljednikom, takav parlamentarni model izrazito podsjeća na pokojni DDR, gdje Socijalistička partija (SED) čak nije imala ni većinu u višestranačkom parlamentu kojim je niz godina predsjedao CDU-ov političar Gerald Goetting, a opet su sve 'nekomunističke' stranke bile instrumenti režima čvrsto podržavajući vladinu (odnosno moskovsku) liniju. A Putin je svojedobno bio djelatnik KGB-a baš u Istočnoj Njemačkoj…

Prilog Sky Newsa o ruskim neonacistima
Demokratska paravojska

U anketi tjednika Vlast, na pitanje 'Je li u Rusiji moguća opozicija?', većina uglednika iz raznih društvenih sfera ne komentira stranke u Dumi, svodeći oporbu na izvanparlamentarne ulične pokrete. No, ako promatrače školovanog na zapadnjačkom političkom pojmovlju zapanjuje homogenost stranaka u Dumi, većinskih i manjinskih, još više bi ga trebala šokirati heterogenost ispod zajedničkog nazivnika izvanparlamentarne, ulične oporbe.

Njihov spektar, naime, rasteže se od prozapadnih liberalnih strančica poput Jabloka ili Objedinjenog građanskog fronta, pa sve do neonacističkih paravojnih skupina poput Slavjanskog sojuza, čija je kratica SS sve prije nego slučajna. Kako Dumu (zasad) mogu samo sanjati, a pristup televiziji blokiran im je Putinovom vlašću, jedini prostor djelovanja za sve njih je ostala ulica. Nakon što su recesija i pad cijena nafte unijeli dar-mar u dijelove ruskog gospodarstva, po prvi put u Putinovoj eri Rusija je doživjela protuvladine demonstracije s preko deset tisuća sudionika – za tamošnje prilike vrlo mnogo. Zanimljivo, najveći prosvjedi buknuli su u Kalinjingradu i Vladivostoku, najzapadnijem i najistočnijem ruskom gradu. Milicija pendreči i zastrašuje ulične prosvjednike koji na mitinzima zovu na rušenje Putinovog režima, a vlast ih u rijetkim trenucima kada im se uopće udostoji posvetiti zrno pozornosti, s visoka i suho difamira kao strane plaćenike ili čak teroriste. Tako su, dijeleći silom prilika isti, nametnuti medij spontanog uličnog nezadovoljstva, oporbenjaci su, hoćeš-nećeš, počeli sklapati prilično bizarne koalicije.

 
Frankenstein u oporbi

Jedan od poznatijih takvih slučajeva je čudna simbioza demokrata i ekstremista u pokretu Druga Rusija. Malobrojni liberali šahovskog genija i fanatičnog antinputinovskog aktivista Garija Kasparova na prosvjede su doskora izlazili ruku pod ruku s Nacionalboljševičkom partijom (NBP). Ovi su, pak, ideološki Frankensteinov spoj nacizma i boljševizma, nacionalsocijalisti s velikoruskim predznakom. NBP ima svoju povijest nasilnog djelovanja. i zastavu , koja kao da je izašla iz nekom stripu za tinejdžere kao varijacija na temu Trećeg Reicha: crveni kvadrat, bijeli krug, a umjesto svastike - crni srp i čekić. Lidera stranke Eduarda Limonova u nekim intelektualnim krugovima cijene kao darovitog književnika, no kod nas je famozni Edička poznatiji kao jaran svog vršnjaka, pjesnika i druga Radovana Karadžića, kojeg je svojedobno posjetio tijekom opsade Sarajeva, ispalivši pritom pred kamerama BBC-ja simbolični hitac na okruženi grad.

Od takve oporbe jedino je bizarnije žalosno nesnalaženje zapadnih medija pred njom. I sami smo u Hrvatskoj svojedobno imali prilike svjedočiti francuskom dokumentarcu emitiranom u sklopu cijenjene HTV-ove emisije 'Reporteri', posvećenom – zamislite - represiji koju od mračnog režima trpe pripadnici tih istih nacionalboljševika... Doista je nevjerojatno bilo gledati kako europski dokumentarac kao ugroženu slobodarsku opoziciju gledateljima servira stranku koja bi, skupa sa svojim znakovljem, bila zabranjena u većini europskih zemalja. Kao što je, uostalom, već nekoliko godina zabranjena u Rusiji. S druge strane, slučaj je tako tipičan - zapadni mediji ne mogu odoljeti stereotipu o Rusiji sa žalostivim pričama o disidentima, gulazima i teroru.

Činjenica da je Kasparov zapadni favorit ako se govori o ruskoj oporbi, škodi mu kod biračkog tijela još i više od ovakvih koalicija. Rusima je, naime, navrh glave proamerička retorika, tako glasna 90-ih kada se SAD, tijekom možda najveće pljačke u povijesti čovječanstva (čak je i to blagi izraz za sve što se u ruskoj pretvorbi događalo) nije tako brinuo za stanje ljudskih prava i demokracije kao što se brine danas, kada se Rusija osovila, a većina njezinih građana po prvi put osjetila na vlastitoj koži što to zapravo znači prosperitet. I, što je za Rusiju i Ruse možda još značajnije, kakva-takva stabilnost. U zemlji koja je samo u proteklom stoljeću preturila preko glave kaos dvije revolucije, dva rata, terora i pretvorbenog grabeža, stabilnost je ključ njezinih demokratskih potencijala.