Koji su, po vama, motivi zbog kojih je Turska srušila ruski avion? Nije li to pretjerana reakcija na kršenje zračnog prostora i zbog čega je ona poduzeta?

Teško je ući u glavu ljudi koji su donosili odluke koje su dovele do rušenja aviona. Moje je mišljenje da tu nema nekih drugih namjera osim zaštite i asertivnog dokazivanja vlastite suverenosti. Više vjerujem turskoj verziji događaja što, naravno, ne znači da su trebali oboriti avion. Onaj tko je ikada došao u doticaj s turskom državom, na ovaj ili onaj način, zna s kolikom hipersenzibilnošću i gotovo paranoidnim strahom Turci drže do svoje državne suverenosti. Kult države i nacionalizam su vrijednosti koje podržava ne samo politički i vojni establišment nego i većina stanovništva. Već je skoro stoljeće Republika Turska jedina kontinuirana neovisna država na Bliskom Istoku i sve mainstream struje mišljenja u toj zemlji smatraju da je održanje takvog stanja najveća moguća vrijednost, naravno, iznad demokracije, ljudskih prava ili međunarodnog prava. Nedavna pobjeda AKP-a na ponovljenim izborima može se objasniti samo strahom dijela stanovništva da će država i nacionalno jedinstvo biti destabilizirani. Komentatori su ukazali na to da su stoga mnogi nacionalistički Turci, ali i konzervativni Kurdi odlučili umjesto drugih stranaka podržati AKP. Da se vratim na rušenje aviona; turska vojska koja nikada nije bila zadovoljna predsjednikom Erdoganom zbog svoje sekularističke i kemalističke prošlosti te je interno oponirala njegovoj želji za intervencionizmom u Siriji, reagirala je, smatram, u ovom slučaju u skladu sa svojim institucionalnim mentalitetom, ne prema nekom scenariju AKP ili slično. Mislim da su rules of engagement u Turskoj slični i ostalim NATO-ovim zemljama. Erdogan i AKP-ova vlada prihvatili su tu vojnu reakciju i brane je u skladu sa svojom ideologijom koju neki duhovito nazivaju islamokemalizmom jer kombinira baštinu islamskog političkog pokreta, ali je prisvojila nacionalizam i idolatriju države od kemalizma.

Prije ovog incidenta, a poslije ISIL-ovog rušenja ruskog putničkog zrakoplova te napada u Parizu, izgledalo je da će najveće svjetske sile možda ipak postići zajedništvo po pitanju borbe protiv ISIL-a u Siriji, a možda i šireg plana za sirijsku tranziciju. Je li Turska sada namjerno razbila takav mogući dogovor? Primjetno je da je Francuska nakon napada na Pariz tražila aktiviranje zajedništva na razini EU-a, a ne NATO-a, izostavljajući tako Tursku iz kombinacije.

Mislim da je ovo splet okolnosti, a ne elaborirani plan AKP-a da se razbije anti-ISIL koalicija. Mislim da ni turski vrh ne bi imao ništa protiv da se završi kaos u Siriji, makar i pod uvjetima koji su izneseni u planu za tranziciju, jer je postalo vidljivo da nema šanse za potpunu pobjedu snaga koje Turska podržava. Nestabilnost i izbjeglice velika su opterećenja za Tursku i to je i njima u interesu što prije završiti.

Je li, kao što neki tvrde, rušenjem ruskog zrakoplova Turska dokazala da je zapravo na strani ISIL-a, odnosno trgovanja s ISIL-om koji i ratuje protiv najvećih turskih neprijatelja, Kurda?

Ne vjerujem da ovo obaranje aviona dokazuje takvo što. Također ne vjerujem da su nedavni napadi u Ankari bili u dosluhu s ISIL-om ili da ih je čak podmetnuo režim AKP kao što neki insinuiraju. Pa upravo su napadi u Parizu i planovi za napade u Belgiji pokazali da je ISIL itekako spreman koristiti napade na javna okupljanja i mase građana te da napadi u Ankari i drugdje u Turskoj nisu neki sumnjivi izuzeci koji mirišu na tursku službenu umiješanost. Napadi na javnost izvan Sirije i Iraka doista su postali dio taktike ISIL-a. S druge strane, možda je prije bilo nekog prešutnog sporazuma o nenapadanju s ISIL-om, dijelom da se izbjegne teroristička prijetnja, no tu je, naravno, i velik strah turskog establišmenta od nastanka kurdske države i prijetnje za opstanak turske države. Oni smatraju da je teroristički džihadizam manja opasnost za tursku državu jer ISIL ima možda nekoliko tisuća turskih pristaša, dok u Turskoj, s druge strane, žive milijuni Kurda, najveći dio na kompaktnom području. Meni se čini da je procjena turskog vrha bila ta da nije loše ako ISIL oslabi kurdski pokret za autonomiju u Siriji i Iraku - nećemo ih u tome sprečavati, ali ih nećemo ni direktno pomagati. Na svaki potez PKK-a protiv turske države odgovarano je nemilosrdno vojnim sredstvima što je dijelom služilo i političko-medijskoj kampanji koja je dovela do homogenizacije turskog biračkog tijela tijekom ljeta i jeseni. S druge strane, ideološki džihadistički ekstremizam ISIL-a zasigurno nema simpatije Erdogana ni njegovih suradnika. Vladajući turski islamski konzervativizam vrijednosno je neprispodobiv s redukcionističkim i apokaliptičnim selefizmom ISIL-a. Tu se nameće i paralela između krvavih sukoba osmanskih vlasti u 18. i 19. stoljeću, čijim bi se nasljednicima AKP-ovci voljeli vidjeti, s vehabijama na Arapskom poluotoku, direktnim prethodnicima i duhovnim uzorom ISIL-a.

Turska je vodila dvostruku politiku od početka građanskog rata u Siriji.

Turski ciljevi u prilično jednostavni – srušiti Asada i na vlast dovesti opozicijsku koaliciju u kojoj je jedna od najjačih snaga sirijsko Muslimansko bratstvo, konzervativna islamska organizacija, s kojom, kao i njezinim egipatskim uzorom i sličnim verzijama u arapskom svijetu, AKP-ov vrh ima ideološke sličnosti. Osim kulturnog tradicionalizma, ove političke opcije politički se zasnivaju na ideji islamo-konzervativnog majoritarizma u okviru političke višestranačke demokracije. Osim Asada i njegovih saveznika, takvim turskim ciljevima prepreka je ISIL koji se bori protiv svih ostalih frakcija u sirijskom (i iračkom) građanskom ratu. Međutim, turski raison d'etat uvijek je otvoren i drugim kombinacijama koje osiguravaju osnovne turske ciljeve, a to je održanje suverenosti i teritorijalnog integriteta Republike Turske, kako to tumači turska elita. Istovremeno, kada smo već kod dvoličnosti, ne bi bilo zgorega spomenuti da je upravo pomoć Asadova režima 2008. - 2011. bio jedan od ključnih faktora koji su omogućili Al Kaidi u Iraku da preživi zamalo fatalne udarce koji su im nanijeli sunitski i šijtski saveznici SAD-a u Iraku. Al Kaida u Iraku, naravno, direktna je prethodnica ISIL-a. Mislim da je dvoličnost aktera u ovom sukobu praktički univerzalna što, naravno, ne relativizira ničije postupke.

Može li se ISIL pobijediti bez suradnje s Turskom?

ISIL će biti jako teško pobijediti bez turske suradnje i mislim da će međunarodni faktori morati poraditi na stvaranju neke vrste modus vivendi pa i savezništva između Turske i raznih kurdskih snaga u Iraku i Siriji, uključujući PKK, protiv ISIL-a. Presedan mirovnog procesa između Ankare i PKK, koji je trajao donedavno, još nije izblijedio iz sjećanja. Jednako je teško koordinirati i borbu antiisilovskih arapskih snaga s Kurdima, i tu postoje strahovi od toga što će biti ako Kurdi previše ojačaju. No to je nužno kako bi se pobijedio neprijatelj oko čije zločinačke naravi postoji međunarodni konsenzus. Postoje i razni presedani, primjerice hrvatsko-bošnjačka pomirba 1994. pod pokroviteljstvom SAD-a i upravo Turske, koja je dovela do srpskog poraza 1995. godine.

Nakon ponovljenih izbora u Turskoj čini se da se eri Recepa Tayyipa Erdogana ne nazire kraj? Kako tumačite njegov uspon i zadržavanje vlasti?

Dok turski birači, prividno ili stvarno, imaju razloga strahovati od geopolitičke nestabilnosti i višegodišnjih ratova ili zamrznutih ratova u neposrednom turskom susjedstvu, sjeverno od granice (Nagorno-Karabah, Južna Osetija, Abhazija, Ukrajina, Čečenija) i južno od granice (Sirija, Irak, Jemen, Libija), teško je očekivati da će većini biti išta preče od opcije koja je i uz autoritarne sklonosti nudila kontinuiranu sigurnosnu i ekonomsku stabilnost u posljednjih 13 godina. Tome treba dodati još živa sjećanja na interni terorizam, vojne udare, ekonomsku i političku nestabilnost iz prethodnih desetljeća. Kao tamna strana režima AKP ostaje i potpirivanje, izazivanje je možda preteška riječ, ili medijsko predimenzioniranje tenzija, kako bi ih se onda moglo gasiti i proglašavati se jedinim jamcima sigurnosti ili nacionalne suverenosti.

Ako i ne dođe do oštrog ruskog vojnog odgovora prema Turskoj, kakve će biti reperkusije za buduće rusko-turske odnose?

Mislim da će rusko-turski odnosi nastaviti i u budućnosti trpjeti od ovih incidenata, premda ne očekujem daljnju eskalaciju događaja.

406333 ,406217 ,406061 ,406043