Prelog ističe da je ideja o pokretanju Muzeja lažnih vijesti (http://mlv.hr) potekla iz Instituta za nove medije i e-demokraciju (InMed) kao mjestu na kojem se mogu doznati sve informacije o globalnom fenomenu lažnih vijesti. Muzej je već prikupio osvrte domaćih stručnjaka o dezinformacijama koje će promovirati kako bi dosegli što veći broj građana kojima će biti korisno pročitati iskustva uglednih profesionalaca o tome kako su se tijekom svojih karijera susretali s lažnim vijestima kao katalizatorima zlih namjera. Među stručnjacima koji su već objavili svoja svjedočanstva su profesorica na Hrvatskim studijima i politička analitičarka Jelena Jurišić, nekadašnji novinar i pročelnik Odjela za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru Stjepan Malović te novinarska legenda i profesor novinarstva i komunikologije na Sveučilištu u Dubrovniku Inoslav Bešker.

Svjedočanstva troje stručnjaka o opasnostima koja proizlaze iz sve veće produkcije neistinitog sadržaja samo su dio postava muzeja koji ima ambicije postati središnje mjesto medijskog opismenjavanja i kritičkog razmišljanja o opasnostima koje mogu prouzročiti neistiniti sadržaji što zagađuju naš medijski prostor.

Odakle ideja za Muzej lažnih vijesti? Je li na ideju o osnivanju muzeja utjecala vaša novinarska karijera?

Iako sam kao novinar i urednik radio u Jutarnjem listu od 2001. do 2008., ne mogu tvrditi da mi je tadašnji posao bio okidač. Ipak, tada sam na vlastitoj koži spoznao važnost temeljnih postulata profesije. Kao mlad novinar, nekada sam znao 'mrvicu' nadopuniti izjave svjedoka ili slično kako bi tekst bi zanimljiviji i dobio više 'mesa'. Vrlo brzo sam shvatio da se to ne radi. Mislim da je većina kolega ponekad nenamjerno objavila neku pogrešnu informaciju, zbog brzine ili zbog previda. No u većini slučaja bez neke zle namjere. Danas vidimo da to više nije slučaj, već da se dezinformacije plasiraju u medijski prostor s ciljem da se nekome naudi ili nanese materijalna šteta.

Projekt Muzeja lažnih vijesti rezultat je rada Instituta za nove medije i elektroničku demokraciju (InMed), a koji, među ostalim, već 25 godine organizira međunarodnu konferenciju 'Informacijska tehnologija i novinarstvo' u Dubrovniku. Imamo plodnu suradnju s domaćim i stranim stručnjacima, a i jedini smo u Hrvatskoj član SOMA-e (Social Observatory for Disinformation and Social Media Analysis), jedne od vodećih mreža velikog broja institucija koje se bave otkrivanjem lažnih vijesti.

Doprinos prve faze projekta bio je mali doprinos globalnoj borbi protiv dezinformacija, a željeli bismo osvijestiti naše građane o raširenosti lažnih vijesti te ih naučiti kako ih prepoznati u medijima i na internetu, posebno na društvenim mrežama, na kojima su vrlo prisutne.

Kako će izgledati muzej?

Želja nam je na jednom mjestu sakupiti svjedočanstva novinara i stručnjaka, iz prve ruke, na temu dezinformacija, stvoriti bazu najpoznatijih lažnih vijesti te, u konačnici, dati svoj doprinos globalnoj borbi protiv dezinformacija koje predstavljaju veliku opasnost za demokraciju i otvorena društva.

Planiramo daljnje razvijanje i populariziranje alata i tehnika za borbu protiv dezinformacija putem tečajeva, predavanja, igara i interaktivnih kvizova, a sve to u cilju podizanja razine medijske pismenosti i kritičkog razmišljanja svih stanovnika Hrvatske.

Tko čini ciljanu skupinu posjetitelja muzeja?

Muzej je namijenjen svima, ali prvenstveno mladima, učenicima i studentima, kojima može pomoći da se lakše snalaze u mnoštvu raznoraznih sadržaja na koje nailaze na internetu i društvenim mrežama.

U kojoj smo mjeri izloženi lažnim vijestima? Je li situacija zabrinjavajuća?

Prema istraživanju provedenom 2019. u SAD-u na više od 1000 profesionalaca iz područja odnosa s javnošću (Plank Center for Leadership in PR), gotovo 60 posto stručnjaka smatra lažne vijesti ozbiljnim problemom, a korištenje deepfakea, u glasovnom ili vizualnom obliku, također se nalazi među prva četiri izazova s kojima će se tvrtke koje rade u sektoru PR-a morati suočiti u 2020. godini.

Kakvo je stanje po pitanju lažnih vijesti u Hrvatskoj, a kako u inozemstvu?

Mislim da je situacija u susjednim državama poput Bosne i Hercegovine te Srbije po tom pitanju daleko gora. Razloga ima mnogo, od ekonomskih, kao što su broj klikova i oglasi, do političkih ili osobno motiviranih.

Kako lažna vijest zapravo nastaje? Kako je prepoznati?

U istraživanju koje sam 2019. radio s kolegicom, a koje se bavilo ulogom novih tehnologija u borbi protiv lažnih vijesti u hrvatskim medijskim organizacijama, došli smo do zanimljivog zaključka. Naime u današnjem digitalnom dobu rad s novim tehnologijama u medijskim redakcijama smanjuje vrijeme proizvodnje, stavljajući naglasak na brzinu i kratke forme, pri čemu se novinari nerijetko oslanjaju na druge izvore. A brzina često vodi do pogreške, što rezultira lažnim vijestima.

Washington Post je 11. kolovoza objavio da je između travnja i lipnja s Facebooka i Instagrama uklonjeno sedam milijuna objava koje su sadržavale dezinformacije o koronavirusu. U istom je razdoblju još 98 milijuna postova označeno kao objave koje mogu zavarati. Nedavno je i Twitter, u sklopu borbe protiv dezinformacija, uklonio post predsjednika Trumpa, što je svojevrstan presedan. Globalni igrači se trude, no algoritmi daju svoje – broj klikova još uvijek ima zadnju riječ.

Što zapravo pokreće medije u plasiranju neprovjerenih i lažnih vijesti?

Prisjetimo se samo davno ugašenog tabloida ST i tjednika Imperijal. U Hrvatskoj danas imamo nekoliko takvih izdavača, a radi se uglavnom o desno orijentiranim portalima koji guraju razne narative za koje smatraju da će pobuditi interes njima ciljanih skupina, naravno s pomno razrađenim planom i programom. Srećom, ipak ih nema toliko mnogo.

Nepovjerenje u znanstvenike i novinare povezano je s medijskom pismenošću jer se pokazalo da zemlje s višim razinama nepovjerenja imaju niže ocjene medijske pismenosti.

Povjerenje u medije u Hrvatskoj na razočaravajuće je niskoj razini. Istraživanja Reutersovog instituta Digital News Report 2017 i Eurobarometra Fake news and disinformation online iz travnja 2018. pokazuju da se većina Hrvata, kao i Europljana, često susreće s lažnim vijestima u medijima, pogotovo na internetu. Pojava lažnih vijesti u sve većim količinama uzrok je činjenici da sve više stanovnika EU-a gubi povjerenje u tradicionalne medije poput tiska i televizije te da kao primarni izvor informacija bira internet, odnosno razne portale i društvene mreže.

Domaći mediji trebali bi ustrajno raditi na svojem kredibilitetu i stalnom usavršavanju, odnosno obrazovanju kadrova jer je to (barem za preostale korisnike, a možda i za privlačenje novih) jedini način da pridobiju i zadrže konzumente željnih istine i provjerenih, odnosno pouzdanih informacija.

Razlikuju li se lažne vijesti među sobom?

Claire Wardle, svjetski autoritet u području provjere činjenica, gorljiva borkinja protiv dezinformacija i osnivačica non-profita First Draft, klasificirala je 'lažne vijesti' u tri skupine. Prva skupina, MISinformation, odnosi se na nenamjerne pogreške u tekstu, pogrešan datum ili potpis pod fotografiju, greške u interpretaciji statističkih podataka i slično, odnosno kada se satira shvati ozbiljno. Slijedi DISinformation, što podrazumijeva u potpunosti izmišljen ili manipuliran sadržaj u pisanom, audio ili video obliku, kao i namjerno stvaranje teorija zavjere ili neutemeljenih glasina. Na kraju imamo MALinformation, što je objava sadržaja namijenjenog ponajprije na štetu pojedinca ili određenog poduzeća, a ne u interesu šire javnosti, poput tzv. revenge porna (montiranje tuđeg lica u scenama 'filmova za odrasle'). Glavna obilježja su namjerna promjena konteksta, datuma ili vremena originalnog sadržaja.

Prva dva tipa lažnih vijesti najčešće se šire na društvenim mrežama, a najveću pozornost trebalo bi obratiti na zadnju podvrstu jer upravo ta vrsta dezinformacija može nanijeti najveću štetu poduzeću.

Što sve jedna lažna vijest može uzrokovati? Do koje mjere može biti štetna?

Lažna priopćenja za javnost, dezinformacije i lažne objave na društvenim mrežama osim pojedincima predstavljaju sve veću prijetnju poduzećima i institucijama jer zbog brzine njihova širenja i dosega imaju znatan utjecaj na snagu brenda, umanjuju produktivnost ili nanose izravnu financijsku štetu.

Velik broj svjetskih kompanija suočavao se ili upravo proživljava izazove dezinformacijskih kampanja, kao što su Starbucks, Coca-Cola i druge. Jedan kineski restoran u Londonu bio je prisiljen staviti ključ u bravu kada mu je konkurent slikao policijski automobil na parkiralištu i potom na društvenoj mreži objavio da su u hladnjaku nađeni dijelovi ljudskih tijela.

Prema izvještaju Sveučilišta Baltimore, u svijetu je u 2019. materijalna šteta prouzročena izravnim i neizravnim posljedicama dezinformacija procijenjena na fascinantnih 78 milijardi dolara.

Jesu li lažne vijesti procvale pojavom koronavirusa?

U svjetlu epidemije bolesti COVID-19 koja je paralizirala cijeli svijet mogao bih povući paralelu i reći da se dezinformacije u velikoj mjeri ponašaju poput virusa, tj. zarazne bolesti. Uostalom, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je situaciju s ogromnim brojem raznoraznih 'informacija' s interneta i društvenih mreža uoči i za vrijeme epidemije novog koronavirusa nazvala infodemijom. Poput infekcija, lažne vijesti dolaze iznenada, bez naizgled konkretnog razloga i iz nepoznatog izvora. Uzrokuju razne 'bolesti' na privatnom, profesionalnom, gospodarskom ili društvenom planu, često s nesagledivim posljedicama, šire se neviđenom brzinom, a zbog promjenjive prirode, odnosno 'dolaska u različitim oblicima i formama', adekvatan lijek najčešće nije nadohvat ruke.

Prisjetimo se samo nekih, a većina ih je i dalje u opticaju: koronavirus su stvorili Kinezi, Bill Gates želi cjepivom čipirati ljude, 5G mreža utječe na širenje zaraze... Dezinformacije ne samo da mogu štetiti, one imaju vrlo konkretne posljedice. Već sam bio spomenuo da su razne motivacije pojedinaca ili interesnih skupina – napadaju se vjerska uvjerenja, rasa, spolna orijentacija, politički ili drugi stavovi... Prema nekim istraživanjima, od posljedica dezinformacija vezanih za koronavirus do danas je diljem svijeta preminulo najmanje 800 osoba raznih životnih dobi. Ljudi su pili etanol i izbjeljivač, pojavile su se i razne druge 'medicinske' preporuke koje je možda bolje i ne spominjati.

Kako se uspješno boriti protiv lažnih vijesti?

Mogu samo ponoviti ono što godinama govore stručnjaci – nema univerzalnog rješenja, nema koncepta silver bullet. Postoje pojedinci, kao i organizirane skupine koje se bave produkcijom lažnog sadržaja isključivo radi zarade od klikova. Poznat je slučaj makedonskog gradića Veles, u kojem su tijekom 2016. mladi ljudi vični novim tehnologijama i društvenim mrežama otvarali web stranice na kojima su objavljivali dezinformacije o Trumpovoj protukandidatkinji Hillary Clinton.

Na društvenim mrežama često se dijeli neistinit sadržaj. Mladi ljudi to rade jer ne shvaćaju širu sliku i potencijalne opasnosti, a možda će podijeliti nešto i iz zezancije ili zbog neupućenosti u tematiku. Starije generacije mogu podijeliti neistinit sadržaj jer nisu dovoljno digitalno pismene i lako ih se zavara, tu uglavnom nema neke loše namjere.

U kojoj mjeri utječe medijska (ne)pismenost na širenje i prihvaćanje lažnih vijesti?

Medijska pismenost u Hrvatskoj, kao i u većini država EU-a, nije dovoljno razvijena, a upravo se sposobnost kritičkog razmišljanja smatra ključnim faktorom u procesu utvrđivanja činjenične točnosti informacije. Prema indeksu medijske pismenosti (Media Literacy Index 2019, Open Institute Sofia), Hrvatska je na 25. mjestu od 35 europskih država, a lošije stojimo čak i od Slovačke, Češke, Malte i Cipra.

Medijske pismenosti i dalje nema u nacionalnom školskom kurikulumu (u Finskoj se uči već u vrtićima!) i zato moramo poticati mlade generacije da nauče kritički promišljati kada evaluiraju neki sadržaj kako bi znale razlikovati istinu od laži. S druge strane, novinari trebaju izvještavati istinito i s najvišim profesionalnim standardima.

Najbolja obrana od tzv. lažnih vijesti je razvijanje kritičkog razmišljanja i medijske pismenosti svih slojeva društva.

Može li se lažnim vijestima doskočiti zakonom?

Dodatan je problem i to što u Hrvatskoj ovo pitanje nije adekvatno zakonski regulirano. Naime Zakon o nedopuštenom ponašanju na internetu trebao je biti donesen u rujnu prošle godine, a trebali su ga sastaviti Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva i Ministarstvo pravosuđa. Buduća regulativa predviđa da će odgovornost za objavljeni sadržaj (društvene mreže, internet) biti na upraviteljima društvenih mreža, odnosno na vlasnicima mrežnih stranica. Gdje je zakon zapeo, ne zna se.

Inače, za širenje lažnih vijesti, prema članku 16. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji je uz manje izmjene na snazi od 1977. godine, pojedincima u Hrvatskoj 'koji izmišljaju ili šire lažne vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana' danas se može izreći prekršajna kazna u rasponu od 50 do 200 DEM ili kazna zatvora do mjesec dana.

Kaznena odgovornost propisana je u Kaznenom zakonu, i to jedino u slučaju ako bi se lažno uzbunila javna služba koja osigurava red ili pruža pomoć (poput lažne dojave o eksplozivnoj napravi postavljenoj u nekoj instituciji) – na ovaj zakon odnosila bi se, na primjer, lažna dojava policiji da netko krši propisane mjere samoizolacije. Što se tiče ostatka svijeta, Singapur je jedna od prvih zemalja u svijetu koja je uvela prilično oštar zakon koji predviđa visoke novčane kazne, kao i kaznenu odgovornost – zatvorske kazne.

Nisam pristaša neke stroge zakonske regulative jer država propisuje zakonski okvir koji često vodi u ograničavanje slobode govora i (samo)cenzuru. Međutim zakonska regulativa mora postojati, pogotovo u slučajevima opetovanog iznošenja dezinformacija istih aktera, koji to očito rade s namjerom i promišljenom agendom.

Planirate li suradnju s institucijama i medijima u zajedničkoj borbi protiv lažnih vijesti?

Sve radimo vlastitim sredstvima i na volonterskoj bazi, takva su vremena. Kod nas ima dosta problema kada se osniva neka nova institucija; mnogo je onih koji kažu da je dobra ideja i sve obično stane na tome. Ministarstvo kulture moglo bi na primjer početi financirati muzej tek kada bude imao neku 'fizičku dimenziju', a slično je i s drugima koji raspolažu sredstvima namijenjenim za kulturne i ostale potrebe. Za sada je sve na predanom radu i trudu volontera relativno malog broja ljudi okupljenih oko InMeda. Naravno, bilo bi nam drago da određene institucije, kao i mediji, prepoznaju naša nastojanja i pomognu nam, ako već ne financijski, onda barem u smislu publiciteta, odnosno promocije našeg programa.

No Muzej lažnih vijesti već je uključen u neke konkretne projekte. O čemu se radi?

Nedavno sam imao čast sudjelovati u projektu 'Kidalica lažnih vijesti' pod pokroviteljstvom Ureda Tonina Picule, našeg eurozastupnika i člana Posebnog odbora Europskog parlamenta za borbu protiv vanjskog uplitanja u demokratske procese u Europskoj uniji.

Uz pomoć dragih suradnika, Jelene Jurišić, predavačice na Hrvatskim studijima, i IT stručnjaka i novinara Radoslava Dejanovića, autora 'Priručnika za provjeru informacija iz medija', pripremili smo edukativni ciklus za srednjoškolce i studente koji se sastoji od tri videopredavanja, panel rasprave i nagradnog natječaja, na temelju kojih su izrađene i prezentacije što se mogu preuzeti na zastupnikovim internetskim stranicama.

Kampanja je krenula na internetu i društvenim mrežama ove srijede, a cilj joj je podići svijest o negativnom utjecaju dezinformacija kod mladih, poučiti ih kako da prepoznaju, provjere i dekonstruiraju lažne vijesti te ih informirati o načinima na koje se EU bori protiv dezinformiranja, kao i promovirati i podržati istraživačko novinarstvo.