JELENIN KULTURNI GREBEN

Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva u japanskom Tokamachiju

festivalsnijega2

festivalsnijega2

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Kad građanima Tokamachija zazvone mobiteli, nerijetko se začuje hrvatska himna, a u gradu postoji i dućan koji nosi ime Davora Šukera, svjedoči nekadašnji veleposlanik Hrvatske u Japanu Drago Štambuk

Kad je hrvatska nogometna reprezentacija 2002. godine igrala protiv Meksika na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Japanu i Koreji, svi Japanci koji žive u Tokamachiju, uključujući bebe i starce, obukli su kockaste crveno-bijele dresove i navijali su za Hrvatsku. Ne obazirući se na činjenicu da je naša momčad izgubila utakmicu, stanovnici toga idiličnoga grada u pokrajini Niigata, smještenoj na sjevernom dijelu najvećega japanskog otoka Honšu, formirali su špalir i dočekali ih kao pobjednike. Znaju li oni da smo izgubili, zbunjeno su pitali 'vatreni'.

promo

promo

Izvor: Promo fotografije / Autor: promo

Štiklec koji nam je ispričao glavni tajnik Hrvatskog nogometnog saveza Zorislav Srebrić sjajno ilustrira nevjerojatnu privrženost Hrvatskoj koja se osjeća na svakom koraku u Tokamachiju – gradu poznatom po senzacionalno lijepoj prirodi, najstarijem Snježnom festivalu u Japanu, najboljem sakeu, ali i izvanredno kvalitetnoj riži i vrhunskim kimonima.

No, to nije sve! Kad građanima Tokamachija zazvone mobiteli, nerijetko se začuje hrvatska himna, a u gradu postoji i dućan koji nosi ime Davora Šukera, svjedoči i nekadašnji veleposlanik Hrvatske u Japanu Drago Štambuk. Upravo je taj liječnik, pjesnik, diplomat i današnji veleposlanik u Brazilu zaslužan za još jednu nesvakidašnju poveznicu između Tokamachija i Hrvatske.

Naime, kad je u veljači 2006. godine prvi put došao na Snježni festival i razgledao nogometno igralište (Croatia Pitch) koje su za potrebe Svjetskog nogometnog prvenstva sagradili u Tokamachiju, gradu domaćinu hrvatske reprezentacije, Štambuk je konstatirao kako je šteta da nisu napravili i zgradu uz sportski teren. Gradonačelnik Tokamachija nije ostao gluh na njegov prijedlog da se priča o japansko-hrvatskom prijateljstvu ovjekovječi kućom koju bi projektirali hrvatski arhitekti.

Upoznat s višegodišnjim nagradama i priznanjima koje je arhitektonski dvojac Vinko Penezić i Krešimir Rogina dobivao na natječajima Shinkenchiku i Central Glass u Tokiju od 1984. godine naovamo - gdje su ih uz poznata japanska arhitektonska imena (Fumihiko Maki, Kisho Kurokawa, Kazuyo Sejima, Toyo Ito) nagrađivale i svjetske zvijezde (Aldo Rossi, Jean Nouvel, Winy Maas) - Štambuk je kumovao i u izboru autora projekta.

Impresivan rezultat Penezića i Rogine vidljivi su od 14. srpnja, kada se na svečanosti u Tokamachiju otvorila Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva. Hrvatski arhitekti nemaju često priliku projektirati u inozemstvu, pogotovo ne u dalekom Japanu koji pruža izvanredne tehnološke mogućnosti, pa primjer Penezića i Rogine simbolizira uspjeh hrvatske diplomacije, ali i domaće arhitekture koja svoje mjesto sve češće traži i pronalazi u međunarodnom kontekstu.

Kuća od tisuću četvornih metara, sagrađena od betona i korten čelika, koju njezini autori nazivaju i Lanternom odnosno Svjetionikom prijateljstva pronašla je svoje mjesto unutar prekrasnog krajolika u gradu koji se nalazi na čudesnom spoju nizine i planinskog masiva. Novi klupski prostor zadovoljava više funkcija, ali temeljno mjesto pripada sportskoj domeni. Tako se na prvoj razini, na nivou igrališta, nalaze svlačionice, praonice, spremišta, servisi… Slijede reprezentativni sadržaji s uredima, holom, dvoranom i prostranom terasom, a treći element je multifunkcionalni paviljon s vječnim svjetlom, koji u budućnosti može funkcionirati i kao kulturni centar lokalne zajednice, s izložbama, koncertima, prezentacijama…

Ideja o kombinaciji japanske lanterne i hrvatskog svjetionika proizašla je iz želje arhitekata da stvore 'znak u krajoliku, koji će istovremeno biti izražajan, ali i japanski 'sveden''. Projektom su nastojali ukazati na imanentne sličnosti među dvjema kulturama na području umjetnosti i arhitekture.

'Tu se prvenstveno radi o simbiozi tradicije hrvatske nefigurativne umjetnosti i japanskog graditeljskoga umijeća koje je inspiriralo zapadnu arhitekturu od početka dvadesetog stoljeća naovamo', objašnjavaju arhitekti, koji su pri projektiranju posebno vodili računa o specifičnim klimatskim prilikama, koje Tokamachiju osiguravaju snijeg od studenoga do travnja, nerijetko visok fascinantnih šest metara. Stoga nije čudno da se u tome gradu već sedamdeset godina održava Snježni festival, a u blizini se nalazi i Muzej snijega koji je bio prezentiran na Venecijanskom bijenalu.

Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva nalazi se izvan grada, u blizini golf igrališta i sportskog resorta u kojem je projektirao i veliki japanski arhitekt Tadao Ando. Područje je bogato prirodnim ljepotama, a hrvatske arhitekte posebno su dojmila prekrasna rižina polja te objekti koji su u funkciji toga prirodnog fenomena. Tokamachi je poznat i po svjetski afirmiranom Land-Art trijenalu Echigo-Tsumari koji uspješno spaja umjetnost i krajobraz te rezultira brojnim umjetničkim djelima uklopljenim u pejzaž. Zanimljivo je da su na tome Trijenalu sudjelovale i hrvatske umjetnice Ivana Franke i Kristina Lenard.

Nakon tri nastupa na Venecijanskom bijenalu i objavljivanju knjige o njihovu radu na talijanskom i engleskom jeziku, realizacija projekta u Japanu najveće je priznanje međunarodnom djelovanju ureda Penezić i Rogina arhitekti. Osim toga, njihova je japanska kuća jedini objekt hrvatskih arhitekata u kojemu su, na svečanosti polaganja kamena-temeljca, sudjelovali i šintoistički svećenici da udobrovolje bogove zemlje kako bi zgrada bila mirna i korisna.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi