TKO NAJVIŠE BRINE ZA NEDUŽNE CIVILE

Libija - prvi svjetski licemjerski rat

  • Autor: Marko Stričević
  • Zadnja izmjena 24.03.2011 15:58
  • Objavljeno 24.03.2011 u 10:35
Moamer Gadafi

Moamer Gadafi

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Nije da inače biva mnogo drukčije, ali svjetska politika ovih dana smrdi li, smrdi od cinizma i licemjerja. Točka u kojoj se ove osobine reflektiraju na sve strane svijeta zove se Libija, zemlja sa 6,5 milijuna stanovnika pod suncem i 41,5 milijardi barela naftnih rezervi pod saharskim pijeskom

Povod je međunarodna vojna intervencija u krvavi građanski rat u jeku regionalnog fenomena u nastajanju - trenutno poznatog kao 'arapske narodne revolucije'.

Nijedna članica Vijeća sigurnosti UN-a nije uložila veto kada se za Libiju donosila Rezolucija 1973, iako su svjetski mediji odmah prenijeli da je, osim uspostave zone zabrane leta, njome udaren 'međunarodnopravni temelj' za bombardiranja. No zato praktički već od prvih projektilaTomahawk iz Sredozemlja slušamo salve naknadne pameti i prebacivanja odgovornosti.

Kada je vrh međunarodne zajednice (na inicijativu SAD-a) odlučio spriječiti da Narodna vojska pukovnika Gadafija uđe u milijunski Bengazi i u glavnom uporištu pobune izvrši odmazdu nesagledivih razmjera, nijedna od pet stalnih i pet rotirajućih članica Vijeća sigurnosti nije ustala protiv intervencije. Kina i Rusija morale su dobro znati što čine, jer su u bliskoj prošlosti ne jednom odbile dati UN-ov pečat akcijama koje inicira SAD (Kosovo, Irak, Mianmar...). Kao što se moglo i očekivati – jer nikad nije bilo drukčije – već nakon prvih savezničkih udara po Libiji stigle su vijesti o teškim stradanjima nevinih civila. I sada na scenu stupaju 'suzdržani'.

Vladimir Putin, iako odavno više nije ruski predsjednik nego 'samo' premijer – zadužen za unutarnja socioekonomska pitanja, a ne za svjetsku politiku – putuje svijetom od Udmurtije do Slovenije, ne propuštajući nijednu priliku da zapljuca po zapadnim zavojevačima i 'križarima', uz retoriku koju kao da je netom pokupio u Gadafijevom šatoru. Nominalni čelnik Rusije Dmitrij Medvedev zasad mu uzaludno pokušava poručiti da začepi i prestane javno osporavati ruske vanjskopolitičke odluke (Rusija nije podržala Rezoluciju 1973, ali kao ni Kina nije uložila veto). Cinici svih zemalja mogu do mile volje hihotati kako je 'Volođa' ispratio Amere u još jedan rat, a sada zbraja političke 'zicere' kod autoritarnih režima i eventualno dugoročne ekonomsko-političke saveze s energetski moćnim državama koje strahuju od američke tzv. 'disperzije slobode'.

Jedna od takvih zemalja je Narodna Republika Kina, petomilenijska civilizacija u novom pohodu na svjetski primat - danas druga zemlja u ekonomskom smislu i pseudokomunistički mutant u političkom. Neki od čelnika kineskog režima, koji danas izražava 'zabrinutost zbog stradanja civila u Libiji', sudjelovao je u slanju tenkova na svoje prosvjednike 1989. godine, kada je samo na trgu Tiananmen u Pekingu poginulo između nekoliko stotina i nekoliko tisuća civila.

Kineska komunistička partija već desetljećima strahuje da se scenaristički elementi iz Libije uskoro ne ponove na Tibetu ili u većinski muslimanskom Xinjiang-Uyghuru. No prošlog tjedna Kina prvi put nije uložila veto na jednu takvu UN-ovu intervenciju, iako je i prosječnom čitatelju vijesti istog dana moglo bilo jasno da će u Libiji biti opsežnih bombardiranja i 'zalutalih raketa', poput ona tri projektila koji su 1999. u Beogradu pogodili baš kinesku ambasadu. Suzdržanost na mjestu na kojem je trebalo donijeti odluku pretvorila se za samo tjedan dana u nepokolebljivu antizapadnu propagandu kroz kineske državne medije (privatnih baš i nema): 'SAD ratuje za naftu.'

Koliko god pozitivno bilo što u svijetu ima dovoljno snažnih glasova koji ne sviraju svi u iste (angloameričke) gusle, koliko god dobrodošle bile kritike svemu, a pogotovo ratnim metodama, toliko taj isti svijet kompromitiraju licemjerni režimi koji često ništa manje cinično (a često mnogo više) od zapadnjačkih pokušavaju profitirati na tragedijama poput libijske.

No kad je o informacijskom pluralizmu riječ, u 'multipolarnom svijetu' jače odjekuju pitanja zašto SAD mora odmah zaštititi prosvjednike protiv Gadafija u Libiji, a nije morao, recimo, 2008. godine štititi palestinske prosvjednike (uključujući i druge civile te djecu) od vojske Izraela. Jače odjekuju i pitanja što rade zapadne spec-službe u Libiji ako UN-ova rezolucija zabranjuje kopnenu invaziju... Ili - koja je točno razlika u međunarodnoj prihvatljivosti između Gadafijevih subsaharskih plaćeničkih trupa u Libiji i saudijske (mahom sunitske) vojske koja u Bahrein dolazi ubijati prodemokratske prosvjednike (mahom šijite)? O izuzeću američkih soldata od Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu da se i ne govori...

U svakom slučaju, kad je riječ o libijskoj akciji 'Odisejeva zora', čini se da su Francuska, Velika Britanija, SAD i kompanija u sve većim problemima. Ni Njemačka nije htjela s njima u Libiju (ali nije protiv rezolucije!), a sada se, u optužbama za prekomjerno bombardiranje i široko prekoračivanje ovlasti, Rusiji i Kini pridružio ostatak BRIC-a (velika četvorka novih ekonomskih sila) – Brazil i Indija

Nezadovoljne afričke države predvode pak Južnoafrička Republika i Nigerija. Obje su prije tjedan dana glasale u Vijeću sigurnosti i obje su rekle 'da' za Rezoluciju 1973.

'Novi svijet' se, da rezimiramo, poprilično ujedinio u osudi savezničke intervencije. No za zdravlje tog novog, postkolonijalnog, posthladnoratovskog, emancipiranog svijeta bilo bi pošteno priznati da prije tjedan dana, kada su Gadafijeve oklopne trupe ulazile u Bengazi, grad 20-ak puta puta veći od Vukovara, novi svijet baš i nije dao odgovor na pitanje što bi se moglo učiniti da se spriječi horor koji je mogao biti masovniji od srebreničkog. Deset članica VS-a glasalo je za vojnu intervenciju, pet ih je ostalo suzdržano. Nitko nije glasao protiv.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi