Orsat Miljenić rođen je u Dubrovniku 1968. godine. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1993, gdje je i započeo karijeru kao asistent. Zatim je dobio posao u Ministarstvu vanjskih poslova, četiri godine  proveo u Veleposlanstvu u Nizozemskoj, a potom se vratio u Hrvatsku raditi u Vladinom uredu za suradnju s Haagom. Sudjelovao je i u sastavljanju tužbe za genocid protiv Srbije. Iz tadašnje Račanove vlade prešao je u Ministarstvo europskih integracija gdje je najprije bio pomoćnik ministra, a zatim i njegov zamjenik. 

Premda nije član SDP-a, pobjedom HDZ-a na izborima 2003. godine, Miljenić kaže da za njega više nije bio mjesta u državnoj službi. Od tada je za život poprilično dobro zarađivao kao odvjetnik koji je branio Zagrebački holding, EPH i pojedine novinare. 

U 43. godini postao je ministar jednog od najproblematičnijih Vladinih resora - pravosuđa. Dočekao ga je sustav koji prate 'vječno nerješivi' problemi dugotrajnih postupaka, ogromnog i tromog sustava, prenapučenosti zatvora, breme korupcije, ali i stanje duboke gospodarske krize s kojom se gotovo isključivo bavi cijela nova vlada. Njegovo je ministarstvo pod velikim povećalom Europske unije, ali i građana nestrpljivih u iščekivanju konkretnih promjena.

Sva ministarstva Kukuriku vlade najviše su usmjerena na borbu protiv ekonomske krize. Je li nova vijest o najavi izmjena Zakona o trgovačkim društvima, koja će omogućiti osnivanje tvrtki za 10 kuna, doprinos Ministarstva pravosuđa izlasku iz krize?

Pravosuđe mora biti u službi društvenog i gospodarskog razvoja. Izmjenama Zakona o trgovačkim društvima omogućit ćemo osnivanje tvrtke 'za deset kuna' i reducirati pristojbe. Takva jednostavna društva moći će obavljati širok spektar poslova, osim nekih za koja su potrebne dozvole i boniteti, a u porezni sustav uključit će dio rada na crno. Deset kuna bit će minimalni temeljni kapital i tvrtke će se moći osnivati samo izjavom kod bilježnika. Zakon ima i zaštitu da se dio dobiti mora zadržavati u temeljnom kapitalu.

Spomenuli ste da će tvrtke 'za deset kuna' pomoći suzbijanju rada na crno. Što točno očekujete od takve mjere? 

Jednostavna trgovačka društva odnose se na čitav niz djelatnosti kojima je trenutno vrlo teško izaći na tržište rada na legalan način. Također, privlačna su mogućnost mladim poduzetnim ljudima da testiraju svoje ideje na tržištu. Ovakva mala intervencija značit će jako puno u discipliniranju i pomoći će u uvođenju reda u gospodarstvu. Slično rješenje već funkcionira u zemljama poput Velike Britanije, Njemačke i Italije; mi smo najbliži njemačkom modelu.

Osim toga, vrlo važan novitet je dodatno definiranje kaznene odgovornosti članova uprave za nepokretanje stečaja. Naime, zbog posljednjih zakonskih izmjena, vjerojatno pogreškom, ispuštena je bitna odredba koja je uređivala ovo pitanje, pa je u današnjoj praksi gotovo nemoguće kazneno goniti članove uprava zbog nepokretanja stečaja. To smo odlučili promijeniti.

Dolaskom Kukuriku koalicije na vlast, sudeći prema javnim nastupima vaših kolega i vas samih, čini se kao da je antikorupcijski borbeni poklič nekako utihnuo. Znači li to da je obračun s korupcijom dosegao za vas prihvatljiv stupanj? 

Borba protiv korupcije nikad nije završena. Važno je da korupcija ne bude pojava, nego incident. A kod nas je, nažalost, bio incident kad nije bilo korupcije. Je li tako još uvijek? Ne, sigurno nije. U sustavu se trebaju identificirati sve točke koje izazivaju mogućnost za stvaranje korupcije. Represija dolazi tek nakon toga. Npr. ako morate dugo čekati da biste ostvarili neko svoje pravo - to je potencijalna situacija u kojoj ste spremni platiti nekome da biste nešto dobili preko reda. Ako vi svoje pravo možete ostvariti u prihvatljivom roku, onda jednostavno nema tržišta za korupciju.Mi smo kao Vlada izuzetno transparentni, nema odluke za koju se ne zna, čak se može vidjeti i dnevni red zatvorenih sjednica, a javnost je najvažniji kontrolor. Trudit ćemo se i da postupci javne nabave budu još dostupniji. I osnaživanje uloge Fine u ovršnim postupcima jest jedno sredstvo borbe protiv korupcije. Fina postupa po OIB-u i, kad naplaćuje i plijeni račune, nema imena ni prezimena - koristi samo OIB i radi po redoslijedu koji je dobila. Nema arbitrarnosti, dakle, nema mogućnosti za korupciju. 

A što je sa sudovima? Možemo li, u cilju transparentnosti, uskoro očekivati objavu imovinskih kartica sudaca i sudskih troškova, primjerice na njihovim web stranicama? 

Imovinske kartice sudaca su specifične, postoje razlozi za ovakvo rješenje kakvo je sada. Ipak, treba naći načina da javnost može doći do podataka o imovini sudaca. Prerano je razgovarati o tome treba li sve biti na internetu, ali svi podaci koji nisu tajni - a ovi podaci nisu - moraju biti dostupni na određeni način. Informatizacijom sustava kojoj težimo, građani moraju moći vidjeti svoj predmet pred svim tijelima i u svim fazama: tko i kada o njemu odlučuje, koliko vremena prolazi između faza u procesu. To je ne samo učinkovito sredstvo protiv korupcije, već i odličan način kontrole rada svih tijela državne vlasti, pa i sudova.

Nažalost, informatizacija sudstva je možda najzapušteniji dio pravosudnog sustava koji sam zatekao. Potrošeno je strahovito puno novca bez zadovoljavajućih rezultata. Ponekad se čini da bi bilo najbolje krenuti ispočetka i graditi novi sustav.

Jedan od najkontroverznijih elemenata aktualne borbe protiv korupcije jest uloga DORH-a. S obzirom na to da je rad glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića apsolutno netransparentan javnosti, stvorio se mit o neovisnom Bajiću koji izvlači 'slučajeve iz ladice' selektivno i na politički mig. Tajming procesuiranja Sanadera i nekih drugih političara opravdava sumnje da se i danas neki ljudi štite. Kako javnost nakon svega može vjerovati u nepristranost DORH-a i koji su uopće instrumenti kontrole Mladena Bajića, a da nije riječ o njegovom godišnjem izvještaju Saboru? 

Vaše pitanje je kapciozno... Očekujem da u radu DORH-a nema ni pristranosti ni biranja 'političkog tajminga'. Sigurno je da ova vlada neće ni na koji način zadirati u neovisnost rada DORH-a. Kada spominjete Bajićevo godišnje izviješće Saboru, apsolutno je neprihvatljivo da se ono daje s velikim vremenskim odmakom. Inzistirat ćemo da godišnje izvješće glavnog državnog odvjetnika u Saboru bude raspravljeno što bliže završetku perioda za koji se podnosi. Međutim, to nije problem državnog odvjetnika, nego strukture, odnosno dosadašnjeg načina rada cijelog sustava.  

Osim toga, glavnog državnog odvjetnika kontrolira javnost, ali i sud jer sve što on radi završava pred sudom i to je njegov završni test. Javnost jako dobro prati te procese i vidi tko radi svoj posao, a na koncu sud donosi odluku jesu li DORH-ove i USKOK-ove optužnice utemeljene.

Ali Bajić nikada ne istupa u javnosti, ne objašnjava svoje postupke, ne daje izjave, ne saziva konferencije za novinare... 

Morate njega pitati zašto je tako. Međutim, načelno smatram da se predmeti, posebice kazneni, moraju raspraviti u sudnici, a ne u javnosti. Radi se o izuzetno ozbiljnim stvarima u kojima su u pitanju ljudske sudbine i komunikacija s javnošću bi trebala biti tome primjerena.

A što je s predmetima koji nisu došli do suda? Primjerice, HND je nedavno nagradio Ilka Čimića za najboljeg istraživačkog novinara upravo zbog niza tekstova o aferi Kamensko i povezanosti slučaja s vlasnikom EPH Ninoslavom Pavićem. Čimić tvrdi da ima dokumente koji dokazuju Pavićevu umiješanost, no DORH ga navodno ne zove ni na razgovor... Kako građani mogu biti sigurni da optužbe neće ostajati u ladicama ma o kome se radilo?

Neću ulaziti u konkretni slučaj, ali načelno, zakon se mora primjenjivati prema svima na jednak način. Naš sustav generalno nije ni bolji ni lošiji od drugih. Jednostavno, postoji potreba za neovisnošću rada DORH-a jer bismo u suprotnom imali kontrolu koja se može činiti poželjnom, ali dugoročno bi urušila sustav i dovela do kontraučinka. Mi smo se kao društvo opredijelili za neovisnost rada Državnog odvjetništva i ne smije biti neposrednog nadzora. Stoga nitko ne može ulaziti u taj, ali ni u bilo koji konkretni slučaj. DORH ima interni sustav kontrole, a i policija radi svoj dio posla i može biti koristan korektiv. Radi se o strahovito važnim pitanjima koje je ponekad teško izbalansirati. Naime, u svim sustavima i oduvijek se postavlja pitanje tko će čuvati čuvare. To je temeljno civilizacijsko pitanje. 

Kako je u drugim zemljama? Imaju li njihovi državni odvjetnici jednaku mogućnost kao i Bajić biti neograničeno puta reizabrani na mjesto glavnog državnog odvjetnika i objašnjavaju li oni građanima svoje djelovanje?

Sustavi su različiti. U nekim zemljama državni odvjetnici izabrani su na općim izborima, pa je normalno da govore u javnosti jer su stalno u kampanji. U drugim sustavima imenuje ih se kao dio izvršne vlasti. Većina zemalja ima sustav sličan našem. Nemoguće je napraviti dobru usporedbu. Međutim, karakteristika je da se takvi sustavi često preispituju i da se uvijek traže bolja rješenja. 

S obzirom na to da je Ministarstvo pravosuđa nadležno za organizaciju rada DORH-a, biste li vi mijenjali zakon u smislu da građani na izborima biraju glavnog državnog odvjetnika? 

Ne, nikako. Nikako ne bi bilo dobro da državni odvjetnik ide na opće izbore jer bi se postigli učinci koji su upravo suprotni ovome za što se zalažete.

U svom odvjetničkom poslu često ste branili novinare, je li to točno?

Jesam i to mi je bio jedan ljepših segmenata posla, apsolutno. Kroz taj dio odvjetničkog posla vidite sve dobre i loše strane ne samo novinarskog posla, već i društva u cjelini.

Novinari se od stupanja na snagu novog Zakona o kaznenom postupku susreću s odredbom o tajnosti svih podataka iz istrage koja je postala apsurd jer je se učestalo krši. Nikad se ne zna tko je odgovoran, ali čini se da je postalo prihvatljivo kršiti zakon u toj jednoj odredbi. 

Nijedna zakonska odredba koja se ne može provesti ne treba biti u zakonu jer se tako obezvređuje sam zakon. Ministarstvo pravosuđa će se potruditi da se, gdje ih uočimo, u svim zakonima otklone takve odredbe. Ovo je možda ekstreman primjer jer je zbog medija izložen javnosti, ali mogu reći da ćemo te odredbe mijenjati. Dijelom i zato što  je tajnost kao instrument trebala štititi i samog okrivljenika.

ZKP bi ovaj mjesec trebao doći i na dnevni red Ustavnog suda. Naime, odvjetnici se žale da taj zakon dovodi osumnjičenike i optuženike u nepovoljan položaj u odnosu na tužitelje te čak kažu da je ovakav rigorozan ZKP bivša vlada donijela samo kako bi se zbog zahtjeva Bruxellesa omogućilo da korupcijski slučajevi što prije dođu do suda. Sada, kada takav zakon više nema svoju svrhu dokazivanja EU-u, mijenjate ga. Kako komentirate ove kritike? 

Uvjeren sam da ZKP nije donesen zbog spekulantskih razloga, već zato što je prepoznato da je kriminal u jednom trenutku uzeo toliko maha da se društvo osjetilo ugroženim i tražilo je mehanizme za zaštitu i učinkovitu borbu protiv kriminala. Napravljena su zakonska rješenja koja imamo, a koliko su izbalansirana u odnosu na ljudska prava okrivljenika, odnosno jesu li kritike tog zakona utemeljene, to će reći Ustavni sud. Ono što je sigurno, ova vlada će i dalje ustrajati na efikasnim alatima za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije. 

Prije nego što ste se počeli baviti odvjetništvom, radili ste u diplomaciji te ste neko vrijeme proveli u Nizozemskoj koja se najviše približila legalizaciji lakih droga. Kako je život u Nizozemskoj odredio vaš stav prema tom pitanju? 

Radeći u Ministarstvu vanjskih poslova proveo sam u Nizozemskoj četiri godine. Dostupnost lakih droga nije na mene imala nikakvog utjecaja, zapravo nismo tu stvar ni primjećivali.

Vidite li Hrvatsku kao zemlju u kojoj bi se lake droge poput marihuane mogle ikada legalizirati? 

Ne, mislim da potpuna legalizacija ne dolazi u obzir još dugo, dugo... Ma uopće ne dolazi u obzir! Naime, nije toliki problem samo u konzumaciji droga, nego u proizvodnji ili, ako hoćete, dilanju droge koje bi donijela legalizacija.

Jedna od vaših prvih najava kao ministra bila je dekriminalizacija droga. Kada se očekuje izmjena zakona i jeste li već odredili koja će količina posjedovane droge podlijegati kaznenoj, a koja prekršajnoj odgovornosti? 

Ne radi se o dekriminalizaciji narkotika. Radi se o drukčijem pristupu koji će omogućiti efikasniju borbu protiv tog društvenog zla. Količine nismo određivali jer ćemo ići u donošenje generalne odredbe kojom ćemo definirati pitanje posjedovanja za osobnu upotrebu, i to ne samo droga, nego i drugih opojnih tvari poput dopinga. Koja je to količina za osobnu upotrebu, definirat će se prvenstveno kroz sudsku praksu, kao i do sada. Dakle, tijela kaznenog progona odlučivat će je li riječ o posjedovanju za osobnu upotrebu, dilanju ili nečemu trećem, poput prerade i proizvodnje. Ako se bude radilo o posjedovanju radi osobne upotrebe, slučaj će ići na Prekršajni sud, a u suprotnom će i dalje ostati u domeni Kaznenog suda. Kaznena oštrica bit će snažnije i preciznije usmjerena prema dilerima i proizvođačima. Istovremeno, konzumenti neće biti stigmatizirani i kazneno gonjeni.

Ako sve bude išlo prema planu, prijedlog izmjena Kaznenog zakona bi na Vladu trebao stići najkasnije do jeseni, a novi zakon stupiti na snagu 1. siječnja 2013. godine.

Vaši kolege u Vladi mandate su započeli potezima koji su demonstrirali ignorantski stav prema sudskoj vlasti. Konkretno, Radimir Čačić i Mirela Holy. Čačić je bio imenovao nepravomoćno osuđenog Srećka Ferenčaka u NO Janafa, a Holy optuženu Sanju Kalamburu u Fond za zaštitu okoliša. Usto, Čačić je tu presudu nazvao politički motiviranom, a Holy je u slučaju Kalambure vjerovala njezinom odvjetniku i svojoj intuiciji prije nego sudu. Kako komentirate takve postupke kolega? 

Neću komentirati konkretne slučajeve, poglavito ne na način na koji ih interpretirate. Možda je netko u jednom trenutku rekao nešto što se moglo drukčije shvatiti, ali sigurno ničija namjera nije bila zadiranje u neovisnost sudske vlasti. Zaista mislim, nije samo fraza, da pravosuđe i sudstvo moraju biti apsolutno neovisni. Zadaća je izvršne vlasti da to osigura kroz zakonski okvir i financije i ja ću se kao ministar potruditi da to tako bude. Istovremeno, neovisnost ne znači i neodgovornost jer i pravosuđe mora biti u službi građana.

Je li vas to kao pravnika naljutilo? 

Ne razmišljam u tim okvirima, svi mi dajemo izjave i odgovaramo za njih.

Javnosti je poznato da ste nestranački čovjek, ali i da ste jako dobar prijatelj s premijerom. Što odgovarate kritičarima koji kažu da nemate drugih važnijih kvalifikacija, osim prijateljstva, za ovu poziciju? 

Istina je da sam nestranačka osoba, ali kao ministar sudjelujem u kreiranju programa i politike Vlade i u cijelosti ih provodim. Predsjednik Vlade je predsjednik Vlade. Mi smo ministri, on je nama šef i tu nema mjesta prijateljstvima ili osobnim odnosima. Mi smo kao Vlada jedan dobar tim i mislim da smo svi, na neki način, jedni drugima prijatelji. Odluke koje donosimo nisu lake, čekaju nas još mnoge teške odluke. Za to nam je važna sloga i zajednički rad. 

Zoran Milanović i ja smo bili prijatelji davno ranije i vjerujem da ćemo, neovisno o svemu, ostati prijatelji i nakon svega ovog. A moj rad u Vladi ocjenjivat će se kao rad ministra pravosuđa, a ne kao premijerovog prijatelja.

Što se tiče kvalifikacija za ovaj posao, moj životopis je javan, ministarski rad također. U ovaj posao sam ušao svjestan njegove težine i odgovornosti, kao i odricanja koja mi predstoje. Posao je izazovan, dinamičan i pruža mogućnost pomaka nabolje, tako da sam, zasad, u rijetkoj kategoriji ljudi koji svaki dan idu rado na posao i koji se vesele svom poslu. Ipak, posao ministra pravosuđa, u stanju u kojem se nalazi pravosuđe i Hrvatska, nije posao koji se nudi niti se prihvaća iz prijateljstva.